Članovi generacije Borca koja je 1988. godine osvojila Kup Maršala Tita okupili su se u Banjaluci i prisjetili uspomena na taj veliki uspjeh.
Na današnji dan 1988. godine banjalučki Borac osvojio je Kup Maršala Tita i upisao se u istoriju jugoslovenskog fudbala.
Tog 11. maja na stadionu JNA u Beogradu Banjalučani su u finalu Kupa Jugoslavije, savladali Crvenu zvezdu sa 1:0. Tim povodom danas se okupilo nekoliko fudbalera iz te generacije i prisjetili se tog maja od prije 37 godina.
Tadašnji kapiten Damir Špica kaže da tremu nisu imali, a najdraže uspomene vezane za ovaj istorijski podvig vezane su za povratak u grad na Vrbasu i doček koji su im priredili Banjalučani.
„Tada nismo imali tremu, jer smo mi imali dobru ekipu i znali smo šta hoćemo. Otišli smo odigrati utakmicu i sve je završilo kako treba. Ne znam da li je još neko sačuvao dres sa te utakmice, ja sam nekako uspio i danas je kod mene u kući. Imam mnogo uspomena, i kad smo kretali, i kad smo došli u Beograd. Takođe i o samoj utakmici, ali nešto najveće što nas je dirnulo je tad doček u Banjaluci gdje je cijeli grad došao da nam izrazi poštovanje. Bila je to sjajna generacija koja je sve krunisalo Kupom, ulaskom u ligu i najboljim plasmanom u Prvoj ligi“, rekao je kapiten Špica.
On je uporedio uspjeh iz 1988. sa ovosezonskim nastupom Borca u Evropi.
„Bili smo ekipa koja je tri godine igrala zajedno i to je sigurno bila naša velika prednosti. To se nastavilo i nakon te utakmice u Beogradu. Sigurno da je ovo najveću uspjeh u istoriji kluba. Ove godine momci su odigrali jako dobro u Evropi i to što su napravili je takođe veliki uspjeh. Ono što mene brine je da su utakmice Borca slabo posjećene. Ljudi traže kvalitetne utakmice, u Evropi se tražila karta više, ali stadion bi morao biti puniji i kada se boriš za tu Evropu u prvenstvu.“
Bitnu ulogu u timu imao je Milorad Bilbija koji se, kako kaže, rado prisjeća tih dana.
„Čim dođe maj mi se rado prisjetimo ovog datuma, prije 37 godina kad smo se uspjeli ubaciti u finale Kupa Maršala Tita. Svake godine nam se sjećanja vrate, prorade emocije i prisjetimo se tih nekih trenutaka, tih pripremama za utakmice i samih utakmica do samog finala. Sa nekoliko saigrača koji žive ovdje u Banjaluci se viđamo i povremeno uz kafu se prijesjetimo dobrih trenutaka koje smo proveli zajedno i uspjeha“, rekao je Milorad Bilbija.
Defanzivna linija Borca u to vrijeme bila je nezamisliva bez Stojana Malbašića, koji danas vrši funkciju predsjednika Skupštine Borca.
„I dalje imam taj neki nagon u sebi za pobjedom i svaki poraz Borca doživljam tragično. U autobusu ne pričam ni sa kim. To je jednostavno nešto ugrađeno kroz dugi niz godina u sportu. Dok sam radio sa mladima pokušavao sam da i njima to ugradim, taj pobjednički mentalitet što je vrlo bitno. Ja finalnu utakmicu nisam trebao da igram zbog povrede i trener nije htio da me stavi. Međutim, ta moja upornost, ja sam njega ubijedio da hoću i da moram da igram. Jednostavno on mi kaže 'Nećeš igrati ako te ja ne stavim', a ja mu odgovorim ja hoću igrati. Tu smo se lomili čitav dan i na kraju je moje pobijedilo. Ispostavilo se da sam bio u pravu. Odigrao sam cijelu utakmicu, a da je nisam igrao mi vjerovatno danas ne bi bili tu zajedno“, kaže Malbašić.
Rezervni golman Željko Babić kaže da su to bila druga vremena, ali da Banjaluka i danas „diše za Borac.
„Bilo je to drugo vrijeme, sve se promijenilo. Sada je Borac na nekom više nivou u odnosnu na tada. Napravili su dobar rezultat u Evropi. Mislim da se to osvajanje Kupa Maršala Tita teško može ponoviti. Nije isto učestvovati i osvojiti. Banjaluka i danas diše za Borac, a to se pokazalo sada u evropskim utakmicama. Mislim da to nije upitno“, kaže Babić.
Asistent Lupiću za pogodak vrijedan trofeja bio je Amir Durgutović, koji se prisjetio anegdota pred odlazak u Beograd.
„Sve su to lijepe uspomene. Tad kad smo osvojili bilo je 'Ma nije to ništa', međutim kako su godine prolazile mi smo shvatili da je to sve veće i veće. Meni je ostalo u sjećanju da nam se pokvario autobus na Prijedorskoj petlji, nakon čega smo dobili gradski autobus koji je jedini bio slobodan. Drvene stolice, četiri sjedišta okrenuta jedno prema drugom i mi smo sa tim autobusom otišli na finale. Kada smo stigli na stadion JNA, trče redari ispred nas i pokazuju nam 'Tamo navijači, tamo navijači'. Otvaramo vrata i govorimo im mi smo igrači, a ne navijači. Ali eto ne igra autobus, igra srce. Taj dan smo pružili maksimum, a Zvezda minimum. Potcijenili su nas i nisu krenuli ozbiljno. Kad su krenuli ozbiljno vrag je već bio odnio šalu, nisu se mogli vratiti u utakmicu. Dvadeset minuta prije kraja njihovi navijači su počeli da skandiraju 'Pomozi Bože'. Bog je u tom momentu bio taj sudija, koji im je svirao nepostojeći penal, ali eto sreća pa je Karalić odbranio“, prijestio se Durgutović.
Ovog uspjeha prisjetio se i Božur Matejić.
"Bila je to nezaboravna utakmica i najveći uspjeh za Borac i Banjaluku. Svaka čast i ovoj generaciji koja je uspjela da odigra ovoliko utakmica u Evropi. Pobijediti Crvenu zvezdu u ono vrijeme, pred 35 hiljada ljudi, mislim da je najveći uspjeh Borca. Doček je bio nezaboravan i dan danas ga se ljudi sjećaju", rekao je Matejić koji se prisjetio i svih onih iz te generacije koji više nisu s nama.