Član prvog tima Borca Miloš Nježić je postao sad već davne 2013. godine. Nijednog trenutka nije pomišljao da promijeni sredinu, postavši istinski primjer klupske lojalnosti na našim prostorima.
Svodove "Blaugrane" krasi crveno-plavi dres sa brojem 8, koji je Barselona povukla prije više od pet godina u čast svoje rukometne legende Viktora Tomasa.
Čitavu seniorsku karijeru, bez prestanka, Tomas je proveo u katalonskom gigantu. Unazad 16 godina je bio nezamjenljiv na poziciji desnog krila u Barseloni, osvojivši pregršt trofeja, a evropski rekorder po broju trofeja u Ligi šampiona odlučio je da mu se oduži tako što više nikad niko neće nositi "osmicu" na leđima u ovom klubu.
Baš kao što je od 2004. do 2020. godine desna strana Barse bila nezamisliva bez nekadašnjeg reprezentativca Španije, tako je od 2013. pa na ovamo "desni ćošak" Rukometnog kluba Borac m:tel rezervisan za Miloša Nježića (1997.), momka koji odrađuje 13. seniorsku sezonu u kontinuitetu u crveno-plavom dresu!
Nakon što je sa kadetskom selekcijom Borca u proljeće 2013. godine postao šampion Republike Srpske, priključen je prvom timu, čiji je član, neprekidno, ostao do današnjeg dana. Protkao je taj period uspjesima, trofejima, nastupima u Evropi, ali i ružnim trenucima.
A nije da ih nije bilo. Kalendarska godina koju smo ispratili prije nekoliko dana bila je Nježiću 13. u seniorskom rukometu. Nije bila baksuzna, ali je obilovala turbulencijama – od borbe za opstanak do odlaska jednog i dolaska drugog rukovodstva, pa do već famoznog saopštenja igrača o ne baš dobrom stanju u klubu i novih rokada na čelu višestrukog šampiona BiH...
"Sigurno da jeste bilo turbulentno, pogotovo početak kalendarske godine. U tim momentima klub je bukvalno bio u rasulu, dosta igrača je otišlo. Međutim, onda su mahom iz Prve lige RS povučeni domaći igrači, stigao je i trener Goran Trkulja i na kraju smo uspjeli na atmosferu da izborimo opstanak", počeo je Nježić razgovor za MONDO.
Po izborenom opstanku, tadašnji predsjednik Darko Savić odlučio je da napusti klub. Umjesto njega, kormilo je preuzeo Vladimir Kuvalja, koji je na čelu "Velikana iz Gospodske" ostao samo tri mjeseca. Igrači i treneri bili su sa Kuvaljom "na ratnoj nozi", a dugo se u javnosti pričalo o zajedničkom pismu rukometaša i trenera. Ubrzo je sazvana sjednica klupske Skupštine, na kojoj je razriješeno dotadašnje, a imenovano novo rukovodstvo, ponovo sa Savićem na čelu.
"Bio je to period tokom kojeg smo mi, pored terena i posla kojim treba da se bavimo, morali da razmišljamo o nekim stvarima koje su nam odvraćale pažnju. Brinuli smo o mnogo nesportskih stvari, koje se nikad u klubu nisu dešavale otkako sam ja tu, a odrađujem 13. sezonu. Bilo je loših situacija, ali nikad nije bilo ovako. Jedan težak period gdje smo izgubili dosta energije, ali na kraju smo uspjeli zajedničkim snagama da izugramo tu priču uz pomoć Udruženja 'Crveno-plavi' i navijača. Čitav grad je stao u odbranu kluba. Jeste bilo teško, ali završilo se kako se završilo. Stvarno vjerujem u ljude koji su sad preuzeli klub i vjerujem da mogu da naprave dobar posao", naglašava Nježić.
Posljednje tri utakmice u Boriku šalju pozitivne signale. U duelima sa Goraždem, Slogom i Derventom, na tribinama se skupilo, u prosjeku, oko 1.000 gledalaca.
"I nama kao igračima to mnogo znači. Momci koji su zaduženi za marketing rade vrhunski posao. Uslovno rečeno 'manje' utakmice pred kraj polusezone na tribine su privukle u prosjeku veliki broj ljudi. Ne znam nakon koliko vremena se desilo da prodaja karata uspije da pokrije troškove organizacije utakmice. Stvarno se stvari odvijaju u dobrom smjeru, sve ovo ima nekog smisla. Iza nas je težak period, ali sad vidim da je bilo vrijedno boriti se, vidi se perspektiva."
Uz ljubav prema klubu, koju gaji od malih nogu, takmičarski karakter koji Borac m:tel gradi godinama bio je presudan da Nježić ne razdužuje crveno-plavi dres sve ove godine.
"Borac je stvarno veliko rukometno ime i klub koji uvijek ide ka najvišim ciljevima. To je ono što me je održavalo tu. Bez obzira šta god da je, kakva god da je ekipa, uvijek se ide na trofeje. Stvarno volim da se takmičim i osvajam pehare, što me i dalje drži tu. Bilo je određenih ponuda, mogao sam da odem, ali kad se sve stavi na vagu, Borac je veći klub u odnosu na one od kojih su ponude stizale i nije bilo logično da mijenjam sredinu. Odlučio sam da ostanem ovdje i da se dokazujem i afirmišem."
Kada je priključen prvom timu, tada pod komandom Janija Čopa, Borac je uveliko bio član regionalne SEHA lige.
"Meni je kao nekome sa 16 godina mnogo značilo da se odmjerim sa odličnim klubovima. Mnogo mi je značilo što tada imam priliku da se sastanem sa jednim Zagrebom, Vardarom, Meškovom... To je za mene tad bio pojam, svakako velika stvar, igrati protiv ljudi koji su osvajali Ligu šampiona, koji su reprezentativci, stvarno imena u rukometnom svijetu", ističe Nježić, koji nije mogao ni da zamisli bolji početak u seniorskim vodama. Već u prvoj sezoni u prvom timu podigao je oba trofeja na nivou BiH.
"Mnogo mi je to značilo i dalo dodatni motiv za rad u karijeri. Nisam imao tada još veliku ulogu u timu, ali sama činjenica da možeš da se nazoveš prvakom države je imponovala. Već sam rekao da su trofeji ono što me drži tokom karijere. Isti uspjeh smo ponovili i sezonu kasnije, ponovo je bila dupla kruna, i vjerovatno je to odredilo kasnije da hoću da budem u takvom klubu."
Mnogo mu je teže, kao domaćem igraču i dugogodišnjem navijaču, da nosi teret kluba kakav je Borac m:tel, nego novajlijama sa strane.
"Odgovornost je mnogo veća, ali nas i više pogađaju određene stvari. Postoji odgovornost prema gradu, porodici, ali prije svega samom sebi. Međutim, nakon toliko godina u klubu, navikao sam da živim sa tim i stvarno mi ne predstavlja problem. Ko god je u Borcu, mora da shvati da je to klub koji mora da ide na sam vrh. Ja sam tako odgajan, kao i svi koji su odavde, tako da je sigurno bilo teško gledati kako se klub bori za opstanak. Međutim, na kraju krajeva, to je sport, to su neke stvari na koje i možeš i ne možeš da utičeš. Ja nisam navikao na te stvari, ja ne znam kako drugačije da igram nego da se borim za prvo mjesto. Jeste bilo tih loših situacija, ali iz takvih stvari treba izvući pouku zašto je došlo do toga, da se takve stvari više nikad ne ponavljaju. Zato sam i rekao da vjerujem u ljude koji su tu, vjerujem da rade pravi posao."
Jedna od ljepših stvari koje je prošao sa klubom bio je kvalifikacioni turnir za Ligu šampiona, septembra 2015. godine u krcatom Boriku.
"Zaista je bio prelijep osjećaj, puna dvorana, zaista nešto nevjerovatno. Volio bih da svako to doživi. Imali smo tu nesreću protiv Alple da izgubimo nakon produžetaka. Baš sam prije nekoliko dana komentarisao, u utakmici za treće mjesto igrali smo protiv holandskih OCI Lajonsa, u toj ekipi je igrao jedan Luk Steins, koji sada igra za Pari sen Žermen, Kai Smits koji je trenutno u Flensburgu... Tu smo takođe izgubili, ali smo se 'potrošili' u tom duelu sa Austrijancima."
Mnogi su tada u dvorani, možda i vruće glave, bili stava da bi Borac m:tel nošen hukom sa tribina izborio mjesto u evropskoj eliti.
"Teško je to sada reći, ali sigurno da bi se na jednu utakmicu svašta moglo desiti. Elverum je tada savladao Alplu u finalu i prošao u Ligu šampiona, isto jedna ozbiljna ekipa... Moguće da bismo uz navijače imali šta da kažemo, ostaje žal, ali bez obzira na sve, zaista jedno lijepo iskustvo."
Klupske obaveze izvršavao je tada pod komandom Igora Rađenovića. Trenirali su ga kasnije Boris Dvoršek, Ratko Đurković, Mirko Mikić, Veselin Vujović, Mirko Mikić, Irfan Smajlagić...
"Najveći uticaj na mene svakako je ostavio Mirko Mikić. Radi se o čovjeku koji me prati kroz čitavu karijeru. Igrali smo zajedno, poslije toga je bio sportski direktor, postao trener i mislim da je upravo on najviše uticao na moj cjelokupni razvoj. Ne znam koliko sam, 10 ili 11 trenera promijenio, i ni sa kim nisam imao nikakav konflikt do Irfana Smajlagića. Sjećam se bukvalno jedne situacije na treningu, gdje mi kao domaći igrači radimo na jednoj strani terena, a ostatak tima na drugoj. Koliko sam čuo, Borac mu nije bio prvi klub u kojem je imao konflikt sa igračima. Brojnim igračima se nije svidio njegov rad i jednostavno se nije računalo na nas."
Osim u trenerskom, Mirko Mikić mu je, kaže, mnogo pomogao i u igračkom smislu.
"Imao sam tu sreću da je pokrivao krilnu poziciju, tako da su mi dosta značili njegovi savjeti. Isto tako, Branislav Obradović mi je mnogo pomogao u tim samim počecima, ali generalno, svi stariji su pokušavali da ti pomognu kad god mogu."
A sada je Nježić, sa navršenih 28 godina, u situaciji da savjetuje i usmjerava mlade igrače, poput Novaka Petrovića, Slavena Pejanovića...
"Trudim se da im maksimalno olakšam jer znam kako je meni bilo kad sam ulazio u seniorski rukomet. To je bukvalno mač sa dvije oštrice. Sve to pogotovo na te mlađe igrače može da napravi kontraefekat. Najvažnije što im govorim je da igraju opušteno, da se ne zamaraju previše oko grešaka ili promašaja jer sve je to sastavni dio sporta, toga će uvijek biti, ne treba 'upadati u kanal' zbog toga. Sa svakim mladim igračima treba naći model kako i šta. Neko će odreagovati ovako, neko onako, ali što se toga tiče, trudim se da im svima pomognem i da ih rasteretim. Znam po sebi koliki pritisak nose, ali stvarno se radi o odličnim momcima i sve to prihvataju."
Uz pet trofeja u Kupu BiH, sa Borcem je Nježić osvojio isto toliko šampionskih titula – 2014, 2015, 2017, 2020. i 2022. godine. Posljednju je začinio rolerkoster emocija na parketu Borika. Borac m:tel i Gračanica završili su duel, iz kojeg su gosti izašli kao pobjednici. Značilo je to, u tom trenutku, da crveno-plavi u posljednja dva kola moraju da savladaju Konjuh u Živinicama i Slobodu u Banjaluci kako bi postao šampion.
Ipak, nepun minut kasnije, Borčevi igrači zamijenili su tugu zbog poraza slavljem – stigla je informacija da je Iskra u Bugojnu savladala Tuzlake, pa su crveno-plavi, zadržavši plus šest u odnosu na Tuzlake, već tad mogli da proslave trofej.
Slična drama viđena je i pet godina ranije, ali na parketu vogošćanske dvorane "Amel Bečković". Radilo se tada o posljednjem kolu...
"Igrao se plej-of i mi smo bili prvi, idemo u Vogošću i ako pobijedimo, mi smo prvaci. Izviđač igra u Živinicama protiv Konjuha. Mi izgubimo u Vogošći, a istovremeno neko iz publike govori da je Izviđač pobijedio. I mi svi padamo psihološki, i onda je brat Elisa Memića, koji je uživo gledao utakmicu tamo, i on javlja da je Konjuh pobijedio jedan razlike, da su promašili šut za remi u posljednjoj sekundi, i onda naše slavlje... Tako isto i ta sezona 2021-22, meni jedna od najboljih takmičarskih godina, mi smo bukvalno do pred sami kraj bili bez poraza. Imali smo samo poraze od Izviđača i Gračanice. Sezona koja teško može da se ponovi što se tiče hemije u ekipi, sve se poklopilo. Išli smo iz meča u meč, sjećam se baš te utakmice sa Gračanicom, u sekundi se mijenjaju emocije..."
Trenerska ili funkcionerska pozicija u Borcu, kad se jednog dana patike okače o klin?
"Nisam nikada razmišljao o tome, ali trenutno, ne vidim se u trenerskom pozivu. Mada, Mirko Mikić mi je govorio da je i on isto tako razmišljao, a evo sad je tu gdje jeste. Iz ove perspektive, ne vidim se u tim ulogama, da li ću u budućnosti promijeniti mišljenje, možda... Trenutno razmišljam samo o terenu, ne planiram povlačenje bar još nekoliko godina", uz smijeh će Nježić, koji vjeruje da Borac ima perspektivu da u dogledno vrijeme postane bitan faktor na evropskoj rukometnoj sceni.
"Dosta stvari ide u dobrom pravcu, a Borac zaista ima perspektivu i potencijal da može da predstavlja i grad i Republiku Srpsku na evropskom nivou. U Evropskoj ligi igraju brojni velikani i ovaj klub po svemu zaslužuje da tu igra. Sa određenim finansijskim sredstvima može da se napravi lijepa priča, ali najvažnije je da se ispravi gdje se griješilo i da se napravi sistem koji će funkcionisati u budućnosti. Vjerujem da Borac u doglednoj budućnosti može ne samo da igra evropska takmičenja, nego i da bude konkurentan u istim. Međutim, da bi se došlo do toga, mora da se radi na svemu, od omladinske škole do popravljanja imidža oko samog kluba. Ne sumnjam da se kroz par godina, ovakvim radom ljudi koji su tu, može napraviti jedna fina evropska priča."
Pratiće, naravno, predstojeće prvenstvo Evrope, koje startuje 15. januara.
"Favoriti su uvijek isti, sve se vrti oko istih reprezentacija. Danci, Francuzi, Nijemci... Srbija ima finu ekipu, ali je grupa izuzetno teška, sa Njemačkom, Austrijom i Španijom, a samo dvije selekcije idu dalje. Biće teško, ali ne bih isključio srpsku selekciju iz priče oko eventualnog prolaza u drugi krug", ističe Nježić, poslavši nedvosmislenu prazničnu poruku svim ljubiteljima crveno-plavih.
"Kao što je završena 2025. godina, tako i u 2026. treba da se krene istim putem, ako ne i bolje. Igrači će sa svoje strane dati maksimum da se napravi što bolji rezultat, da se izbori Evropa, ali ako se ukaže mogućnost, ići ćemo i na trofej jer bodovna razlika nije nedostižna. Nadam se da ćemo završiti sezonu kako treba, da ćemo ispuniti zacrtane ciljeve. Prvenstveno je to Evropa, što ovaj klub i ovdašnja publika svakako zaslužuju, tako da je moja novogodišnja želja i poruka BORAC U EVROPI", zaključio je Nježić razgovor za MONDO.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(mondo.ba)