MONDO s bebama u ženskom zatvoru

Kada kročite iza kapije jedinog ženskog zatvora u Srbiji, u Požarevcu, ulazite psihički pripremljeni, a opet vas iznenade duboki kontrasti sa kojim se srećete.

Uređena, pod konac podšišana trava. Mirisni ružičnjak, čiste staze i po koje drvo - kao da šetate urednim parkom. Nedaleko od odatle rodna bašta puna povrća, spremnog za berbu.

Onda vam pred očima promakne uniformisani stražar koji za sobom vodi jednolično obučene žene, osuđenice. Tada shvatate da ste daleko od idile, već da ste u svijetu zločina i kazne.

Međutim, u tom surovom svijetu počinju da žive i neki novi ljudi, a među osuđenicama prvu godinu svoga života provodi i poneka beba. Na "slobodu" će izaći kada napune godinu dana, ali bez majki, a do tada biće iza zatvorskih zidina.

Kad mama ljubi samo godinu

Majke tih beba su bile trudne kada su došle u zatvor da služe kaznu, ili su zatrudnile u toj ustanovi, jer su imale pravo na "ljubavne" posjete ili izlazak u grad. Porodile su se u obližnjem porodilištu, a potom su vraćene u zatvor s bebom

Zakon dozvoljava da prvu godinu života djeteta provedu sa svojim bebama i ove žene koriste tu privilegiju.

Sa djecom žive odvojeno od ostalih osuđenica, u znatno boljim uslovima, uz nadzor ljekara, u sanatorijumu koji je čistiji i uredniji od ostatka zatvora.

Tokom obilaska tog objekta ekipu Monda dočekale su dvije osuđenice koje su u rukama držale svoje mališane.

Sićušne glavice, mirne i nasmijane, samo su začuđeno gledale u nepoznata im lica, ni ne sluteći kako im je započelo djetinjstvo. Hoće li se to odraziti na njihovu budućnost, pokazaće život.

U ambulanti zatvora Mondu su objasnili da "zatvorske" bebe kad navrše godinu dana odlaze kod porodice, hranitelja, na usvajanje ili u dom. Procedura uglavnom zavisi od staratelja ili nadležnih centara za socijalni rad, a kako majke podnose taj rastanak, to samo one znaju.

Neke među njima imaju tu sreću da dug državi "isplate" u to vrijeme, pa sa svojim djetetom odu kući.

Dok su djeca ovde, kako navode nadležni, obezbjeđena im je dobra zdravstvena zaštita, stalno snabdijevanje pelenama i koliko toliko normalno djetinjstvo.

Zatvorski dani teku

Dug je dan iza zidina i treba ga nekako prevaliti preko glave. Tako jedan, drugi, treći...mjesec, dva...godine. Najlakše je ako se nečim zanimate, nešto radite, a sistem pruža tu mogućnost.

"Žene najčešće rade u bašti, imamo i plastenike, a po potrebi, u pratnji komandira, obavljaju poslove i van zatvora, kao što je čišćenje zgrada. Nekad odlaze i Zabelu, muški zatvor, gdje rade finije ženske poslove u bašti", objašnjava za MONDO je upravnik Kazneno popravnog zavoda za žene u Požarevcu Miroslav Isaković kako osuđenice provode dane u ovoj ustanovi.

U požarevačkom ženskom zatvoru postoji radionica, opremljena šivaćim mašinama, kao i materijalom potrebnim za izradu grnčarije.

Tu je ekipa Monda zatekla nekoliko desetina osuđenica kako šiju, u ne baš prijatnom ambijentu, na više od 35 stepeni Celzijusa, u jednospratnom objektu bez klime.

Navikle na svakodnevnicu, nisu se mnogo obradovale nepoznatim licima koja su došla u obilazak zatvora.

Neke su okretale glavu i krile se od objektiva, druge su gunđale i mrko nas gledale, odbijajući razgovor. Ipak, bilo je i onih boljeg raspoloženja, ali šturih na riječima.

Uglavnom su tu mlađe, radno sposobne žene. Urednih frizura, nagnute nad mašinama, skrivale su poglede od nas.

Od osuđenica za osuđenike

Teško je na tim licima pročitati njihove životne muke, još teže naslutiti zašto su tu. Izgledaju kao prolaznice na ulici, a opet su i drugačije. Da li je to kajanje, žal zbog proćardanog vremena iza rešetaka, patnja za djecom, porodicom, prijateljima... ne žele o tome da govore.

Tek, rijetko kada podignu glavu nad mašinom ili stolom, a onda se opet vrate porubljivanju jastučnica i krojenju posteljine.

To što sašiju koristiće se u drugim zatvorskim ustanovama u Srbiji, a šiju i službene uniforme, garderobu, prave papuče, igračke...

Ipak, nema baš uvijek posla, jer se sve radi u skladu s potražnjom i količinom materijala koja im je dostupna.

One naklonjenije umjetnosti, darovitije, u zatvoru ostavljaju svoja djela u posebnom, izložbenom prostoru. Tu se mogu vidjeti različite posude od gline i drugih materijala, vezovi, prekrivači, stolnjaci i drugi ručni radovi koje su izradile osuđenice.

Upravnik ženskog zatvora rekao je za MONDO da većina žena koje ovde borave imaju volju da rade, ali da ponekad problem u proizvodnji predstavlja nedostatak sredstava, odnosno, materijala.

Međutim, neke od njih potpuno su nezainteresovane za bilo kakav rad, letargične. Njih na rad niko ne tjera.

I prostituke i šefice

Najčešća djela zbog kojih ove osuđenice "leže kaznu" su krađa, prostitucija, podvođenje, trgovina drogom i zloupotreba službenog položaja.

Mali je broj onih koje dug vraćaju za najteža djela – ubistva, a najduža kazna koja se trenutno služi u toj ustanovi je 15 godina.

Mjesta u ženskom zatvoru u Požarevcu ima za oko 280 žena. Na odsluženju kazne trenutno ih je 267. Najviše je onih srednjih godina, ali ima i 18-godišnjakinja, kao i starijih od 70.

Među "stanarkama" su i strane državljanke, uglavnom iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i drugih okolnih država, ukupno njih desetak. Do nedavno je sa njima dane dijelila i jedna Bolivijka, "mula" koja je u svom tijelu prenosila drogu.

Red pasulja, red boranije iz Zabele

Osim šetnje po dvorištu i rada u radionici ili bašti, u neku vrstu dnevnog "provoda" ovim ženama spada i vrijeme za obrok. Tada se sjate u trpezariju u kojoj istina nema puno iznenađenja. Meni je uglavnom jednoličan, ali se poštuju i prava i zdravstveno stanje osuđenica.

Ovde se ne sprema hrana, već se gotovi obroci donose u trpezariju iz muškog požarevačkog zatvora, Zabele.

Na panou koji je okačen na zid u trpezariji, istaknuta su četiri jelovnika. Od toga, jedan je namijenjen dijabetičarima, drugi je za pripadnice muslimanske vjeroispovesti, kojih trenutno ima oko pet, šest, a treći za one na dijeti.

U ovom "običnom" jelovniku navedeno je da se za doručak i večeru uglavnom služi mesni narezak, salama ili džem i hleb. Ponedjeljkom i petkom za ručak je u ponudi pasulj, ostalim danim boranija, krompir i druga kuvana jela.

Tužno mjesto, jadnog izgleda

Trpezarija, u centru zatvorskog kruga, izgleda donekle pristojno, dok je dio u kome osuđenice provode najviše vremena, gdje su im sobe i gdje noćivaju, prilično oronuo.

U sobama, odnosno ćelijama, metalni kreveti na sprat sa roze posteljinom na "razgaženim" dušecima.

U odvojenom dijelu TV sala, "frizeraj", skromno opremljena biblioteka i još nekoliko prostorija u kojima mogu da slušaju muziku, čitaju i provode slobodno vrijeme. Na svim prozorima rešetke.

Izlomljene pločice po hodnicima; oguljeni štokovi vrata, ofucana zajednička kupatila, oronula fasada... Bez klima uređaja, a sunce upeklo. Ispred, u dvorištu sportski teren, ispucalog betona.

Kako nam objašnjavaju nadležni, radi se na unapređivanju standarda uz posredstvo EU.

Tu ipak poneki Bog zalazi

Ko uđe u zatvor, ne rastaje se s vjerom, naprotiv, možda baš tada potraži utjehu. Ukoliko to žele, osuđenice su u prilici da razgovaraju sa pravoslavnim ili katoličkim sveštenicima, dok sa muslimanskom zajednicom još nije dogovorena takva mogućnost.

U vrijeme kada i ekipa Monda, u posjeti ženskom zatvoru u Požarevcu bile su i igumanija Jefimija i sestra Nina iz manastira Gradac, koje su donijele humanitranu pomoć, zajedno sa suprugom britanskog ambasadora Laveniom Devenport.

Tek poneka od osuđenica iskoristila je mogućnost da tada popriča sa igumanijom.

Šta je bila tema tih razgovora, vođenih u prisustvu upravnika zatvora, ostaje iza zidina, između "grešnica" i izaslanica Boga, koji će, nadamo se, ipak imati milosti za one bebe s početka naše priče, ako već nije imao i za njihove majke.

(MONDO)