BORAC SAM PRIHVATIO KAO PORODICU! "Nestašni dječak" srpskog fudbala za MONDO: SVE u životu sam radio SRCEM!

Ako biste tražili fudbalera sa živopisnim dešavanjima u životu – jedan od izbora bi svakako bio Nikola Ninković. Ovo je njegova životna priča!

Vezista koji je sa Partizanom tri puta bio prvak Srbije, igrač sa iskustvom igranja u Seriji A... zadužio je crveno-plavu opremu i dogovorio (bar za početak) saradnju do kraja sezone.

Dolazak u klub iz Platonove ulice, naravno, samo je jedna u moru tema za MONDO novogodišnji razgovor sa Ninkovićem, čiji su karijera i život imali veoma interesantan tok, pun živopisnih dešavanja od kojih je svaki priča za sebe.

"Zahvalan sam svim ljudima u klubu, navijačima Borca, stvarno sam dočekan na jedan prelijep način. Trudio sam se svojim igrama da to opravdam, ne znam u kojoj mjeri sam u tome uspio, ali iz razgovora sa ljudima i nekim navijačima koji prate klub osjetio sam da su oni zadovoljni, tako da sam i ja zadovoljan lično. Međutim, nije to ni blizu mog maksimuma koji može i koji bi trebalo da bude. Žao mi je na kraju što se završila polusezona, taman sam uhvatio neki ritam dobrih utakmica i treninga poslije dvije i po, tri godine od saobraćajne nesreće a onda i problema sa Brešom sa kojom sam i dalje u sporu koji bi, naravno, trebalo da dobijem. Međutim, to je sada manje važno. Propustio sam godinu dana igranja, a onda Proleter, jedna povreda, druga povreda, klub je ispao iz lige, tako da je ovaj period u Borcu konačno jedan gdje sam uhvatio ritam bez povreda i bez ičega", rekao je Nikola na početku razgovora za MONDO.

Među crveno-plave ga je doveo sada već bivši strateg Banjalučana Nenad Lalatović, čiji odlazak se, tako je sudbina htjela, poklopio sa Ninkovićevim dolaskom.

"Žao mi je zbog toga, ja nisam ni odigrao utakmicu, bio sam tu tek nedjelju dana. Njemu sam takođe zahvalan, vjerovao je u mene, jednostavno zna moje mogućnosti i kvalitete i onda kad su mnogi sumnjali i dan-danas u kakvom stanju sam bio, u kakvom stanju ću doći, da li mogu da odgovorim na te izazove. Iako ranije nismo imali nikakvu saradnju, nismo nigdje radili zajedno, znao je kakav sam kao osoba a naravno pored toga i kao fudbaler, tako da mu se zahvaljujem na tome. Žao mi je što je tako brzo otišao kad sam ja došao, ali jednostavno nisu se poklopile kockice što se tiče njega i svega toga. Sad je tu novi šef koji je uspio da podigne ekipu, da preporodi sa svojim stručnim štabom. Vezali smo nekoliko pobjeda, nekoliko dobrih rezultata, bilo je tu opet nekih kikseva nekim našim greškama. Međutim, uspjeli smo da se podignemo, da završimo polusezonu možda ne onako kako smo zamišljali, ali nije to ni tako loše. Imamo sasvim dovoljno vremena, dovoljno prostora da se vratimo, čak i u borbu za titulu. Vjerujem u to, vjerujem u momke, znam da je dosta njih otišlo, da će dosta novih doći, tako da će to sigurno biti neka nova energija. Siguran sam da će momci znati šta nas čeka, da će biti svjesni, da znaju gdje su došli i šta nam je glavni cilj do kraja takmičarske sezone."

Izvor: MONDO/Dragan Šutvić

Mnogi navijačI Borca kažu, a to je u velikoj mjeri i činjenica, da je Nikola Ninković, uz Marka Jovanovića, možda i najzvučnije ime koje je zaigralo u Borcu od osnivanja Premijer lige BiH do danas.

"Drago mi je zbog toga, imponuje sigurno i laska kad ljudi tako pričaju. Međutim, ne opterećujem se iskreno time jer toliko sam naučio do sada i fudbal je generalno takav sport. Znamo svi da šta u datom trenutku pokažeš, to je to. Može da bude pozitivno i lijepo to neko iskustvo koje određeni igrač nosi sa sobom iz timova i liga gdje je igrao, ali to ne mora ništa da znači. To sve mora da se opravda na terenu. Štaviše, nekad to može da bude i dodatni pritisak, koji ja iskreno ne osjećam, ali ima igrača koji ga osjećaju, pa ne mogu da pruže maksimum jer znaju da su očekivanja veća nego od svih ostalih. Ne opterećujem se time, ja se trudim da to opravdam na terenu, to je glavno i jedino mjerilo i ako toga nema, to je onda džabe, ko je gdje igrao, šta je igrao, kakva iskustva ima... Jednostavno, moraš na terenu da opravdaš sve što si imao u proteklom dijelu svoje karijere. Hvala navijačima na tome, ja se predivno osjećam u Banjaluci za ovih pet mjeseci koliko sam tu, i od strane navijača i od strane saigrača koji su me prihvatili. I ja sam došao sa mnogo poštovanja i respekta, prihvatio sam ih kao porodicu jer uvijek kažem – klub u kojem igraš trenutno, to ti jeste porodica. Više viđam njih, više provodim vremena sa njima nego sa porodicom, roditeljima, bratom, sestrama... Ja na njih gledam tako, pokušavam da im pomognem koliko mogu i na terenu i van terena, nekim svojim iskustvom i mišljenjem. Slažemo se dobro u svlačionici, dobra je i zdrava i vjerujem da će sve biti još i bolje od nastavka sezone."

O ligi BiH nema loše mišljenje, naprotiv. Kaže – mnogo je drugačije od onoga kako mu je predstavljeno.

"Ovako, na prvi utisak, stanje premijerligaških terena je otežalo nivo i kvalitet fudbala. Međutim, iskreno pričano, ono što sam vidio je sasvim drugačije od onoga što sam čuo o bosansko-hercegovačkoj ligi. Kvalitet lige nije sigurno na nivou nekih jačih država, ali je veoma ujednačena. Gdje god igraš, gostovanja su jako teška, jako nezgodna, liga nije nimalo lagana za igranje. Čuo sam kad sam dolazio da to nije neki kvalitet, međutim pokazalo se suprotno. Ima dosta mladih i talentovanih igrača, iskreno mi prija. Sada se rade i tereni, neki se završavaju, tako da će se kvalitet fudbala podići na još veći nivo i siguran sam da će liga, cjelokupno gledano, samo rasti i ići naprijed kako vrijeme odmiče i u narednim godinama."

Izvor: MN PRESS

Ninkovićeva prva (i najveća) ljubav je beogradski Partizan, u koji je stigao još kao dječačić iz Bogatića kod Šapca.

Profesionalni ugovor sa Partizanom potpisao je 11. jula 2011. godine, a prvu priliku da se predstavi navijačima imao je samo osam dana kasnije...

"Debitovao sam sa 16 godina, to je bilo u revanšu kvalifikacija za Ligu šampiona protiv Škendije, kod trenera Stanojevića tada. Ubacio me je u igru umjesto Zvonimira Vukića, čak sam imao i neku šansu za gol ili sam odigrao jednu loptu za gol, ali nismo iskoristili. Jako dobro sam ušao, to je bio onako jedan trenutak koji ću cijelog života pamtiti, a onda i trenutak kad sam postao najmlađi kapiten Partizana u istoriji, ne znam ni koji je datum bio..."

Nasmijao se kad smo ga podsjetili na datum – bio je to 31. oktobar.

"Jeste, znam da je bio tako taj period, oktobar-novembar. To su neke stvari kojih ću se sjećati cijeli život, prije svega što sam ja veliki Partizanovac od malena, ko živi za Partizan i sada kad nisam tu. Naravno da postoji želja da se jednog dana vratim, da ponovo uzmem titulu sa Partizanom i igram Evropu, ali to su želje, vidjećemo da li se poklapaju sa mogućnostima i da li ćemo naći zajednički jezik u narednom periodu. Čak i da se ne desi, uvijek sam bio i ostajem veliki Partizanovac, veliki Grobar, uvijek sam uz svoj klub. Vrijeme u Partizanu mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Osvojili smo tri titule, bilo je to jedno lijepo vrijeme, koga mogu da se sjećam sa osmijehom na licu."

Izvor: MN PRESS

Dok je bio u Partizanu, sve je nekako bilo povezano sa Humskom ulicom – škola, stan...

"Otkako znam za sebe, rastao sam pored stadiona, tu smo živjeli. Tačno prekoputa nam je bio stan, išao sam i u Osnovnu školu 'Vojvoda Mišić', koja je ispod stadiona, na Autokomandi, 50 metara ispod stadiona, tako da je sve bilo vezano za taj jedan krug oko stadiona. Prelijepe uspomene nosim odatle i jednog dana bih volio da se to ponovi, ali vidjećemo, o tom potom. Vidjećemo da li će biti prilike da se to realizuje, da li će biti šanse, potrebe i svega ostalog."

Sa Partizanom je osvojio tri titule (2012, 2013. i 2015. godine), ali "bode oči" prilično slab učinak u vječitim derbijima protiv Crvene zvezde.

Sedam takvih utakmica Ninković ima u svojim nogama – i samo jednu pobjedu.

"Imali smo dosta slabih utakmica protiv njih, ali derbiji koje smo dobijali bili su mnogo važniji, da kažem, imali su veću važnost i veći značaj nego oni koje smo izgubili. Sjećam se kod Avrama Granta da smo izgubili tri derbija, dva u Kupu i jedan u sezoni. Tad smo baš imali problem sa Crvenom zvezdom, nismo uspjeli da ih dobijemo. Međutim, isto tako se sjećam pobjede 2:1 u derbiju kod nas kući, kada su golove postigli Drinčić i Koja (Nemanja Kojić, op.a.), pred kraj utakmice, kod Marka Nikolića, kad smo obezbijedili titulu, pa gol Zeke (Miloš) Jojića, pa ponovo poslije Drinčić kada je dao gol iz slobodnjaka Rajkoviću... Naravno, svaki derbi i da se ne igra za bodove je derbi, znamo šta ta utakmica predstavlja u srpskom fudbalu. Mislim, ipak, da su derbiji koje smo dobijali imali veću važnost i značaj od onih koje smo izgubili. Međutim, osvojiti Kup i ligu nije isto. Ako me pitate da li bih opet pristao na isti scenario sada, definitivno da. Piše se na kraju da je Partizan na prvom mjestu, osvojena titula, to je ono što je najvažnije. Titule se, kao što znamo, i u najjačim ligama na svijetu osvajaju na 'malim' utakmicama. Liverpul i Siti ne osvajaju titule utakmicama između sebe, nego na manjim utakmicama. Ko manje kiksne na tim duelima, gdje su izraziti favoriti, taj osvaja titulu, što i jeste primjer svuda u svijetu. Tačno, taj skor malo 'bode oči', ali Bože moj, to je utakmica koja jeste kao i svaka druga, ali gledana na malo drugačiji način jer se ipak radi o našem najvećem protivniku, praznik fudbala, utakmica koju prati najveći broj ljudi u zemlji, ali i inostranstvu."

Izvor: MN PRESS

Tokom boravka u Partizanu, imao je priliku da dijeli svlačionicu sa Aleksandrom Mitrovićem, koji je u kasnijim godinama izrastao u najboljeg strijelca reprezentacije Srbije ikada.

Interesantna je izjava Nikole Ninkovića sa zimskih priprema početkom 2012. godine da "on i Mitar moraju da se smire kako rezultati ne bi ispaštali".

"Da, tačno tako (smijeh). Bili smo jako vruće glave u tim momentima, to su neke 'bubice'. Mitar i ja smo uz Lazara Markovića i Luku Stojanovića, koji je sad u Arabiji, bio u MLS, odrasli zajedno. Došli smo u isto vrijeme u Partizan, zajedno smo prošli cijelu omladinsku školu, kroz cijeli taj period smo bili takvi, i Mitar i ja. Uvijek smo bili vruće glave, vrućeg srca, tako smo reagovali. Na neki način to jeste dobro, može da donese dosta pozitivnih stvari, a može i negativnih, što se nažalost pokazalo na mom primjeru (smijeh)."

Za Mitrovića, koji je izgradio više nego ozbiljnu karijeru u narednim godinama, ima samo riječi hvale.

"Drago mi je zbog njega, jedan ogroman, ne veliki nego ogroman profesionalac, neko ko 24 časa misli na fudbal, neko ko živi za fudbal, živi za gol, bez obzira koji je rezultat, bez obzira u kakvom trenutku se nalazio. Mitar se jednostavno 'hrani' time. Kod njega nikad ne možeš da vidiš nezainteresovanost, da mu nedostaje koncentracije u trenucima kad treba da postigne gol. Nevjerovatan je radnik, sve što je postigao do sada je apsolutno zasluženo tako da mi je drago zbog njega i želim mu da postavi rekord koji se nikad neće oboriti u srpskom fudbalu."

Izvor: MN PRESS

''Koliko sam želio ovaj trenutak, toliko sam ga se i bojao'' – rekao je Nikola Ninković početkom 2016. godine, kada se iz Partizana preselio u Italiju.

Dogovorio je saradnju sa Đenovom, ali je prije toga ODBIO da potpiše za Napoli. Ponuda je bila na stolu, ali...

"Tad sam iz dva razloga rekao ne. Jedan od razloga je taj što bih morao da ostanem još šest mjeseci u Partizanu do isteka tog ugovora i otišao bih besplatno. Druga stvar, ja kroz cijeli život pokušavam da budem realan koliko mogu, nekad vjerovatno i pogriješim i pretjeram kao svako od nas. Nekad se možda i precijenim i potcijenim, ali u tom trenutku sam razmišljao tako da, jednostavno, znamo kakvi igrači su tad igrali u Napoliju. Iz Partizana nisam otišao kao vodeći igrač, kao neki nosilac igre sa ne znam kakvim učinkom u Evropi i domaćem prvenstvu. Otići u neki Napoli, ti dolaziš iz Srbije, ne znam koliko će taj učinak značiti pored jednog Insinjea, Hamšika, Kaljehona, nekih igrača koji su tu do prije godinu-dvije bili legende. Ja sa 20-ak godina, da li bih dobio priliku, kada bih je dobio, to je sve pitanje. Da se seljakam na pozajmice, nisam htio jer sam smatrao da nisam igrač koji treba da se seli po pozajmicama što bi sigurno uslijedilo jer sigurno ne bih dobio značajnu minutažu, tako da je pitanje kako bi se sve to razvijalo. Ovako, kad si igrač nekog kluba, kad si tu, mnogo je drugačije."

Za Đenovljane nije mogao odmah da zaigra, mjesto stranca nije bilo slobodno, pa je proslijeđen na pozajmicu do kraja sezone u Kjevo.

"Dogovorili smo se da odem u Kjevo kojem je bio potreban igrač, koji je imao mjesto stranca. Tih četiri mjeseca koliko sam bio tamo nisam uopšte igrao, upisao sam samo jedan nastup, ali to je bio isto tako lijep period, u kojem sam dosta toga naučio, dosta toga vidio, i različitog i kvalitetnijeg, na većem nivou iako sam igrao Ligu Evrope sa Partizanom protiv dosta jakih klubova. Jednostavno, vidio se drugačiji način igranja fudbala, drugačiji rad, tako da mi je značio taj period."

Izvor: EPA/SIMONE ARVEDA

"Punopravni" član Đenove postao je u ljeto 2016. godine. Odigrao je veoma dobru sezonu, dobio je čvrsta obećanja da će u drugoj biti jedan od lidera tima...

"Jako dobra sezona, igrao sam dosta utakmica, poslije kad sam odlazio na pauzu predsjednik kluba, ali i tadašnji trener Ivan Jurić su mi rekli da žele da ostanem i da treba da se vratim na pripreme pred početak sljedeće sezone, da treba da budem jedan od nosilaca igre, što sam svakako prihvatio sa oduševljenjem jer nisam to očekivao iako sam imao dobru sezonu iza sebe. Došao sam, odradio pripreme, gdje pred početak priprema predsjednik ponovo dolazi i govori mi kako je prezadovoljan sa mnom, da je pričao sa Jurićem koji je takođe prezadovoljan, da sam jedan od najboljih igrača u ekipi. Čak su se i nakon te prve polusezone vodeći klubovi Italije raspitivali o meni, pitali za neke uslove. Gazda je rekao da od toga nema ništa, da neće da me prodaje bez ne znam ni ja koje sume novca i da sam nosilac igre i da nakon te druge sezone mogu da razmišljam o odlasku. Međutim, kad smo se vratili sa priprema, bukvalno pet dana pred početak sezone, priča se promijenila. Ne znam šta se tu desilo, i mene stvarno uvijek zanima šta se tu dogodilo, zašto je donesena takva odluka, ali jednostavno je tako bilo, nazad nema."

U dresu Đenove postigao je dva gola, a momentum nije mogao da bude bolji.

Premijerni gol postigao je protiv slavnog Milana, dok je drugi uknjižio dan prije svog 22. rođendana, ali i Nikoljdana, krsne slave po kojoj je i dobio ime.

"Jeste, protiv Milana je bio taj prvi gol, bilo je to ispunjenje nekog sna... Nemam neki omiljeni tim van Partizana, ali kada bih birao tim u Italiji koji mi je najdraži, to bi bio Milan. I onda je došao taj prvi gol... Sama činjenica da ću početi utakmicu me je iznenadila, ali to je sve plod mog tadašnjeg rada i dokazivanja. Nisam za džabe počeo tu utakmicu. U jednom trenutku prišao mi je Jurić, rekao da me vidi kao igrača koji će istrčati na teren od prvog minuta i pitao me da li sam spreman. Iskreno, prvo sam bio začuđen, nisam očekivao da uopšte mogu da počnem utakmicu protiv jednog Milana ali on je takav. Vidio je da mogu, jednostavno pitao da li sam spreman, ja sam naravno sa oduševljenjem rekao da mogu i nestrpljenjem to dočekao. Kasnije je stigao i gol protiv Palerma, dan pred moj rođendan, jako lijepi momenti za mene, prelijepi osjećaji, pogotovo tamo na 'Marasiju', koji je jedan od ljepših stadiona u Italiji. Žao mi je što nisam imao priliku te druge sezone da se dodatno dokažem, ali šta da radimo, tako je bilo, sad nema nazad."

Naredna stanica bio je Empoli, tim sa kojim je u sezoni 2017-18 osvojio titulu u Seriji B i izborio povratak u elitni rang. Međutim, i pored toga, to je period kojeg se, kako i sam kaže, nerado sjeća.

"Jedan od razloga je povreda prepona, tako da sam više od pola sezone propustio i 'potrošio' na oporavak. Te sezone jesam postigao četiri-pet golova, ali nisam bio standardan igrač, nisam bio ni blizu sto posto spremnosti. Imao sam konstantne bolove, igrao sam pod injekcijama, a bilo je tu i nekih drugih stvari koje od početka nisu bile kako treba, nisu išle 'na ruku'. Trudim se da ne razmišljam mnogo o Empoliju jer nemam neki dobar utisak, neko lijepo sjećanje na taj period."

A onda je potpisao ugovor sa Askolijem, u kojem je bilježio odlične brojke.

U prvoj sezoni – šest golova i sedam asistencija, u drugoj – i jednog i drugog po devet! Ne krije Ninković – bio je to svojevesni preporod.

"I u prvoj i u drugoj sezoni sam imao fenomenalan učinak, bio sam prezadovoljan tamo, dočekan sam nevjerovatno od strane ljudi, grada, navijača... Sada iz ove perspektive, kada pričamo, žao mi je što nisam ostao. To je sad jedna ogromna greška, ali sam u tom trenutku osjećao da treba da idem, da sam se zasitio fudbala tamo, osjećao sam potrebu za promjenom sredine, za nečim višim, većim... "

U oktobru 2020. godine, kada je uveliko razmišljao o odlasku iz Askolija, doživio je tešku saobraćajnu nesreću u Hrvatskoj, kada se na autoputu kod Lipovljana (Hrvatska) sudario sa kamionom vraćajući se iz Srbije u Italiju.

Pretrpio je ozbiljne tjelesne povrede, uz brojne hematome i nagnječenja prijetila mu je i amputacija jezika kojeg je pregrizao u blizini glavnog nerva, što bi za posljedicu imalo gubitak moći govora.

Doktori su to, na sreću, uspjeli da spriječe operacijom, Ninković se u potpunosti oporavio, ali priznaje da ga nije toliko unazadila ta nesreća već ono što je uslijedilo nakon toga...

"Predsjednik Breše me je sam zvao da dođem u klub, trener koji me je trenirao u Askoliju je tražio da ja dođem. Međutim, taj dan kad sam ja došao, predsjednik mu je dao otkaz a produžio mu je ugovor samo tri dana prije toga. Mislim, zaista nevjerovatna priča, neshvatljiva, tako nešto nigdje nisam vidio... Rekao je da sad ne želi ni igrača pošto je treneru dao otkaz. Ja sam tek stigao u Brešu taj dan, i pregled za pregledom, na kraju se ispostavilo da ja ne mogu da se bavim fudbalom za šta sam naravno znao da nije tako i da je namješteno. Ja sam odradio ponovo preglede po propisima FIFA i UEFA, tamo u Italiji isto, i dobio sam od ljekarske komisije, koja je namjerodavnija za to, dobio uvjerenje da sam OK u tom trenutku i da sam mogao da se bavim fudbalom jer nikakvih problema nije bilo, kao ni sada što nema, pogotovo što nikad nisam ni imao većih problema sve do tog udesa. Zbog svega toga sam u sporu sa Brešom i sa tim doktorom, odnosno klinikom koji su mi rekli da nisam OK. Zna se pozadina priče, zna se da je to sve uradio predsjednik Breše, ali sad na tome radimo, to će se dokazati i ja ću, Bože zdravlja, naplatiti svoj novac. Međutim, nije to toliki problem, već činjenica što sam ja izgubio dodatnih šest mjeseci, to je već bilo godinu i po bez igranja. Onda ljudima ne možeš da objasniš da sam ja u stvari fit, kad neko vidi da nisam prošao preglede, niko ne zna da sam ja dobio od te ljekarske komisije potvrdu da sam OK. Dosta ljudi me je i preskakalo, nije htjelo da zove, da pita mogu li uopšte da se bavim fudbalom, od menadžera, od klubova... jer su smatrali da je ono što vide i ono što čuju jednostavno tako i da ja ne mogu da se bavim fudbalom. Sad imamo tu situaciju u Borcu, a o tome smo pričali na početku, ljudi su vidjeli da sam se vratio u život, tako da mi svakako znači ovaj povratak."

Izvor: MN PRESS

Zaboljelo ga je što ga, nakon nesreće, niko iz vrha Partizana nije zvao da provjeri u kakvom je zdravstvenom stanju, da li mu je nešto potrebno...

U tom tonu je dao i određene izjave medijima, na koje, kako i sam kaže, gledajući iz ove perspektive nije imao pravo...

"Jeste bilo tako, ali ne bih se vraćao na to... Jednostavno, nikoga ti ne možeš da namoliš ili natjeraš, ako neko ne osjeća potrebu za nečim, što je sasvim i legitimno. Na kraju krajeva, možda nije trebalo ni da pričam ni da izjavljujem takve stvari ali mi je u tom trenutku bilo zaista krivo jer kao što sam već rekao, svi znaju šta meni Partizan znači, šta Partizan predstavlja u mom životu... Bio sam malo razočaran time, ali bez obzira na to, od svih kolega, drugara i nekih drugih ljudi u klubu, naravno da sam dobio podršku i poruke i pozive, tako da im se svima zahvaljujem na tome. Opet kažem, ne možeš nikoga da natjeraš na nešto, to je nečiji osjećaj ili potreba. Ako oni u tom trenutku nisu osjećali da treba da pozovu, da pošalju poruku, da pitaju – to je na njima. Ja možda nisam imao pravo ni da bilo kome sudim što se tiče toga. To je njihovo pravo, njihova želja, volja i to je sve legitimno."

Novu šansu da zaigra fudbal dobio je – u Superligi Srbije.

Dogovorio je saradnju sa novosadskim Proleterom, a region je obišla fotografija kada je u dresu novodaskog kluba, 16. decembra 2021. godine, postigao prvi gol u seniorskom fudbalu nakon 510 dana.

Izvor: TV Arenasport

Lice prekriveno rukama i suze dovoljno su rekli za sebe...

"Nevjerovatno mi je značio taj pogodak jer jednostavno, dolaskom u Proleter nisam mogao da dočekam da ponovo zaigram utakmicu, poslije godinu i po neigranja. Fudbal je nešto za šta živim i čime se bavim cijeli život, najveća ljubav... Presrećan sam bio u tom trenutku, nevjerovatno puno mi je to značilo, poslije toliko vremena da se vratim, da počnem utakmicu, i odmah sam postigao gol, poslije nekoliko minuta. Bio je to jedan prelijep osjećaj koji dugo nisam osjetio i doživio. Žao mi je što je kasnije sezona otišla u tom smjeru u kojem je otišla, ali neću sad previše o tome. Značio mi je svakako taj period u Proleteru."

Neizostavna tema svakako su i reprezentativni nastupi.

U Srbiji je 2011. godine igrao na kadetskom prvenstvu Evrope. Godinu dana kasnije, obukao je i dres juniorske reprezentacije, a na tom turniru je na utakmici protiv Engleske postigao – gol iz kornera!

"Da, to je bilo kod selektora Zorana 'Džimija' Marića. U Estoniji smo bili na tom turniru, sjećam se da su zajedno sa nama u grupi bili Engleska, Francuska i Hrvatska. Tad je Pogba nastupao za Francusku, zajedno sa mnom za Srbiju je igrao Mitrović... Taj gol, sad kad pogledam, ne znam ni kako bih izveo to (smijeh). Jednostavno, u tom trenutku gol nije bio slučajan. Vidio sam da je golman malo više izašao sa gol-linije. Nisam to vježbao, nismo ništa takvo pokušavali na treningu... Jednostavno, tako se namjestilo, lopta je ušla, bukvalno sam i zaboravio na to... Na tom turniru sam, iako smo ispali u grupi, bio u najboljoj ekipi turnira."

Izvor: MN PRESS

Neostvarena želja su nastupi u A timu, za koji nikad nije dobio poziv...

"To je još jedna od stvari zbog koje mi je jako žao jer svaki klinac, svaki fudbaler razmišlja o nastupu za svoju zemlju. Međutim, nisu se stvari poklopile, nisam dobijao poziv, žao mi je, ali šta da se radi..."

Reprezentativni dueli sa Englezima obilježili su Nikolinu reprezentativnu karijeru, pa je tako ostala upečtaljiva tuča sa tamošnjim mladim reprezentativcima 2012. godine u baraž-meču za prvenstvo Evrope u Kruševcu.

Srbija je duboko u nadoknadi drugog poluvremena tražila gol za produžetke, ali je umjesto toga u posljednjim sekundama sijevnula kontra Engleza za gol – nakon čega je uslijedio haos...

"Čitav svijet je obišla ta slika, ta situacija protiv Engleza kada se desio taj incident. Ne znam šta bih puno rekao o tome, jednostavno je ispalo onako kako ne treba, onako kako nisam želio iako svi kažu da sam bio inicijator svega toga. Niko ne zna kakva je bila atmosfera, kakva je bila situacija tokom utakmice, da je to bukvalno bilo u svakom trenutku na ivici incidenta. To niko ne zna. I onda je najlakše reći da sam ja inicirao to... Ja ništa započeo nisam, prišao sam igraču Engleske da ga odvojim od mjesta na kojem je bio tad, uz tribinu gdje su bili naši navijači. Onda su njihovi igrači krenuli na mene, naši kao da su jedva dočekali to, ispalo je šta je ispalo. Nisam ni slutio da može da dođe do toga, ali eto... Nakon toga sam dobio suspenziju od godinu dana neigranja za reprezentaciju."

Kazna je istekla, međutim Ninkovića u mladoj reprezentaciji nije bilo čak do novembra 2016. godine.

"Poslije je tadašnji direktor Fudbalskog saveza Srbije Savo Milošević rekao da dok je on na toj funkciji, da ja neću biti pozivan u reprezentaciju što se i dogodilo. Ja nisam bio pozivan, tada sam imao 17 godina kada sam igrao za U-21 ekipu, znači imao sam još četiri godine priliku i mogućnost da igram za mladu reprezentaciju. On mi je rekao da dok je tu, da ja više neću dobijati poziv, što i jeste bilo tako. Tek kad je on otišao sa tog mjesta, ja sam sa mojom generacijom 1994 koja je tad bila izlazna dobio poziv od selektora Sivića da igram baraž utakmice protiv Norveške. Igrali smo dvije utakmice, prošli smo, onda je uslijedilo Evropsko prvenstvo gdje ponovo nisam dobio poziv, ne znam zašto. Mislim da Sivić isto više nije bio selektor, tako da ni na to prvenstvo nisam dobio poziv. Ne znam razlog, ne znam motiv..."

Izvor: MN PRESS

Nikolu su novinari UEFA koji su pratili prvenstvo Evrope 2011. godine svrstali među igrače koji su lideri svojih reprezentacija.

Ugledni španski list "Don Balon" ga je 2014. godine stavio na listu od 100 najtalentovanijih igrača svijeta, na kojoj je bio na 61. mjestu, a iste godine našao se u užoj konkurenciji za nagradu "Zlatni dječak", što je svojevrsna Zlatna lopta za igrače do 21 godine, a što je nagrada koju su do tada, između ostalih, osvajali i Vejn Runi, Lionel Mesi, Sesk Fabregas, Pol Pogba...

Prilično se iznenadio kada smo ga podsjetili na sva ta priznanja, koja su u to vrijeme govorila da može da napravi veliku karijeru.

"Tih nagrada se, iskreno, i ne sjećam, na to sam totalno zaboravio. Nisam ni u tom trenutku osjećao da je to ko zna koliko bitno. To je nešto što određeni ljudi kažu, određeni ljudi misle, napišu... To treba da se potvrdi, pokaže, dokaže. Evo i sad kad pričamo, naravno da mi imponuje i prija i naravno da mislim da sam mogao i morao bolje. Ne samo mnogo, nego za 300 posto bolje i više, ali jednostavno splet svih okolnosti koje su se dogodile... Neću reći da nisam kriv, naravno da jesam, ima dosta moje lične krivice, ali i dosta stvari koje ljudi ne mogu ni da zamisle, koje su mi se dešavale neparavedno."

Izvor: MN PRESS

Ne voli da kaže da nije imao sreće.

"To je, po meni, samo alibi i izgovor, ali kad sagledam sve unazad, od početka pa sve do ovog trenutka, stvarno mogu da kažem da u dosta stvari nisam imao sreće, ako to tako može da se nazove. Opet kažem, naravno da na prvom mjestu ima mojih ličnih grešaka, ali se iskreno ne kajem. Možda bih neke stvari promijenio, ali sad da konkretno kažem šta – ne znam. Sve sam u životu radio srcem, uvijek sam se vodio time, što je u dosta slučajeva, pogotovo u današnje vrijeme, jedna velika greška. Ako ideš srcem, a ne glavom, ako se ne preračunaš u glavi sto puta da li to vrijedi iako je ispravno, ili da pokušaš onako kako je neispravno i nepošteno da bi došao do određenog cilja... To nikad nisam znao, ne znam ni danas. Ja se uvijek našalim, ja sam Partizanovac, kod mene uvijek crno na bijelo u životu (smijeh). Kod mene je sve bilo transparentno, kako jeste, nikada nisam znao da pravim neku drugu priču, neke proračune, kalkulacije u glavi i to me je isto koštalo u životu... "

Citirao je i nedavno preminulog Sinišu Mihajlovića, koji je u jednom od brojnih intervjua imao opasku koje se pridržava i Nikola.

"Kada su ga pitali da li se kaje ili ne zbog bilo čega, govorio je da bi i svoje greške ostavio, ponovo bi ih uradio jer je i zahvaljujući tim greškama to opet on. To bi isto bio neki moj moto, to je nešto što sam zapamtio i što ću pamtiti do kraja života i pričati ubuduće. Tako i ja mislim, tako i ja osjećam, ne bih se kajao ni zbog čega. Uostalom, prije par dana sam napunio 28 godina, ništa nije gotovo ni izgubljeno, opet se mogu vratiti. U kojoj mjeri, na koji nivo – vidjećemo, ali daću sve od sebe da pokušam da se vratim na što veći nivo, što veću ljestvicu u karijeri, pa ćemo vidjeti kako će to ići..."

Izvor: MN PRESS

Nije imao dilemu kada smo ga pitali koji mu je rival najteži, najdraži...

"Sve u jednom, i najteži i najdraži rival mi je Crvena zvezda. To je uvijek bilo tako, zato što je tad možda i najveći pritisak i neka utakmica koju nikad ne bi htio da izgubiš. Igrao sam i protiv Milana, i protiv Juventusa, Napolija, svih jakih italijanskih ekipa, ali kada bi me neko pitao koju bih utakmicu najviše volio da dobijem ili najmanje da izgubim, to bi bilo protiv Crvene zvezde."

Na pitanje "sa kojim trenerom je volio da sarađuje" – nije imao jedan odgovor. Izdvojio je – čak trojicu.

"Vićenco Vivarini koji me je zvao u Askoli, pa Paolo Zaneti koji je sad u Empoliju, pa trener Davide Dioniđi koji me je zvao u Brešu, koji je bio u Askoliju u mojoj drugoj sezoni. Sa njima sam imao onako jako dobar odnos, prijateljski, razgovarali smo svakodnevno, i dan-danas se čujemo, tako da su oni neki treneri sa kojima sam rado sarađivao i sa kojima sam imao pravi bratski odnos."

Od 2023. godine, na kraju, očekuje mnogo, kako na ličnom, tako i na klupskom planu.

"Očekujem da ponovim utakmice koje sam igrao u prvom dijelu sezone, naravno da poboljšam nivo igre što više jer znam da mogu još dosta. Što se kluba tiče, volio bih da se uključimo u trku za titulu. Na kraju, čestitao bih Novu godinu i sve predstojeće praznike svim navijačima Borca i poželio mnogo sreće, zdravlja i uspjeha, što je možda i najvažnije", završio je razgovor za MONDO Ninković, koji će se kroz nekoliko dana staviti na raspolaganje treneru Borca Vinku Marinoviću, za početak priprema za izuzetno zahtjevnu proljećnu polusezonu.

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!