U Kragujevcu je na današnji dan, 1941. godine strijeljani su kragujevački đaci.
Radoje Radovanović: Kragujevac
O, nikada vi to nećete shvatiti,
jer vi se plašite smrti, a mi u njoj tražimo spas!
Čudi vas, zar ne:
stojimo i mirno gledamo u vas
i nema straha u našem nepokretnom oku
već samo prezir krije i mržnju svetu i duboku
njihov čudesni sjaj!
Vama je neshvatljivo:
mi, odrpani, iscepanih laktova,
mi, za koje su vam vaši govorili
da smo pogana dripačka rasa —
stojimo uzdignute glave i uspravnoga stasa!
I ne drhte nam vezane ruke,
i ne tresu nam se obnažena ramena,
i gledamo vas, gledamo i vidimo
— da vaša klecaju kolena
pred snagom pogleda naših!
Šire se zgranuto vaše razbojničke oči,
grče se u čudu vaša bezizrazna lica
i postajete šaka preplašenih ubica!
A znate li da olovnim, plamenim kuglicama
u bezumlju straha
sad sebe ubija sama svaki od vas!
Znate li da neće biti mira
vašoj otupeloj svesti
i od naših pogleda
da se više ne možete skriti!
Znate li da će vam noći,
užasne noći mučenja biti
i da više ne možete uteći,
nikuda uteći,
i da smo od vas jači,
i da smo od vas veći —
za srce veći!
Znate li da ćete ludeti od straha
kad god se jesenja kiša
sa mrakom ledenim
spusti vrh naših zaspalih glava
i da će i zemlja, i kamen, i drvo,
i cigla, i trava
očima gledati našim,
grudima disati našim,
da neće biti mira plašljivim srcima vašim,
čas ovaj da ćete kleti!
Vidite l’ ovu decu što rafal čekaju vreo?
Kad đačke torbice njine
iz ruku nedužnih padnu,
a knjige, olovke i gume
na zemlju prospu se hladnu,
kad mlade, nezrele voćke prerano otpadnu s’ grana
— sa vas će u blato spasti
na kostur namolovana maska ljudskoga lika!
Da l’ vas još uvek čudi
što voljno ostajem s’ njima —
ja, njihov profesor stari,
zar da ih ostavim same,
a sutra, zar sutra prstom da pokazuju na me!
To vi ne razumete,
to mi, divljaci znamo
profesor nije profesor sa katalogom samo!
Moj razred kuršume čeka.
A ja im predajem sada —
ne šta je pisao Držić,
već šta je herojska smrt!
Umesto školskoga zvona
zvoniće bolan i krt —
kašalj oružja vašeg.
Tad ćemo na odmor poći
i zagrljeni, hladni i nemi
bezbrojne dane i noći
san ćemo večiti sniti.
Moj razred kuršume čeka.
I niko ne šapće nikom!
Svi, do mališana zadnjeg,
napamet lekciju znaju!
Njihove detinje oči
zadnji put svetlucaju.
Ovde dvojkaša nema,
jer mi smo sinovi roda
u kome i najmanje dete
čim nauči samo da hoda —
već zna kako se mre!
Da l’ vas još uvek čudi
što voljno ostajem s’ njima,
ja, njihov profesor stari,
zar da ih ostavim same,
a sutra, zar sutra
prstom da pokazuju na me!
To vi ne osećate,
to mi, divljaci znamo —
profesor nije profesor sa katalogom samo!
Pucajte,
ja držim čas!
...
Njemačka "kaznena ekspedicija" u Kragujevcu u Drugom svjetskom ratu završila je na današnji dan 1941. godine trodnevni masakr nad više od 7.000 srpskih civila. Dan ranije, njemačka vojska je napravila obruč oko grada, a patrole su hapsile ljude po kućama, radnjama, kafanama, crkvama, kancelarijama...
U gimnaziji su njemački vojnici pokupili sve đake od petog do osmog razreda, profesore i direktora Milivoja Pavlovića, koji je odbio milost okupatora i podijelio sudbinu svojih učenika.
Kragujevački pokolj je jedan od najvećih i najmonstruoznijih u Drugom svjetskom ratu izvršen nad civilnim stanovništvom u jednom mjestu i danu. Kao znak sjećanja na užasan zločin, kod spomenika poginulim u Šumaricama, u Kragujevcu, svake godine se održava "Veliki školski čas", uz učešće umjetnika, đaka i građana iz svih krajeva zemlje.
Kragujevački oktobar ili Kragujevački masakr jeste stravični zločin koji su nad civilnim stanovništvom Kragujevca i okolnih sela počinile okupacione snage nacističke Njemačke 19, 20. i 21. oktobra 1941. godine. U ovom zločinu su ubijeni stanovnici Kragujevca i okolnih mjesta, a među njima i 300 kragujevačkih učenika i petnaestoro djece između osam i 15 godina.
Prema podacima istoričara i nekadašnjeg kustosa muzeja u Šumaricama Staniše Brkića, samo jednog dana, tokom trodnevnog maskra, strijeljano je 2.796 lica. Strijeljanje je izvršeno kao odmazda za 10 ubijenih i 26 ranjenih njemačkih vojnika nakon sukoba sa partizanima i četnicima na pola puta između sela Bare i Ljuljaci.
Njemački komandant Franc Beme je 10. oktobra izdao naredbu da se za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 100 ljudi, a za jednog ranjenog 50.
Zločin su izvršile jedinice njemačkog Prvog bataljona 724. pješadijskog puka i Trećeg bataljona 749. pješadijskog puka. Naredba o strijeljanju 100 građana za jednog Nijemca važila je samo za Srbiju, jer je Hitler zazirao od srpskog otpora, sjećajući se Prvog svjetskog rata.
U spomen na žrtve strijeljanja, cijeli prostor Šumarica pretvoren je u spomen-park. Memorijalni kompleks obuhvata 352 hektara, a oko njega vodi kružni put dužine sedam kilometara koji ide ka dolinama Erdoglijskog i Sušičkog potoka, gdje su streljanja izvršena.
(Mondo/Srna)
