Šta zajedničko imamo Zlatan Ibrahimović i ja, osim naravno "izvajanog" tijela?
Hilozoizam je filozofski termin koji mi je oduvijek bio interesantan.
U pitanju je mišljenje da sve što postoji na svijetu, a satkano je od materije, na neki način je živo što i sama riječ kaže - grčki „hile“ (materija) i „zoe“ (život).
Dakle, sve na svijetu - životinje, biljke, čak predmeti nastali ljudskom rukom su živi i na neki način imaju dušu.
Pročitao sam kod izvjesnog inženjera mašinstva Lućana de Krešenca, inače filozofa amatera, da je postojao lik koji je skupljao dječije lutke i kačio ih po drveću jer je mislio da imaju dušu i da ne trebaju onako počupane, bez ruku ili nogu, očiju ili glava, završiti na deponiji smeća.
Mislio je da time produžava i živote njihovim nekadašnjim vlasnicima. Reklo bi se, taj Italijan je bio lud k'o šlapa, ali opet, mnogi ljudi imaju gotovo emotivne odnose sa svojim skupocjenim automobilima, pa ih niko ne doživljava kao ludake. Peglaju ih i glancaju, nedaj Bože da cigaretu zapale u njima, sedmično ih voze na dubinsko pranje, a primjerice kod zubara idu kad ih ono baš zaboli.
I sam tepam svojoj Merimi (Opel Meriva), a ona se isto ponekad ponaša hirovito, ali opet nije me više od deceniju nijednom izdala.
Ipak, ono što sam doživio sa vodokotlićem posljednjih godinu dana, možda i mrvu duže, nije tako lijepa hilozoistička priča. Naprotiv.
Od kako sam uselio u novi stan, takođe ima tome cener godina, od starta je bio kvaran ko šupalj zub, vazda mu je nešto smetalo, pa je često odbijao da pušta vodu. Majstori su dolazili i prepravljali dok nismo nedavno dotjerali cara do duvara. Potpuno se pohabao, polomio i vapio za kompletnom rekonstrukcijom.
S obzirom da je u pitanju nekakav atipični ugradni vodokotlić, aj znaj, čini mi se da je iz Poljske, mada vjerovatno napravljen u Kini, a Poljaci samo udarili naljepnicu, nijedna radnja u Banjaluci nije imala takav, pa sam bio primoran da improvizujem do krsne slave, kako bi gosti mogli da koriste toalet.
Uz pomoć starog šrafcigera, koji se morao povlačiti pod tačnim uglom od 90 stepeni, voda bi potekla i onda sam prijatelje i rodbinu „prepadao“ ispred WC-a uz objašnjenje na koji način treba da ga koriste.
Funkcionanisalo je sve ko pod špagu dok rakija nije došla na svoje i šrafciger prestao da šljaka, a ja postao predmet sprdnje. Posebno od kuma, koji je u trenutku smislio sijaset pošalica i podjebavanja kako je krajnje vrijeme da napustim novinarski posao i naučim vodoinstalaterski zanat. Realno u pravu je, više hajra bi imao od toga.
Kojem god majstoru sam se obratio za pomoć, rekli bi mi da nemaju opciju da pronađu baš takav i da jedino mogu da ugradim potpuno novi standardan, ali bi to donijelo i mijenjenje pločica u kupatilu i priličan izdatak za moj tanki buđelar.
Posljednja nada bio mi je investitor zgrade, kojeg sam pozvao držeći fige i dobio najbolji mogući odgovor - upravo takav vodokotlić ima na lageru u skladištu i poslaće i njega i svog majstora da to završi.
Mojoj sreći nije bilo kraja, posebno jer mi je tih dana zalijevanja šolje sa plastičnom kantom često padao na pamet Miki Manojlović, odnosno njegova uloga u filmu „Rane“ Srđana Dragojevića, koji je pucao sebi u glavu zbog pokvarenog vodokotlića.
Mislim, nije kod mene baš dotle došlo, ali čovjeka u nevolji, ma kako ona bila nebitna, često može i sitnica da gurne sa ruba jer život je ionako dovoljno težak, ako niste nedaj Bože kakav milioner. E njihove muke su ipak veće od običnog svijeta. Pa neće se milioni uvećati tek tako.
Sjetio sam se i autobiografije Zlatana Ibrahimovića, švedskog fudbalera porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji je dok je živio u Rosengardu, predgrađu Malmea, opisao sličnu situaciju u autobiografiji: "Ja sam Zlatan" .
U glavnoj ulozi bio je vodokotlić i njegov otac Šefik.
"Jednog dana se pokvario i više nije puštao vodu. Otac je došao kući pijan, ušao u WC, povukao lanac... ništa. Opet povukao - ništa. Onda je poludio, u svom pijanom bijesu, uzeo veliki nož i razbio ga u paramparčad. Poslije toga smo mjesecima morali da sipamo vodu iz kante u WC šolju", napisao je Zlatan.
S obzirom da više ne pijem alkohol, ni reakcija Ibrinog oca, meni nije mogla da posluži, a osim toga, momci iz investitorove firme su najavili dolazak. Rješenje problema se naziralo...
Donijeli su sve šta treba, zamijenili očas posla, povukli vodu 10-ak puta na moje oči, platio sam im uslugu i mirna Bosna.
Ni na kraj pameti mi nije bio hilozoizam starih Grka, kad ono sutradan poslije obavljene nužde, vodokotlić je odbio poslušnost.
Opet isti proces, zvanje majstora, čovjek došao sa danom zakašnjenja, jer je zauzet k'o plastični hirurg, ponovo popravljen kvar i ponovo isti slučaj poslije 48 sati.
Interesantno, kad je odlazio, supruga se našalila i rekla, hvala vam, vidimo se za dva dana.
Kad sam ga opet kontaktirao, rekao je da ne zna popraviti i da će vratiti novac, koji ni po cijenu života ne bih uzeo jer se čovjek svojski potrudio da sve napravi kako treba.
Pozvao sam nekog drugog vodoinstalatera, ukratko prepričao situaciju, a on je već bio upoznat s njom jer se ispostavilo da je taj prvi majstor njemu mentor za kojeg odgovorno tvrdi da je najbolji u Banjaluci.
U tom trenutku me upravo on pozvao i pitao da odmah dođe da još jednom proba. Vjerovatno se zainatio jer mu je udarilo na profesionalnu sujetu.
Sve je izvadio i opet sve ponovo napravio kako mu nalaže struka „vodokotlićara“, kako ga je supruga u međuvremenu prekrstila.
I sad fercera...
A ja mogu samo da se nadam da to nije njegovo samo trenutno raspoloženje.
Ako je do karme, šta znam, moguće da sam nešto žestoko zeznuo u prošlom životu, a realno nisam bio svetac ni u ovom. Razmišljao sam i da odem u crkvu da mu svijeću upalim, iako ne bih volio da me optuže za bogohuljenje. Mada je stvarno u najmanju ruku neobično da se uz upaljenju svijeću poželi dug život i dobro zdravlje jednom atipičnom vodokotliću.
P.S. Koji ima dušu.
P.S.S. Tekst je napisan dan nakon što je vodokotlić proradio, a u trenutku objavljivanja, još nekoliko puta se kvario. Na sreću, moja supruga je kao samosvjesna i nezavisna žena praktično preko noći postala „vodokotlićarka“, a ja i dalje imam samo Zlatanovo „zmijsko“ tijelo.