Uprkos raširenom mišljenju da fudbaleri uživaju brojne pogodnosti, da imaju ugodan i raskošan život, činjenica je da život profesionalnih igrača ima i svoje tamne strane, a najveći je problem depresija.
Svjetla stadionskih reflektora, popularnost, glamurozan život i odlična zarada često znaju da sakriju ono što se događa unutar psihe svakog četvrtog fudbalera u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini.
Prema podacima Sindikata profesionalnih fudbalera (FIFPro) četvrtina igrača u svijetu ima simptome anksizonosti ili depresije.
"Uprkos raširenom mišljenju da fudbaleri uživaju brojne pogodnosti, da imaju ugodan i raskošan život, činjenica je da život profesionalnih igrača ima i svoje tamne strane, a najveći je problem depresija", izjavio je Vinsent Gutebarž, koji je proveo istraživanje za FIFPro.
U istraživanju su učestvovali aktivni i penzionisani igrači iz Holandije, Škotske, Irske, SAD-a, Australije i Novog Zelanda. Anketirano je 180 aktivnih profesionalnih fudbalera, a 26 odsto ima simptome anksioznosti i depresije, 19 posto njih ima problema sa alkoholom, a sedam odsto je ovisno o nikotinu.
Kod penzionisanih fudbalera problemi su još izraženiji. U istraživanju je učestvovao 121 bivši fudbaler, a njih 39 odsto pati od anksioznosti i depresije, 32 odsto pretjerano konzumira alkohol, a 12 procenata su pušači.
Ove rezultate "prate" i u Sindikatu profesionalnih fudbalera BiH, iz kog su za MONDO najprije istakli da im je "zaista drago što imaju priliku da odgovaraju na pitanja vezana za mentalno zdravlje, koje je jako bitno".
"Nekoliko fudbalera nam se obratilo s ovom tematikom i u sklopu usluga koje nudimo igračima, nalazi se i besplatna pomoć pri očuvanju mentalnog zdravlja, kako za igrače, tako i za fudbalerke i trenere", saopšteno je iz Sindikata za naš portal.
Srđan Baralić, sportski psiholog iz Istočnog Sarajeva, istakao je u razgovoru za MONDO da su identični i podaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koja je takođe ustvrdila da "svaka četvrta osoba na svijetu u nekoj fazi života imala depresivne epizode, pa je tako i u sportu".
"Prva stvar po ovom pitanju je da svaka osoba dolazi iz određenog miljea, druga da ima vlastite genetske predispozicije, ali i one naučene modele ponašanja. Treći segment su očekivanja. Kada govorimo o fudbalu, to je najvažnija sporedna stvar na svijetu u kojoj se vrti najviše novca za koji se postavljaju i vrlo visoki ciljevi, a da bismo došli do toga neophodno je mnogo investirati sebe (rad na sebi, iscrpljujući treninzi i sl.). Četvrti segment mozemo traziti u Pavljovljevoj hijararhiji motiva - čovjek da bi se razvio u ličnost, u pravom smislu rijeci, mora da prođe određene faze: najprije one bazične potrebe (zadovoljavanje bazicnih potreba), druga je dostizanje sigurnosti, zatim ljubav i pripadanje i tako dalje, da bi tek onda došli do evaluacije nečega što je npr. Novak Đoković, koji se izdigao i postao kompletna sportska filozofija, psiholozi bi rekli da je dostifao nivo samoakualizacije. Dakle sportisti su primorani na ovom bazicnom nivou hijararhije redukuju vlastite potrebe zbog rezultata. Evidentno je da pritisci postoje s različitih aspekata. Takođe tu su i prevelika očekivanja pojedinca koja možda i ne mogu da ostvare", rekao je Baralić.
Zbog svega toga mnogi fudbaleri zapadnu u letargiju, a onda znaju i da posegnu za nekim alternativnim načinima snižavanja napetosti.
"Postoje naravno i izlazne strategije, kad ste napeti i preopterećeni onda pribjegavate alternativnim načinima snižavanja stresa i napetosti u organizmu. To mogu biti opijati, alkohol i neka druga ponašanja, koji dovode do momentalnog i trenutnog smanjenja napetosti. Međutim, to su kratkoročni pozitivni efekti, ali ne rješavaju uzroke koji mogu, ukoliko dugo traju, da odvedu do depresije. Njen osnovni simptom je bezvoljnost. Kod vrhunskog sporta morate dati sve od sebe i više od toga da bi dosegli najviši nivo, a s druge strane se nalazi bezvoljnost kao dijamentalno suprotna krajnja granica".
Brojni su primjeri iz svijeta fudbala u svijetu, ali i kod nas, koji su upravo ove probleme pokušali da razriješe narkoticima i alkoholom, a u konačnici na žalost i sudicidom.
Nekadašnji igrač minhenskog Bajerna Sebastijan Dajsler je zbog depresije izvršio samoubistvo iako je prema riječima Olivera Birofa, tadašnjeg menadžera Bavaraca, bilo nemoguće to i pomisliti. "Stvarno niko nije imao nijedan razlog da pomisli da je Robert patio od ove bolesti", rekao je Birof.
Ili Robert Enke, njemački golman, koji je trebao da brani na Mundijalu u Južnoj Africi jednostavno je odlučio da "stane pred voz" i okonča vlastiti život. "Robert se nije ubio, ubila ga je depresija", poručila je njegova supruga Tereza.
Baš kao i igrača Zrinjskog i švajcarskog internacionalca Karima Gazetu (27), koji je skočio sa osmog sprata zgrade u Mostaru. Odluku da prekine život donio je i nekadašnji fudbaler Partizana Miljan Mrdaković (na fotografiji), koji je pucao sebi u glavu, a na identičan način je skončao i bivši igrač Željezničara i Slavije iz Istočnog Sarajeva Bojan Jamina. Doduše Jamina je najprije ostao živ, ali je preminuo od posljedica ranjavanja mjesec dana kasnije.
Slovenac rođen u Prijedoru Josip Iličić bio je primoran da zbog depresije okonča impresivnu karijeru u Atalanti iz Bergama, gdje je bio jedan od najboljih pojedinaca u ekipi Đam Pjera Gasperinija.
"Spas" u konzumaciji alkohola i narkotika zatražilo je bezbroj igrača - od slavnog Brazilca Garinče, kojem je piće uništilo život, preko Engleza Pola Gaskojna ili legende Mančester junajteda Džordža Besta do Brazilca Adrijana, koji je uz alkohol konzumirao i droge, potpuno uništivši karijeru.
Droge su bile zaštitni znak jednog od najboljih igrača u istoriji fudbala - slavnog Argentinca Dijega Armanda Maradone (1960-2020), kao i njegovog zemljaka Klaudija Kaniđe, poznatog po izjavi: "Ako je kokain druga, onda sam ja narkoman". I on je upropastio karijeru, kao i Rumun Adrijan Mutu zbog iste pošasti.
Tek rijetki su smogli snage da otvoreno progovore o ovom problemu, a jedan od njih je nekadašnji reprezentativac Srbije Ivan Ergić, koji nije naišao na veliko razumijevanje zbog svoje odluke.
"Kod nas i dalje, na žalost, postoji taj neki tabu, jer smo i dalje onako donekle konzervativno društvo", rekao je Ergić u podcastu "Agelast", otkrivši da mu je kod ozdravljenja najviše pomogao ljekar.
"Psihijatar mi je rekao jednu ključnu stvar: 'Ako sad poklekneš, odustaneš od fudbala, to znači da te je ta industrija samljela, mislim da je podvig da se vratiš i ispričaš kako to izgleda iza kulisa. Mislim da je to najautentičnije, najkorisnije za neke klince'. To mi je dalo podstrek, vratio sam se totalno drugačiji, dosta sam se pravio, nikad nisam bio u avionima, kamionima, jurenju riba. Gledao sam da budem dio tima, pomalo mačo i dio toga u fudbalskom svijetu. Ali sam se u jednom trenutku toliko osnažio da sam mogao da budem egzotičan i drugačiji, i da se ne bojim toga i stidim toga", naveo je Ergić.
Iz svega ovoga nameće se zaključak da je igračima u Premijer ligi BiH možda i neophodan sportski psiholog u stručnim štabovima, međutim, kako nam je potvrđeno iz najvećih klubova poput Borca, Sarajeva, Zrinjskog i Željezničara, oni tek povremeno koriste usluge "mentalnih trenera" najčešće tokom priprema.
Dodatni problem je sa našim penzionisanim "prosječnim" igračima, koji ukoliko ne ostanu u fudbalu kao treneri, menadžeri, funkcioneri klubova i slično, nađu se na vjetrometini a nerijetko i bez osnovnih sredstava za život.
"Skautiranje u fudbalu kreće od najranijeg doba, dosta toga se gleda kroz prste toj djeci kroz školovanje, roditelji ih usmjeravaju da uspiju u sportu na uštrb nekih drugih vještina. Desi se onda da uslijedi povreda i sl. Ako ta djeca tokom ljudskog razvoja nisu uspjela da izgrade nešto pored sporta, onda i to može da bude kamen spoticanja", Potrebno je promišljati u pravcu angažovanja stručnih lica kada se vrše selekcije, posebno kada govorimo o mlađim selekcijama", zaključio je psiholog iz Istočnog Sarajeva.