Novi film Pjera Žalice pod nazivom "Praznik rada" od ovog četvrtka je na redovnom repertoaru kina u BiH, a u Banjaluci je sinoć premijernom prikazivanju prisustvovao i režiser sa ekipom.
Projekciji za novinare prije premijere prisustvovao je samo autor ovog teksta, a na druženju sa ekipom filma pridružio se još jedan kolega, pa smo imali priliku da natenane razgovaramo o svemu.
"Praznik rada" je antiratni film i posve logičan nastavak Žalicinih prethodnih filmova "Gori vatra" i "Kod amidže Idriza", kojim je zaokružio trilogiju o ratnim traumama - najprije generacije naših očeva, potom nas samih, a sada i naše djece.
U pitanju je zamršena priča o današnjem ili modernom Sarajevu, jednoj mahali i raji koja u njoj priprema proslavu Prvog maja, koji je u Jugoslaviji zbog kobajagi riješenog radničkog pitanja bio prilika da se okrene jagnje, raspali roštilj i svi oleše od alkohola, što je manje-više i bila namjera filmskih junaka.
Međutim, njihove studiozne planove, (- kod kojeg mesara je najkvalitetnije kupiti meso? - Elvis je za Salku Versaće sa satarom) prekinuo je upad policije i to one "najzajebanije" (SIPA) i neznanje zbog čega je odveden njihov jaran Fudo.
"Čitaćete sutra u novinama", rekao im je policajac, a kad su pogledali naslovnicu "Oslobođenja" ispostavilo se da je njihov prijatelj, koji živi u vanbračnoj vezi sa Gogom (Branka Katić) uhapšen zbog sumnje za ratne zločine nad jednom porodicom.
Na sve to, Fudin sin Armin (Muhamed Hadžović) se vraća sa trudnom ženom Turkinjom iz Njemačke, s ciljem da malo popravi odnos s ocem, koji je predstavljen kao izuzetno dobar i omiljen čovjek.
Film obiluje brojnim duhovitim opaskama tzv. sarajevskog humora kod svih na žalost tragičnih i nesrećnih likova poput Murisa, koji se skinuo sa heroina uz pomoć islamske vjere (Joj Murise, bolji si bio kad si se drogir'o, svega mi) a koje već tri decenije "u šahu" drži rat 90-ih.
Uostalom kao i cijelo bosanskohercegovačko društvo, koje nikako ne može da se iskobelja od ratnog narativa. Osim možda Cije (Ermin Bravo), koji je svoj fokus stavio na klince bez roditeljskog staranja u mahali jer o njima niko ne vodi računa.
Ali, opet, ma koliko sve bilo oko njih (nas) tragično i nesrećno, život se nastavio i prepun je optimizma ma kako to na prvu izgledalo nemoguće.
Čak i sporedne uloge, a posebno ženski likovi su toliko autentični da imate utisak da ih odlično poznajete iako se niste s njima ni u putu sreli. Gotovo da ih možete namirisati preko platna, sitna ogovaranja, pripremanje urmašica ili pite, u koje unose sve strahove, težnje, gubitke, želje i simpatije. Moj favorit je gospođa Muma (Jasna Žalica), koja se autentično oduševljava dolaskom Armina i njegove turske supruge, ali i jako razočarana što se "Turkinja izvinjava za 400 godina osmanskog zuluma".
Sjajna je i njena komšinica Sida (Tatjana Šojić), koja neće pustiti muža Mujku (Aleksandar Seksan) u kuću dok se svima ne izvini jer je pijan izvrijeđao Savu (Boris Isaković).
Autori filma suptilno kritikuju ono u šta se pretvorilo "multikulturno" Sarajevo, ali i ostatak Bosne i Hercegovine, gdje je dovoljno da imate "pogrešno" ime i prezime za nepovjerenje i sumnju u vaše namjere.
Odlične uloge osim već pomenutih ostvarili su Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Mirvad Kurić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Branimir Popović…
Poslije projekcije odličnog i veoma dirljivog filma, razgovarali smo sa scenaristom i rediteljem Pjerom Žalicom, koji je najprije pokušao da odgovori na pitanje: "I šta ćemo sad?"
"Ne moramo uljepšavati, ovo jeste trauma. Drago mi je što ste citirali Konstraktu, ali tu repliku je izgovorila i pokojna Semka Sokolović Bertok u filmu 'Kod amidže Idriza'. Obje misle na isto. Ja sam bio pred tom dilemom, kad sam krenuo pisati ovaj film.
Poslije 'Gori vatra', koji je bio uticaj rata na moju generaciju, a 'Kod amidže Idriza' je bio uticaj na generaciju naših roditelja, nisam mislio da ću morati snimati film o uticaju rata na generaciju mog djeteta. Prva ideja je bila komedija, međutim, tema je toliko surova da se nije dala tretirati na taj način. Šta ćemo sad? To se kod 'Amidže' riješilo kao u indijskom filmu, veseljem i pjesmom.
Završen je bolivudski u mojoj potrebi da kažem da su se ljudi oslobodili, našli rješenje i odgovor na to pitanje. Pa i kod 'Gori vatra', takođe, mislim da smo svi dijelili optimizam u pogledu onoga ispred nas. A sada, nisam imao odgovor osim da sam svjesno parafrizarao Markesovo: 'Jesti govna', kad Emir na pitanje gdje ćemo sad, odgovori: 'Ma idemo u pizdu materinu'.
Nisam znao drugačije. Mislim da nama treba katarza i kad ste rekli da ste bili na ivici suza, to je meni veliki kompliment. Da se barem emocionalno dovedemo u stanje da reagujemo na užase i pomislimo da li moramo da trpimo ovo stanje ili da naprosto promijenimo život. To nije toliko teško, samo moramo svi zajedno da odlučimo i život će nam biti bolji", rekao je Žalica.
Interesantno, fim problematizuje pitanje ratnih zločina i sa "naše" strane, ali i jasno govori da je svaki rat zlo i prljavšina iz kojeg i dobri ljudi mogu da iziđu potpuno okaljani, poput Fude.
"Namjera je bila da i dobri ljudi u ratu čine loše stvari. Čak i najbolji, a o najgorim nisam htio ni da govorim. Ispričali smo jednu kompleksnu priču, jeste ona vezana za određene etničke grupe, ali to nas nešto previše ne zanima. Znali smo da se bavimo delikatnom temom, neki su rekli da sam jugonostalgičan, ali reakcije i kritike i publike u Sarajevu su bile fantastične. Doduše, nisam siguran kako bi Sarajevo reagovalo da je ovakav film došao iz Banjaluke", dodao je sarajevski režiser.
Prema njegovim riječima, umjetnost teško može da promijeni svijet, ali je dodao da od te borbe neće nikad odustati.
"Nedavno sam ponovo gledao seriju 'Kruna', i shvatio da u njoj različiti ljudi, osim što su obrazovani i civilizovani, imaju strašan respekt prema funkciju koju obavljaju. Ja nisam taj i taj, ja predstavljam ovu kancelariju. Mi nismo dosegli taj civilizacijski nivo. Dešava mi se kad odem kod nekog ministra, on kaže: 'Ja ću vam dati', ili naprave zgradu pa kažu: 'Ja sam napravio', zaboravljajući da je to urađeno od našeg novca. Moram reći da naši političari ne rade dobro svoj posao, a to je da kreiraju sistem u kojem ćemo mi praviti druge stvari. Ne može postojati umjetničko djelo ili čarobni štapić koji će promijeniti stvari na klik, svi znamo da to ne može. Ali, ko god radi sa pozitivnom mišlju ili ima dobre namjere za sve ljude, ne samo za pojedine grupe, posjeduje univerzalne vrijednosti. Da svako posao radi u dobroj vjeri i najbolje što može, uz uslov da poštuje osnovne moralne norme. Takvo društvo će biti zdravo. Naravno ne svi, ali većina. I da bi tako radili moraju imati zdrav okvir, zdrav sistem. Kod nas su vrijednosti potpuno poremećene. Ako kradete, to se zove drugim imenima - npr. menadžer, investitor. Veoma je poremećen sistem. Niko od nas naravno neće odustati od takvih ideala".
Na pitanje da li je tokom karijere bio primoran da i na takav način skuplja sredstva, odgovorio je odrično.
"Izbjegavam ručkove ili večere, profesionalno ništa nisam tako dogovarao, već se prijavljujem na konkurse. Što se tiče sistema, postoji Fondacija za kinematografiju Federacije BiH, koja rapidno tone u patern, koji uništava BiH i potpuno se stavlja u kalupe etnonacionalističkog raskusuravanja. Za razliku od vremena ministra Gavrila Grahovca, koji ju je formirao i kada je sve izgledalo puno bolje. Postoji i kantonalni Fond za film, koji radi sve bolje".
Žalica je rekao da u "Praznik rada" nije uključen i Filmski centar Republike Srpske jer u tom periodu nije ni postojao, ali je istakao da nema problem da konkuriše u Banjaluci.
"Tako je i u Sarajevu, pa filmadžije iz RS mogu da konkurišu, što je dobro. Ovaj film je jedna eksjugoslovenska koprodukcija, osim Slovenije. To nije slučajno jer mi odlično funkcionišemo. Ne osjećamo granice osim u ovom formalnom smislu, koje mi ni ne smetaju, nadam se da nam ubrzo neće trebati ni pasoš. I nije samo zato što smo prijatelji, što volimo jedni druge, što dijelimo svetonazore, ali postoji i stvarna potreba da radimo zajedno jer pričamo priču koja je za bivšu Jugoslaviju važna. Zato smo bez problema prošli konkurse, ne samo ovdje, nego i kod internacionalnih fondacija".
Glumica Jasna Žalica je povremeno uzimala riječ, pričajući o junacima filma kroz prizmu važnosti tzv. malog, običnog čovjeka i njegove životne filozofije.
"Ovaj film govori i o nekoj važnosti osjećanja pripadnosti. Ali, osim velikih parola, svi smo mi ovaj ili onaj, ili 'Živio 1. maj' zapravo stoje ljudi sa podtekstima, slojevima, srećni, nesrećni, spremni da komuniciraju na najrazličitije načine i stvarni interes za te ljude može napraviti neki rezultat. Dovesti njih u neke odnose iz kojih će oni eventualno profitirati. Poput junaka u našem filmu, iza tih velikih priča stoje mali, obični ljudi. Ključna je vrsta pomirenosti sa sobom i tim čovjekom do sebe, i ako mi to ne napravimo onda neće biti ništa. Mi smo u ovoj sali jedna država, baš me briga kako se ona zove, osjećam da imamo razumijevanje, da pripadamo istoj stvari. Na ulazu me sačekala gospođa, poželjela dobrodošlicu i rekla da je došla da pogleda naš film. Ona je uljepšala moj dan i to je priča našeg filma".
Vedran Đekić, koji je odigrao ulogu bivšeg narkomana koji se okrenuo vjeri, govorio je o svom životnom iskustvu koje mu je pomoglo da lakše "uđe" u lik Murisa.
"Dosta sam razmišljao o svom prijatelju kojeg sam izgubio zbog toga, on je umro kad smo bili druga godina na Akademiji, a u taj svijet (narkomanije, prim.aut) je ušao zbog pogibije zajedničkog prijatelja. S druge strane smo imali lika po kojem je napisan - u pitanju je dečko koji je imao to iskustvo i spas je stvarno našao u vjeri. S njim sam razgovarao baš o svemu - lepeza tih odnosa mi je pomogla u kreiranju ovog lika. Svaki kvart, ulica, mahala u bilo kom gradu ima ovakve junake".
(MONDO)