Na današnji dan, 27. novembra 1943. u Glamočkom polju, prilikom polijetanja za Kairo, zajedno sa dva engleska oficira, poginuo je Ivo Lola Ribar, narodni heroj i jedan od predvodnika omladinskog revolucionarnog pokreta u Jugoslaviji.
U knjizi Rodoljuba Čolakovića „Zapisa iz oslobodilačkog rata" (1971) opisani su detalji pogibije Ive Lole, kao i reagovanje njegovog oca, dr Ivana Ribara na vijest o smrti svoje dvojice sinova...
„Lolu sam sreo u Jajcu prije petnaest dana. Jedno poslije podne izjahali smo drumom prema Banjaluci i tad mi je pričao da će uskoro u inostranstvo, u Kairo, na čelu naše vojne misije. Trebalo je da se članovi misije prebace u Kairo engleskim avionom, ali avion nikako nije stizao.
Onda je donesena odluka da se misija prebaci u Italiju avionom na kome su tih dana prebjegli na našu stranu neki domobranski avijatičari iz Mostara. To je bio bombarder dvomotorac ’dornije’“, piše Čolaković.
Lola je sa članovima misije napustio Jajce 23. novembra. S njima je pošlo i nekoliko engleskih oficira iz vojne misije pri Vrhovnom štabu. Bilo je dogovoreno da 27. novembra polete sa aerodroma na Glamočkom polju, jer je on bio tvrđi i za polijetanje aviona s teretom pogodniji nego aerodrom na Livanjskom polju, na kome se avion nalazio.
„Vrijeme odlaska bilo je utvrđeno za sedam časova, do kada je avion trebalo da se prebaci s livanjskog aerodroma na glamočki. Međutim, avion je zakasnio gotovo dva sata, jer pilot zbog hladnoće nije mogao da upali motore. To je prva glupa slučajnost.
Avion se spustio na Glamočko polje oko devet časova; pilot je, ne gaseći motore, čekao da se ubace stvari i ukrcaju putnici. Kad je sve bilo spremno za uzletanje, jedan engleski oficir rekao je da je s prtljagom pometnjom ubačena i jedna njegova torba, od koje nije želio da se odvaja.
Na traženje te torbe izgubljeno je nekoliko minuta. To je bila druga glupa slučajnost“, piše Čolaković.
Torba je nađena, ali se u tom trenutku iza brda, iz sjevernog pravca, pojavio njemački aparat „henšel“, koji je odmah jurnuo na partizanski avion i izručio na njega smrtonosni tovar. Bacio je šest bombi.
„Lola je poginuo od posljednje bombe, i to u trenutku kad je bio skočio iz aviona. Njega je pilot propustio ispred sebe, želeći da se Lola prvi iskrca iz aviona, oko koga su grmjele detonacije bombi. U tom trenutku eksplodirala je posljednja bomba čija su tri gelera pogodila Lolu u grudi, vrat i glavu, tako da se on mrtav srušio na nekoliko metara od aviona“, prijeća se Čolaković.
Osim Ive Lole, od bombi su poginula dva engleska oficira i jedan partizan iz jedinice koja je obezbjeđivala aerodrom.
Kao iz antičke tragedije...
Kad je Lola poginuo, njegov otac dr Ivan Ribar nalazio se u Jajcu, u koje je stigao iz Slovenije na Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Vijest o Lolinoj smrti saopštio mu je Tito.
No tragičnim sticajem okolnosti ispalo je tako da mu je Tito morao saopštiti i vijest o smrti drugog njegovog sina Jurice, koji je u jednoj crnogorskoj brigadi poginuo u jesen 1943. godine kod Kolašina.
„Lola je o tome obavijestio oca jednim pismom koje ovaj nije bio primio. Zbog toga je dr Ribar, kad mu je Tito saopštio za Lolinu smrt, upitao da li je Jurici javljena ta vijest. Na to mu je Tito odgovorio da je i Jurica poginuo.
Dr Ribar je svoj bol podnosio stoički. Za vrijeme zasjedanja teško je iko mogao primijetiti na njemu da ga je zadesio takav udarac: gubitak dvojice sinova!
Lolu smo sahranili uveče, jer su tih dana neprijateljski avioni stalno nadlijetali Jajce i bombardovali ga“, navodi Čolaković.
Prilikom oproštajnog govora na sahrani sina dr Ribar govorio je mirno, glas mu nijednom nije zadrhtao.
„Rekao je da je oba svoja sina pustio da idu svojim putem, kako ih je učila njihova savjest i da su docnije, kao formirani ljudi, uticali oni na njega.
’Ne stidim se, nego se ponosim što sam učio od svoje djece’.
A onda se nad mrtvim Lolom zakleo da će u borbi ići do kraja bez obzira na napore i teškoće. U tom trenutku Ribar je podsjećao na junaka neke antičke tragedije - bilo je u njegovom držanju i riječima neke surove veličanstvenosti, što je ljude potresalo do dna duše i mnogima natjeralo suze na oči“, prisjeća se Čolaković u svojoj knjizi, čije dijelove prenosi portal Yugopapir.com.
