Borac osvojio Kup Maršala!

Borac je tako postao jedini drugoligaš kome je to pošlo za rukom, a koliku vrijednost ima Borčev uspjeh, govori i činjenica da je Zvezda tri godine kasnije, postala prvak Evrope i svijeta, u Bariju i Tokiju.

Trener Husnija Fazlić, dve godine “slagao” je ekipu Borca selektirajući igrače, a u ljeto
1987. godine, Borac započinje, poslije će se pokazati, svoju veliku misiju.

U Kupu, u prvom kolu, startuje protiv Radnika u Bosanskoj Dubici, pobjeda od 9:0. Slijede Kup susreti: Kozara – Borac 0:2, Borac – Elektrobosna 2:1, Borac – Rudar (Ljubija) 2:1, Jedinstvo – Borac 0:0 (penalima 2:3), Borac – Leotar 4:1, Borac – Osijek 1:1 (penalima 3:2), Spartak – Borac 1:1, Borac – Spartak 1:1 (penalima 5:4)...

Borac je revanš revanš četvrtfinala sa Vojvodinom, dočekao sa “minusom” od tri gola, u Novom Sadu je bilo 3:0, ali je u Banjaluci napravio senzaciju pobjedom od 6:1 i tako se plasirao u polufinale.

Junak meča bio je Senad Lupić koji je četiri puta pogodio mrežu Novosađana.

Utakmica je prenošena na televiziji, a kad su navijači Borca vidjeli šta se dešava na terenu, mnogi su napustili tople domove i pohrlili na stadion. Meč je počeo pred nepune dvije hiljade, a završio pred blizu četiri hiljade gledalaca.

Ta noć, uz neviđeno slavlje, promovisala je kafić "Tango" u kultno Borčevo mjesto. Kad je sudija odsvirao kraj, nekoliko prijatelja Borca, na čelu sa Štefom Josipovićem, Svetom Jotićem, Nebojšom Pantićem i Momom Gligićem odjurilo je u kafić koji se nalazi nekoliko stotina metara od stadiona, pripremilo gozbu za igrače i trenere, da bi oko ponoći, navijači i silan svijet stigao u "Tango". Na velikoj hladnoći stajalo se u maloj bašti i na samoj ulici ispred ovog sastajališta mladih.

Kasnije će iz "Tanga" navijači Borca polaziti na utakmice, tu će se okupljati fudbaleri, odatle se odlazilo na treninge i na putovanja.

O "Tangu" je objavljena i reportaža u beogradskom Tempu, u njemu će se godinu dana kasnije, roditi i ideja o formiranju navijačke armije Borca – VULTURES...

U polufinalu, u dvije dramatične utakmice, u Prištini 1:1, a u Banjaluci 0:0, Borac će pobjedom na penale od 4:1, kada se po ko zna koji put istakao golman Ante Jakovljević, stići po drugi put u svojoj istoriji u finale Kupa Jugoslavije...

... Tribine stadiona JNA u Beogradu, tamo ispod semafora, u najvećoj mjeri zaposjeli su mjesta navijači Borca. Stigli su i Grobari, i oni su za Borac. Nasuprot Delije. One najžešće skandiraju: "Zvezda je život, ostalo su sitnice".

Svečanu ložu zaposjeli "zvezdaši": glumci Ljuba Tadić i Ivan Bekjarev, nekadašnji "tehniko" Aca Obradović, bivši asovi Vladica Popović, Bora Kostić, Ratomir Dujković, pjevač Momčilo Bajagić-Bajaga...

Zvezda napada, ali Borac se ne da! Ravnopravna borba. Poluvrijeme je završeno 0:0. Golman Slobodan Karalić brani u velikoj formi...

A zbog golmana u hotelu "Jugoslavija", gdje su bili smješteni "borčevci", noć ranije odigrala se istinska drama. Trener Husnija Fazlić, poslije treninga na stadionu JNA, saopštio je da će sutra braniti Slobodan Karalić. Do tada neprikosnoveni Tončo Jakovljević koji je bio u reprezentativnoj formi, doživio je emotivni šok. Napustio je hotel, sjeo u autobus i vratio se u Banjaluku. Treneru Fazliću nije lako, ali ne gubi pribranost. Odmah je pozvao da iz Banjaluke doputuje treći golman Željko Babić.

U hotelskom predvorju u kasnim satima, govori svom prijatelju i nekadašnjem velikom golgeteru Muhamedu Ibrahimbegoviću Fišeru:

“Tončo je moje ‘fudbalsko dijete’, ja sam ga selektirao, forsirao u juniorima, vratio iz jajačke Elektrobosne, gdje je bio na pozajmici. Meni je najteže. Preuzimam ogroman rizik. Sa Tončom na golu, poslije njegovih sjajnih odbrana u prvenstvu i Kupu, da izgubim, nikom ništa, sve normalno i očekivano. Ova Zvezda je među tri evropska kluba. Kako god branio Tončo, bilo bi: ‘Pa tako brani cijelu sezonu’, ili mora i on imati ‘slab dan’. S Karalićem ima samo jedna varijanta po kojoj mi ostaje glava na ramenu: da sutra pobijedimo Zvezdu 1:0, da on odbrani penal i da brani za desetku. Eto, ja baš u to vjerujem! Dobro izlazi sa gola, nije ‘linijaš’, bio je u Zvezdi, zna dobro mnoge od njenih asova. Sutra će da ‘gori crna zemlja’ u našem šesnaestercu, golman može biti ključni igrač svega onoga što sam zamislio da postavim na terenu”.

Nastavak utakmice.

Ni jedan ni drugi tim nema prevlast na terenu. Oprezni su i Zvezda i Borac. Vrijeme teče.

U šezdesetoj minuti, banjalučkoj radosti nije bilo kraja. Stadion JNA je doslovno "eksplodirao" u erupciji radosti crveno-plavih šalova i zastava.

Borac je poveo sa 1:0.

Sve je teklo kao po koncu, Karalić je loptu izbacio desnom beku Malbašiću, koji je protrčao nekoliko koraka i proigrao Durgutovića. Brzonogo desno krilo Borca iz punog sprinta, gotovo je "odrezao" loptu koja je poletjela ka šesnaestercu Crvene zvezde.

Negdje tamo kod druge stative, vižljasti Senad Lupić, nadskočio je Marovića, uslijedio je udarac glavom, lopta se od zemlje odbila i pokraj golmana Stojanovića završila put kraj stative u mrežu.

Penal za Crvenu zvezdu. Svi su na stadionu ubijeđeni da penal nije postojao. Vidio ga je samo sudija Blažo Zuber.

Dragan Stojković, kapiten Zvezde, već ovjenčan evropskom slavom, i golman Borca Slobodan Karalić, koji tog poslijepodneva ima dan svoje golmanske karijere. Uslijedio je lagan trk jedne od "Zvezdinih zvijezda", neobičan udarac, po sredini gola, golman Borca nije se ni pomjerio i lopta mu je prosto uletjela u ruke.

Urnebes Borčevih navijača.

Banjalučani na terenu, osokoljeni, dobili krila, doslovno "ginu" za svaku loptu. Beograđani nemoćni. Bliži se kraj. Još dvije velike šanse za igrače koje sa klupe sjajno vodi trener Husnija Fazlić.

Rade Stanojević već diktira izvještaj Politici, bez obzira što je do kraja ostalo pet-šest minuta:

- ... Banjalučki Borac je, u najvećoj igri u svojoj istoriji, zasluženo pobedio Crvenu zvezdu i u svoju Banjaluku nosi veliki pehar, pobednika Kupa Jugoslavije. Na taj način Borac postaje deo istorije, ne samo ovog takmičenja, već uopšte jugoslovenskog fudbala jer je kao drugoligaš, nadigrao i pobedio klub evropske tradicije, sa bezbroj međunarodnih utakmica, evropskim i svetskim iskustvom...

Banjalučani, stisnutih pesnica, slušaju izvještaj novinarskog barda, ali strepe, možda u velikom strahu hoće da vjeruju u vidovitost prekaljenog asa pisane riječi koji vidi ono što oni ne mogu ni da naslute.

Vrijeme je isteklo i sudija svira kraj!

Takvo slavlje, koje je tada nastalo, koliko na terenu, toliko i na tribinama, nikad nisu vidjeli, svi oni koji godinama i decenijama žive uz Borac.

Ko preživi, pričaće...

Pobjednički pehar putuje u Banjaluku.

U sportsku istoriju otišli su: Slobodan Karalić, Mario Mataja, Stojan Malbašić, Milorad Bilbija, Zvonko Lipovac, Damir Špica, Amir Durgutović, Božur Matejić, Suljo Beširević, Popović, Senad Lupić, Babić, Ranko Jakovljević, Vladica Lemić, Ante Jakovljević, Mile Šijaković, Tanasić, trener Husnija Fazlić, njegov pomoćnik Nenad Gavrilović, direktor Milorad Slavnić i predsjednik Mesud Mulaomerović.

U Banjaluci, dan nakon finala, fudbalerima Borca priređen je veličanstven doček. Na Trgu Edvarda Kardelja okupilo se više od trideset hiljada ljudi. Bilo je to veče za priču i pamćenje, za buduće generacije.

(odlomci iz knjige Tome Marića “Borac i sport ponos grada”)