Njihova ekipa nikada ne pobjeđuje, ali su na svakoj utakmici, a neki od njih voze i po 800 kilometara da bodre svoj tim. Oni su "Brigata Mai Una Gioia" i za MONDO govore o tome kako je biti navijač San Marina.
Fudbalska euforija splasnula je na Balkanu nakon poraza reprezentacija iz regiona u posljednjim mečevima kvalifikacija za EURO. Porazi Srbije, Hrvatske i BIH od Mađarske, Velsa i Portugala "ubili" su ionako izbledjelu želju za praćenjem reprezentativnih selekcija od kojih su tek "vatreni" redovni učesnici velikih takmičenja.
Iste večeri kada je Vanja Milinković-Savić vadio lopte iz mreže u Budimpešti, 1.500 kilometara dalje, u Belfastu reprezentacija San Marina upisala je poraz od Sjeverne Irske 3:0.
Bio je to ukupno 189. poraz najmanje UEFA članice, ali evropska državica sa svega 34.000 stanovnika i na ovom meču imala je podršku grupice svojih navijača koji ne propuštaju nijedan njen meč.
Na tribinama Vindzor Parka, kao i svaki put kada igra San Marino, vidjela se zastava sa natpisom "BRIGATA MAI UNA GIOIA", što bi u slobodnom prevodu sa italijanskog glasilo "brigada bez radosti" ili da pojednostavimo još slobodnije – "MA KAKVA RADOST".
Grupica fudbalskih zaljubljenika prije 11 godina osnovala je nezvaničnu grupu navijača San Marina, a do danas nisu osjetili slast pobjede, nije bilo te radosti, jer je reprezentacija svoj posljednji trijumf upisala još 2004. godine, davno prije osnivanja grupe.
Ipak, od podrške reprezentaciji ne odustaju ni kada je najteže, pa je to bio slučaj i u Belfastu, objašnjava nam Daniele Dei, po zanimanju novinar, a u slobodno vrijeme neformalni vođa popularne "Brigate".
"Ovo gostovanje je bilo prvo naše gostovanje poslije dugo vremena. Ne idemo često na gostovanja jer je prilično teško organizovati sve, naš posao, porodične obaveze i ostalo. Ovog puta uspjeli smo jer se igralo u subotu popodne, a imali smo priliku da idemo čarterom sa reprezentacijom. Inače, nije lako ni kada San Marino igra kod kuće. San Marino nije baš saobraćajno najbolje povezan sa ostatkom Italije. Ako reprezentacija igra radnim danom članovi naše grupe koji su redom Italijani iz različitih krajeva, pa čak i Nijemci i Austrijanci, Italije teško se organizuju", objašnjava Daniele.
Prije utakmice sa Danskom u utorak uveče, on će u Modeni odraditi smjenu na poslu, potom ćerku ostaviti u vrtiću i voziti se dva sata autoputem do San Marina na utakmicu. To je već godinama njegova standardna rutina kada igra reprezentacija.
"Grupa je nastala prije 11 godina, osnovao ju je Masimo Vizemoli i broji oko 30-ak ljudi, s tim da ne dolaze svi uvijek na utakmice. Nekad nas je pet, nekad deset, u Belfastu nas je bilo 15-ak, a najviše je bilo prije par godina kada je dolazilo 20-25 na svaku utakmicu. Masimo obožava fudbal i odlučio je da sa prijateljima ode u San Marino i pogleda utakmicu. Vidio je da je tamo kao u pozorištu, svi samo sjede, niko ne navija. Pitao je kako to da niko ne navija i tada je počeo da organizuje grupu. Sada Masimo zbog porodičnih obaveza ne može trenutno da dolazi, a prije godinu dana ja sam se više uključio u organizaciju. Iako se ovdje radi o strasti za fudbalom, 50 odsto je ta neka ludost, ali 50 odsto je ozbiljna organizacija, jer moraš da pripremiš sve od karata za utakmicu, odlaska, pogotovo kada su u pitanju gostovanja“, istakao je Daniele.
A sve to zbog čega?
Ovo pitanje postaviće vjerovatno mnogi koji prate fudbal i koji vide da je utakmica protiv Sjeverne Irske bila 133. u nizu u kojoj San Marino nije pobijedio.
"Svi znaju priču o Davidu i Golijatu. San Marino je uvijek David. Mi smo pobijedili samo jednu utakmicu u istoriji, bilo je to u prijateljskoj protiv Lihtenštajna 2004. Tada grupa nije ni postojala, otkako postojimo nikada nismo pobijedli i zato ovaj naziv. Tipični član Brigate ima strast za fudbal, strast za geografiju, jer eto zna sve te male zemlje, od San Marina, Andore, Lihtenštajna, to je osoba koja voli pošten sport, koji zaista voli sport jer mi nikada nismo protiv nekoga, samo za svoj tim", kaže Daniele.
"Brigata" je, kako kaže, sada već dio njihovih života i da se u životu dosta stvari promijenilo, poslovi, porodične okolnosti, ali strast se ne mijenja.
Dokaz za to je i šezdesetdevetogodišnji Jozef Junker koji je član grupe "Brigata Mai Una Gioia" iako živi u 800 kilometara udaljenom Minhenu, u Njemačkoj (!). Prvu utakmicu San Marina pogledao je prije 20 godina, a posljednjih 10 godina je član „Brigate“ i od tada nije propustio nijednu utakmicu.
"Ja sam uvijek podržavao amatere i autsajdere. Tako u Minhenu ne volim Bajern, nego volim Minhen 1860. Zbog toga sam počeo da gledam San Marino i sada sam redovno na utakmicama već 10 godina. Gledao sam uživo sve utakmice San Marina, nisam sve prijateljske, ali jesam sve kvalifikacione", kaže nam Jozef i dodaje:
"Svaki put kada dolazim znam da ćemo izgubiti. Za mene je raj da vidim jedan gol San Marina. Večeras možda bude 1:4, 1:5, mada ne vjerujem da možemo da damo gol. Ali za mene je najvažnije društvo, prijatelji koje imam u San Marinu. Postoje te neke utakmice kada je neizvjesno, ali ako je sve normalno – mi ćemo izgubiti. Neće se vjerovatno ništa promijeniti kad su u pitanju rezultati. Imam osjećaj da je uvijek isto, ali ja ne dolazim ovdje zbog dobrog rezultata. Ja u San Marino idem zbog prijatelja. Moje komšije i prijatelji u Minhenu kažu mi ’izgubićete’, ja im odgovaram pa to je normalno. Kažu mi ’ti si budala’, ’zašto ideš 800 kilometara’, oni to ne razumiju. Ja to radim zbog prijatelja, zbog ljudi u San Marinu, ovdje već 10 godina i novčano pomažem neke humanitarne organizacije“.
Da je rezultat najmanje važan potvrđuje i Daniele.
"Uvijek kažem, svaki meč počinje sa 0:0. Ja se uvijek nadam da nećemo da primimo gol, iako on nekako uvijek dođe. U Sloveniji smo izdržali 56 minuta da nismo primili gol, to je bilo čudo. Izgubiti samo 2:0 od Slovenije je bilo svojevrsno čudo, ako se uzme kvalitet ekipa. Važno je da naš tim bude kompetitivan u toj utakmici, da pokuša da postigne gol, a kada se to desi to je zaista sjajna stvar. Ako ne dođe gol, nije tragedija".
Reprezentacija San Marina u 198 mečeva postigla je tek 28 golova, a najbolji strijelac je u istoriji nacionalnog tima je Andi Selva sa osam pogodaka.
Ipak, iako se svi navijači San Marina unaprijed mire sa porazom, postoje i trenuci kada se očekuje nešto više. Jedan od njih bila je utakmica protiv Andore 2017. godine na kojoj San Marino nije uspio da prekine crnu seriju, jer je Andora slavila 2:0, a jedan od strijelaca bio je i njen kapiten Ildefons Lima, koji se u nedavnom intervjuu za MONDO takođe podsjetio ovog meča. Nadali su se u San Marinu i da konačno mogu do pobjede nad Sejšelima u prijateljskom meču odigranom u septembru prošle godine, ali je bilo 0:0, potom i 1:1 protiv Santa Lusije dva mjeseca kasnije.
"Bio sam na obje te utakmice, protiv Andore i protiv Sejšela, bio sam malo razočaran. Treba reći da je Andora dosta bolja, pogotovo u tom periodu. Gibraltar je, inače, takođe jači od nas, Lihtenštajn je možda tu na našem nivou. Sada jedva čekam naš sljedeći duel u Ligi nacija, jer su to možda neke utakmice u kojima možemo da se nadamo dobrom rezultatu", kaže Daniele.
"Pa da, bio sam razočaran protiv Sejšela, kao i protiv Lihtenštajna", dodaje Jozef. "To je ekipa sa kojom svašta može da bude, uvijek je neizvjesno. Lihtenštajn, Malta, sa njima je neizvjesno, a Andora je sad već jaka. Luksembrug je isto tako prejak, ali protiv Lihtenštajna se nadamo da bi moglo nešto biti kad budemo ponovo igrali u Ligi nacija. Ne znam kada i protiv koga ćemo upisati prvu pobjedu, ali nadam se da ćemo to dočekati".
A šta kada/ako dođe pobjeda? Da li će grupa mijenjati ime?
"Ne. Ime ne mijenjamo. (smijeh) To bi moralo onda da bude nešto kao ’Brigata Con Una Giogia’, ali mislim da nećemo da mijenjamo, ipak ne", kaže Jozef.
GOL JE ČUDO, A POBJEDA SAN! Navijačka grupa "MA KAKVA RADOST" iz San Marina za MONDO: Ako je sve normalno – IZGUBIĆEMO!
"Brigata Mai Una Gioia" je u međuvremenu postala i popularna, a njihova facebook grupa broji oko 3.700 ljudi. Neki bi rekli da je to malo, ali je to 10 odsto od broja stanovnika San Marina. Prepoznaju ih ljubitelji fudbala, ali i oni koji odlučuju o fudbalu u ovoj evropskoj mikrodržavi.
"U ovih 11 godina zahvaljujući Masimu i ostalima mi smo postali svojevrsni brend. Iako nas je malo, ljudi znaju za nas. Nismo neka zvanična registrovana grupa, ali mi smo jedina grupa navijača San Marina, sada smo prepoznati i od strane Fudbalskog saveza San Marina. Gostovanje u Belfastu je bio prvi put da smo putovali sa reprezentacijom. U septembru smo imali i prvi zvanični sastanak sa Fudbalskim savezom, njihovim čelnicima i selektorom, sada postoji ta svjesnost da postoji navijačka grupa i da je to važno za reprezentaciju. Na kraju meča u Sjevernoj Irskoj igrači i selektor su došli da nas pozdrave i pričaju sa nama, što je bio prvi put. Oni sada imaju osjećaj da smo tu, na tribinama, da imaju podršku“, ističe Daniele.
Pojava "Brigate“ na tribinama raduje reprezentativce San Marina, a istovremeno ne nervira protivnike, jer ova uvijek dobro raspoložena grupa sa svima ima dobre odnose.
"U Sloveniju sam išao sa porodicom, nosili smo veliku zastavu kao uvijek, nismo imali nikakvih problema. Kada smo u junu igrali u Parmi protiv Kazahstana, zanimljivo je da eto iako su oni udaljeni hiljadama kilometara bilo je mnogo više kazahstanskih navijača nego navijača San Marina. Ali bilo je lijepo, družili smo se poslije utakmice, kao što uvijek radimo“.
Za razliku od većine drugih navijačkih grupa kod „Brigate“ se zna "u glavu" koliko ih dolazi na utakmicu, imenom i prezimenom. Iako su na protivničkoj tribini hiljade ljudi, atmosfera je uvijek dobra, zajedno se druži sa rivalskim navijačima, pije, a ponekad i igra fudbal.
San Marino je San Marino, pa je i tu tradicija nastavljena.
"Večeras će nas biti 10. Mi uvijek znamo tačno koliko će nas i ko će biti na utakmici. Čujemo se sa Danieleom, uvijek je tu dogovor ko dolazi. Dođe ponekad i neko novi, nedavno su bila dvojica Austrijanaca iz Beča, otac i sin. Nema ovdje ultrasa. Svi su prijatni, uvijek je dobra atmosfera i na našoj tribini i sa protivnicima. Evo sinoć smo igrali fudbalski meč protiv navijača Danske izgubili smo 1:5, igrao sam i ja prvih 15 i posljednjih pet minuta. Ranije smo igrali i protiv engleskih navijača, izgubili smo 1:2, protiv Škotske ne znam ni koliko smo izgubili, sad 1:5. Ma uvijek gubimo, kao i reprezentacija“, zaključio je uz smijeh Jozef na kraju razgovora za MONDO.