Blogovanje: Nudi slobodu, ali ne i zaradu

O blogovanju, blogovima, temama, prednostima i manama ove vrste pisanja porazgovarali smo sa troje blogera iz BiH. Naši sagovornici su bili Nataša Novaković iz Banjaluke, osnivač i autor sajta Brazdablog.com, Hana Kazazović, Zeničanka koja kreira Bosanka.net i Ensar Zgodić iz Sarajeva, koga možda bolje znate po nadimku Nezgodić.

Pitali smo ih kada su i zašto pokrenuli blog i koji je bio osnovni motiv. Ensar nam je ispričao da je u prethodnih pet godina isprobavao različite pristupe blogovanja, tražeći najpodesniji.

“Prvi blog sam počeo da pišem 2008. godine, koncipiran tako da ne bude lični, valjda misleći da će mi se još neko pridružiti iz bliže okoline, ali nije. Onda sam ga pisao u u formi proglasa neke izmišljene opskurne desničarske organizacije, emulacijom neke lajbahovske zafrkancije. Taj blog sam zapostavio, jer mi više nije bila furka da kobajagi glumim kolektiv koji nešto saopštava i psuje majke i tako”, otkrio nam je Zgodić.

Nakon prvog bloga, počeo je da se bavi drugačijim stvarima, nevezanim za novinarski zanat, ali nije prestao da prati stvari i da o njima razmišlja.

“Bavio sam se praćenjem i analizom dnevnih događaja, te sam pokrenuo blog Nezgodić, koji opet ne vrvi sadržajima i apdejtima, treba priznati, ali i da su određeni tekstovi prenošeni na nekim domaćim portalima. Nedavno sam se iznenadio kada me portparol jedne političke stranke podsjetio na te tekstove koje sam ja po malo i zaboravio u međuvremenu, ali eto, taj gospodin nije. Doduše, tekstovi su bili pokušaj sondaže aktuelnih poruka u vezi sa etničkim popisnim izjašnjavanjem, sa naglaskom na kampanju koja zastupa ideje o tome da bi svi trebali da se izjasnimo kao Bosanci i Hercegovci, i da smo u protivnom nacionalisti ili šta već, te kampanju koja govori Bošnjacima kako treba da se izjasne, što na prvu, ali i na posljednju djeluje i komično i tragično, i na kraju uvredljivo za jedan narod, te sam smatrao da treba da podijelim tekst na sa svima koji razumiju ovaj jezik. Mislim da ti tekstovi ne bi uopšte dospjeli u javnost da su samo ostali na blogu, odnosno da ih nisu recimo prenijeli portali. Sada pišem za regionalni portal Dnevno.rs, pa neke kolumne objavljujem tu, a manje na blogu”, kaže Ensar.

Hana je svoj blog pokrenula u maju 2009. godine.

Blog Cyber Bosanka počela sam da pisati pod svojim imenim, nakon jednog anonimnog. Jako mi se dopalo što mogu odmah da dobijem neku povratnu informaciju o tome koliko se ljudima sviđa ono što sam napisala. Pišem o svemu što me na bilo koji način dotakne, od životnih tema, do politike i preduzetništva. Prije skoro mjesec dana sam pokrenula jedan specijalizovani blog za sve te neke lijepe teme, tako da Cyber Bosanka i dalje ostaje neka vrsta svaštare za sve ono što mene inače zanima u životu”, ističe Hana.

Brazda nije klasičan blog, ali je žanrovski najbliža ovoj formi.

“Brazda je multimedijalna platforma, a žanrovski je najbliža blogu. U, našem slučaju - uniji blogera. Ako malo analizirate, uvidjećete da je Brazdablog idealan blogerski časopis. Jer insistira na toleranciji, ne ''zauzima'' nijednu stranu. Tačnije, upravo ovako bi trebalo da izgleda idealan časopis, naravno uz novinarske žanrove, adekvatne časopisu. Početna zamisao je bila da Brazda bude satirična (kultura SATIRANJA od oranja), ali od silne satire jedino smo uspjeli smontirati pozu, kao mi se nešto satiremo. Brazda obrađuje društvene anomalije, aktuelnosti, stidljivo ismijava malograđanštinu i posebno voli umjetnost. Izbjegavamo politiku, jer pisati o politici znači baviti se političarima, a to nam je dno. Bez bogznakakvog motiva oremo već godinu dana, kaže Nataša Novaković.

Na pitanje s kojim se svaki bloger prije ili kasnije susretne – može li blog da mijenja stvari nabolje, naši sagovornici kažu da je moguće, ali nije lako, ako zaista želite da utičete na nekog.

“Biću iskrena, nikada nisam imala namjeru da svojim pisanjem utičem na mišljenje čitalaca. Moje aktivnosti na blogu su dio eksperimenta, a od mišljenja čitalaca sam davno digla ruke. Svima je poznat globalni stav da blogeri danas imaju ''važno'' mjesto u društvu. Što svakako ima logike, ali o tome neki drugi put. U svijetu su uticajni blogeri face sa izgrađenim karijerama, kojima je blogeraj kao ekstenzija manipulativnog polja ili možda hobi, a kod nas je kultura bloga još uvijek na nivou pisanja dnevnika u osnovnoj školi. Možda zato što su i uspješni ljudi na tom nivou, ne znam”, kaže Nataša.

Hana ističe da sve zavisi od teme i koncepta bloga te od čitalaca koji ga inače čitaju.

“Da bi mogao uticati na bilo koga, kod tog nekog moraš imati određeni kredibilitet. A to je opet nešto što se jako teško stiče, a i zahtijeva mnogo vremena. Ja sam imala neku vrstu akcije kad sam pozvala ljude da šalju mailove u ministarstvo sa zahtjevom da riješe problem famoznog JMBG. Znam da je bar dvadesetak ljudi koji su se meni lično javili podržalo taj moj poziv i mailove poslalo na istu adresu. To se možda može nazvati nekom vrstom uspjele akcije. Akcije koje ja potičem su uvijek i isključivo samo one koje i sama radim. Na primjer, davala sam krv da bih mogla napisati kako to izgleda iz ličnog iskustva, te da bi na taj način možda još nekog potakla da isto učini. I nakon toga se javio jedan momak koji je rekao da je čitao tekst i da će otići i sam da daruje krv. Dakle, može se ali samo ako si i sam primjer, što je i logično jer - ko će te poslušati i uraditi bilo šta ako to što preporučuješ nisi sam lično isprobao”, zaključuje Hana Kazazović.

(Ne)Zgodić smatra da su klasični i online mediji toliko su prisutni i umnoženi da je uopšte teško doprijeti do bilo kakvih zainteresovanih čitalaca.

“Sigurno je da ima blogova, mnogo posjećenijih, mnogo osmišljenijih; mnogo starijih blogera koji mogu da odgovore na ovo pitanje relevantnije od Nezgodića, koji opet ima ovamo neku zanatsku deformaciju sa druge strane. U suštini, ono što ne možete, ili mislite da ne možete napisati nigdje, uvijek možete na svom blogu. Međutim, klasični i online mediji toliko su prisutni i umnoženi da je uopšte teško doprijeti do bilo kakvih zainteresovanih čitalaca. Uvijek više klika na neku bizarnost, seks, razne crnjake i celebrity tračeve, blamove, golotinje i skandale, nego na ne znam kakvu analizu ili članak o bilo kojoj temi, koja u svom sadržaju ne donosi neke skandalozne činjenice ili što nema veze za sportom, a golim okom vidimo kako se ogromna većina ljudi danas masovno kladi i prati sport.”, ističe Ensar.

Prema njegovim riječima, moguće da je uticaj istih činenica na određenu čitalačku publika, zavisan od medija sa kojeg dolaze i prethodno oblikovanog profila čitaoca.

“Kada je novinarima i ozbiljnim magazinima toliko godina bilo teško da prodru do svijesti šireg čitalaštva sa činjenicama, sa kojima ovi dnevni današnji mnogo lakše prodiru, kako je onda blogerima?! Oni su sami na pučini, a okolo prolaze neki tankeri. Danas imamo Facebook, a to je mnogima i televizija i radio, i džuboks, i kino i knjiga i novina i telefon i videotelefon i sve. Blog sad omladini zvuči možda kao nešto staromodno. Sada svi pipaju po ekranu, svako zagledan u svoje nešto. Našu generaciju su učili da ne dira ekran prstima, a sad kad ne diraš ekran, gledaju te kao da si neki staronja, autarhičar, egzotični. Ljudi više vole video i slikovne sadržaje, više nego samo audio, a tek tekst da ne govorimo. Hoće li iko dopipati preko ekrana do vašeg bloga, to samo nebo zna”, kaže Ensar.

Mnogo se diskutovalo oko ključnih razlika između novinarstva i blogovanja. Pitali smo ove blogere koje su ključne ključne razlike između online novinarstva i blogovanja, i koje su prednosti i mane blogovanja u odnosu na žurnalizam?

Nataša kaže da je na samom početku važno da se zna šta je novinarstvo.

“Blog post je gotovo isto što i kolumna. A, kolumna je najmanje novinarski žanr, neki je nazivaju i esej sa aktuelnom temom. I, tu je sva veza bloga i novinarstva. Druga stvar je što novinarstvo u nas poznaje vijest, izvještaj, intervju, a kolumnu ubraja u istraživačko novinarstvo. Da pukneš od smijeha. U teoriji, razlika između novinarstva i bloga je u žanrovskim pravilima pisanja novinarskih tekstova. Blog ne podrazumijeva pravila. Blog je sloboda. Blog je kršenje tih pravila. Ali, da biste prekršili pravilo (svjesno) morate ih prvo dobro poznavati. Jedina mana blogeraja je što nam nedostaje adekvatan, informisan i obrazovan auditorijum”, istakla je Nataša.

Hana kaže da je ključna razlika u tome što blogeri nemaju urednika, odnosno osobu od koje zavisi objavljivanje njihovog teksta.

“Kao bloger, ja sama sebi biram teme o kojima ću pisati, sama odlučujem na koji način ću ih obraditi i šta ću sve objaviti. Na meni je u potpunosti moja reputacija - da li ću nekoga povrijediti ili uvrijediti i da li ću napisati nešto što nije istina. Ako pogriješim, nemam na koga svaliti svoju grešku - sama sam za sve kriva. A osim toga, i ritam pisanja zavisi isključivo od mene. Druga razlika je u plaćanju - blogeri pišu zato što vole i žele, te najčešće nemaju nikakvu naknadu za to svoje pisanje. Dok novinari to uglavnom rade za platu. Treća razlika je ta što blogeri najčešće iznose uvijek svoje subjektivno mišljenje i na taj način nekako uvijek sebe stavljaju u kontekst teme o kojoj pišu. Dok u novinarstvu to imamo samo kod kolumnista”, kaže Hana.

Ensar kao prednost bloga ističe mogućnost da u okviru njega napišete bilo šta.

“Sa druge strane, ja nisam nešto čuo da se neko, posebno na našim prostorima, narodski rečeno ‘opario’ blogovanjem ili zaradio platu. Možda ima, volio bih da ima. Ta sloboda je sigurno razlog zbog čega ljudi, odnosno novinari rade neki posao za platu, a u slobodno vrijeme, ako im se poslije svega uopšte da, napišu nešto što im urednik ne bi pustio, jer i on ima nekog iznad. Ima sjajnih blogova, pisanih baš s mjerom i posvećenošću. Međutim teško može jedan bloger, da se takmiči sa redakcijama, a da ne govorimo velikim medijskim ribama”, kaže Ensar.

Sa jezikom mržnje se sreo svako od nas, posebno mnogo ga ima na Internetu. Ipak, prema iskustvu naših sagovornika, ipak su kulturan dijalog i konstruktivna kritika češći. Ipak, ukoliko se nađete na meti napada “hejtera” staro pravilo “don’t feed the troll” i dalje važi, a ignorisanje i kontrola komentara su najjače oružje.

Zanimalo nas je i šta blog treba da ima da bi bio čitan i popularan?

Nataša kaže da je za popularnost najvažnija percepcija, a ne odmaže ni promocija na društvenim mrežama, mada ljudi, prema njenim riječima, od tih mreža očekuju previše.

Ensar je bio nešto konkretniji:

“Da bi blog bio popularan. bloger od sebe mora da pravi neki rijaliti šou, snimajući se svakodnevno, poželjno intimne trenutke koje tjelesno dijeli sa nekim. Neki seksualni blog ili bizarni videoblog, ne znam - ono što se najviše klika. Više slike, golotinje, videa, a manje teksta i ‘teških’ tema. To je neki recept, a ja baš i nisam neki primjer popularnosti, ističe Ensar.

Hana kaže da je najvažniji – smisao.

“Osim toga, važan je i vizuelni identitet, ali i to koliko je blog u skladu sa savremenom tehnologijom (da li je prilagođen platformama za smartfone, na primjer). Promocija na društvenim mrežama meni donosi dosta posjeta – čak polovina mi stiže s Facebooka, a to govori samo za sebe”, istakla je Hana.

Najbolje i ne tako dobre strane blogovanja

Naši sagovornici su kao najbolje strane naveli slobodu izražaja i “izvođenje sopstvenog repertoara”, mogućnost upoznavanja novih prijatelja i potencijalnih saradnika, a u jednoj lošoj strani su se sve troje složili – nema para.

“Uz blogovanje pod svojim imenom neizbježno ide "iskakanje" u prvi plan, odnosno iz neke uobičajene i jednolične mase. To recimo zna biti nezgodno jer svi znaju šta misliš o određenim stvarima, a pri tome ti pojma nemaš šta misle ostali. Osim toga, često se to što napišeš možda neće svidjeti nekome od koga zavisiš ili nekome ko bi ti mogao možda naškoditi (uskratiti posao i sl). I to znam iz iskustva, naravno. Ali nakon nekog vremena navikneš i na takve stvari i situacije”, istakla je Hana.

Ona kaže da je blog sjajna forma, ukoliko se adekvatno koristi.

Ensar dodaje da ima mnogo gluposti na blogovima, ali i vrlo ozbiljnih tema i tekstova, koje ne mogu da se nađu u bilo kakvim medijima.

“Blog može da bude ozbiljan medij, ako se od medija tretira kao kooperant ili nadopuna. Sigurno je da blogovanje ima svoju vrijednost, ali šansu i budućnosti može ostvariti samo preko uvezivanja sa globalnim društvenim mrežama i platformama kao Youtube ili Soundcloud. Bez njih se teško može i zamisliti danas”, zaključio je Ensar.

(Vesna Kerkez, MONDO)