Poslije skoro sedam dana u Dohi na Svjetskom prvenstvu u Kataru, vrijeme je za utiske i stvari koje su nas iznenadile. Neke pozitivno, neke negativno... /od reportera MONDA Milutina Vujičića iz Katara/
Neću lagati, imao sam mnogo predrasuda o Dohi i za većinu njih se pokazalo da su istinite, međutim bilo je i stvari na koje uopšte nisam računao kada sam prije skoro nedjelju dana krenuo na svoje prvo Svjetsko prvenstvo.
Stadioni su daleko ljepši nego na fotografijama i mnogo dalji nego što je to izgledalo na mapi, dok se ispostavilo da sam bezrazložno upao u paniku kada pred put nisam mogao da pronađem kremu za sunčanje. Nije toliko lako "izgorjeti" u Dohi u novembru, ma koliko su nas plašili pričama o onesvješćivanju fudbalera usred utakmice i kolabiranju ljudi na tribinama.
Atmosfera je za sada više nego dobra i za to su zaslužni Južnoamerikanci. Najbrojniji su Brazilci i Argentinci, očekivano mnogo ima i Saudijaca, Tunišana, Meksikanaca i Marokanaca, dok je apsolutno istina i ono što ste pročitali - ima i "bot navijača" kojima obezbjeđenje prilazi čim pokušate da razgovarate sa njima, kako ne bi otkrili nešto o svom dolasku. Zbog toga i nisam pretjerano iznenađen jer je svima u Kataru najvažnije kakvu će poruku poslati u svijet i sa kakvim utiscima ćemo se vratiti kući, a ja već znam da postoji najmanje pet stvari koje su me šokirale i na koje i dalje ne mogu da se naviknem. A nisu samo negativni, ima i pozitivnih stvari...
MORA LI TA KLIMA SVUDA?
Dobro je poznato da su na svim novim stadionima u Kataru ugradili i ogromne klima uređaje kako bi se smanjila vrućina o kojoj je bilo toliko mnogo riječi, ali malo ko je očekivao da su klime baš na svakom koraku. I to bukvalno... Tako recimo u gradu Lusailu, koji je izgrađen "iz prašine" za potrebe Svjetskog prvenstva, postoji glavno šetalište na kome su klime ugrađene u pločnike. Da, dobro ste pročitali. Uoči utakmice Srbije i Brazila, naši navijači okupili su se na glavnom bulevaru u Lusailu, a tamo im sigurno nije bilo vruće pošto je klima duvala odozdo. Lijepo osvježenje, ali da li baš i neophodno?
Takođe, metro stanice, press centri, miks zone, zapravo sve ustanove u koje uđete - posjeduju klime nevjerovatne snage zbog kojih se mnogi Evropljani koji nisu navikli na ovakve temperature - smrzavaju. Na sve to, Katarani ne poštuju savjete stručnjaka za štednju struje i bolju energetsku efikasnost. Temperatura se ne smanjuje za pet-šest stepeni u odnosu na spoljašnju temperaturu, nego nekada i za čitavih 15.
U METRO? BOLJE ZOVI UBER...
Katar je za potrebe Svjetskog prvenstva izgradio i metro sa tri linije kojima bi najbrže trebalo da se stigne do stadiona, međutim to nekada i nije najbolje rješenje. Metro stanice su ogromne i na pojedinima je potrebno i po deset minuta samo da biste stigli do voza, dok se na udaljenim stadionima poput Al Bajta i Lusaila - to pretvara u noćnu moru nakon završetka utakmice. Tada i po 90 hiljada ljudi želi da uđe u metro i povratak može da traje satima.
Dobra vijest je da je metro besplatan za sve tokom trajanja Svjetskog prvenstva, dok je alternativa prevoz Uberom. Razlog zbog kog ga svakodnevno koristim je to što vozača ima iza svakog ugla i vožnja se ne čeka više od tri minuta, dok je na sve to vrlo besplatan. Primjera radi, vožnja oko 20 kilometara ne staje preko 850 dinara, što je zaista veliko olakšanje. Gorivo je jeftino u Kataru, a u Dohi svi voze odlične automobile, pa se tako dešava da po vas stigne Nepalac u "jaguaru" koji će za vožnju od dvadesetak minuta uzeti tri evra.
HILJADE VOLONTERA, ALI IMA JEDAN PROBLEM
Ne znam zvaničan podatak, međutim u Dohi tokom trajanja Svjetskog prvenstva ima vjerovatno više od 50.000 ljudi koji su tu da vam pomognu. Kao volonteri, radnici, obezbjeđenje, oni koji su tu da samo pokažu prstom gdje je ono što tražite poput metro stanice nakon utakmice. "Vrebaju" iza svakog ugla i već sada se vidi da su prilično umorni od svega, međutim koliko god da se u Kataru trudili da time pokažu da su vrlo organizovani, ima mnogo manjkavosti.
Veliki broj volontera je tu samo da "popuni broj" pošto se dešava da ne znaju da beknu engleski. Obično se ispostavi da je potrebno da tek treći-četvrti sa kojim razgovarate zna o čemu pričate i usmjeri vas na onoga čije je to zaduženje, pa je primjera radi poslije utakmice Argentine i Saudijske Arabije bilo onih koji nisu znali da izgovore "miks zona", a kamoli da vam pokažu gdje se nalazi na tako velikom stadionu kakav je Lusail. Nažalost, mnogima je zadatak samo da stoje i stvaraju privid da je sve dobro organizovano, gotovo kao "minjoni" iz animiranog filma.
ŠIŠANJE U PONOĆ? MOŽE!
Očekivao sam da su navike u Kataru i Srbiji za mnoge stvari drugačije, ali nisam očekivao da se to odnosi i na rad frizerskih salona. Tako je sasvim normalna stvar da i kada u pola jedan iza ponoći prošetate gradom vidite pune frizerske salone, pošto čini se da grad baš tada "oživi". Ne znam zasigurno, ali je to vjerovatno povezano i sa visokim temperaturama zbog kojih se život pomjera za poslije zalaska sunca, dok bi njih sa druge strane više šokiralo što u Srbiji dobar dio frizera ne radi ponedjeljkom jer vikendom imaju mnogo posla.
Saznaćemo i koliko košta šišanje i kako bi se snašli sa malo većom bosanskom glavom, samo ako Srbija uspije da se zadrži duže od tri nedjelje na Svjetskom prvenstvu...
ŠTA DA JEDEM? UH...
Pored smještaja koji može da bude i 200 dolara za noć u kamp-kućici usred pustinje, najskuplja stavka su hrana i piće. Pisali smo već o tome da je pivo u navijačkoj zoni i oko 1.500 dinara, parče pice oko hiljadu, dok nećete mnogo jeftinije proći ni ako kupujete hranu u prodavnici i sami je pripremate. Ono što je najveći problem je što u marketima (bar manjim na periferiji) ponuda i nije tako velika, bar kada pričamo o "konkretnoj hrani".
I dok je pravo mučenje pronaći nešto što može da ide u sendviče (sto grama dimljene ćuretine - 500 dinara), oko vas su samo sosevi, začini, alge... Dakle, dodaci jelima u kojima pretjeruju kao i svi na Bliskom istoku. Tako nije ništa neuobičajeno da prodaju pakovanje od pola kilograma bibera, bijelog luka u prahu ili kurkume (!), dok su toga pune i mesne prerađevine poput pilećih kobasica i zbog toga su gotovo nejestive. Međutim, gotova hrana je makar za medije vrlo povoljna i u medija centru je moguće birati šta da jedete za 1.650 dinara - sve od supe, salate, glavnih jela (tjestenine, piletine, gulaši), pa do fantastičnih kolača i torti.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!