Bio sam jedan od dvojice srpskih novinara koji su imali čast da gledaju otvaranje Evropskog prvenstva na "Alijanc areni", a iako je Njemačka slavila 5:1, moje srce su "oteli" Škoti. /Od reportera MONDA Milutina Vujičića sa EURO2024./
Iz godine u godinu grade se veći, skuplji i moderniji stadioni, ali "Alijanc arena" i skoro dvije decenije od otvaranja izgleda kao monumentalno arhitektonsko čudo. Zbog toga se nisam puno premišljao kada sam birao utakmice koje ću gledati na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, posebno kada sam saznao da sam tek jedan od dvojice srpskih novinara kojima je odobrena akreditacija za otvaranje turnira između Njemačke i Škotske. Ali, malo je falilo da zbog "fantastične" organizacije ne uđem na stadion kome sam se divio još kao dijete.
Koliko god se svuda širila teza o besprijekornim Nijemcima, već na osnovu prve utakmice može se reći da Kataru nisu ni do koljena. Ali, neću se mnogo žaliti pošto sam na kraju (svojevoljno i bez provjere) dobio daleko bolju poziciju od one koje sam birao na tribinama. Teren mi je bio što bi rekli "na pljuc", a da je bila malo manja buka na tribinama - čuo bih i šta Stiv Klark govori svojim igračima. Mada, ako pogledamo rezultat i kako je izgledala Škotska, nije tu bilo mnogo šta pametno da se čuje, Njemačka je pokazala da koliko joj ne ide organizacija turnira - fudbalski teško ko će moći da im parira.
"Panceri" su zaista izgledali kao prava kaznena ekspedicija. Kros je iz zadnje linije komandovao kao da je "kvoterbek", Musijala i Virc su plesali i s loptom u nogama i bez nje, a Haverc je lovio dubinu i konačno izgledao kao fudbaler koji savršeno razumije koja je njegova uloga. Domaći navijači pak nisu opravdali očekivanja, skakali su samo na atraktivne poteze i traženje penala, više su se gurali da nađu pivo nego mjesto, a stadion bi zaista svaki put "eksplodirao" kada bi pao gol. I to je moglo da se čuje i daleko van njega, pošto sam sa "Alijanca" izašao u 60. minutu da bih izbjegao gužve u povratku do Augzburga. Tek kasnije sam saznao da je onaj najjači huk bio zbog Filkrugovog šuta koji je išao 121 km/h. Brže nego što smije na auto-putu…
S druge strane, utisak dana su Škoti. U Minhenu ih je na dan utakmice po slobodnoj procjeni bilo i 50 hiljada, ali mnogi su došli samo da se "razbiju" na ulicama, nisu imali ulaznice. Pravili su dar-mar na "Marijen placu", donijeli su gajde i zalivali se pivom zbog kog je čitav trg zaudarao na hmelj, dok su se patike lijepile za pločnik. Ali, kako da im bilo šta zamjeriš kada onoliko vole svoju reprezentaciju i prije svega svoju zemlju. Gotovo da nije bilo Škota koji nije nosio kilt ili dres reprezentacije, a samo bi na pomen Engleske postali razularene zvijeri.
"F**k your Three Lions, we only need One", pa zatim "We hate England more than you", uz pratnju najpjevljivije "If you hate the f**king English clap your hands", odzvanjalo je Minhenom čitavog dana, posebno "ubanom" gdje sam se skoro pridružio Škotima u skandiranju. Međutim, ovdje mi vjerujte na riječ, odlučio sam da budem profesionalac i da od najtrijeznijih saznam zašto toliko mrze Engleze. Samo da ne slušam istorijsku lekciju o viševjekovnom ugnjetavanju ili još važnije da ne dobijem kao odgovor iz onog vica o čaju - "zato što su bolesni". Zapravo, od Martina i Stivena saznao sam da je stvar - bar što se tiče fudbalskih navijača - daleko banalnija.
"Je**no ih mrzimo zato što su arogantni. Sve najgore pričaju o nama, kao da nemamo pojma da igramo fudbal, smiju nam se i potcjenjuju nas", rekao je Martin, pa ga je Stiven prekinuo: "U ovom trenutku dok se vozimo ka stadionu na svakoj engleskoj televiziji ke**ju po nama, a ako to ne rade, onda nas uopšte ne pominju. Prave se da smo nebitni, što nije istina".
"Njihovi je**ni panditi (bivši fudbaleri, danas analitičari prim. aut.) nam se uvijek smiju, misle da su neke face. Pred svaki turnir se prave važni i pričaju da će da osvoje, dok smo mi "šajt". Zato ih toliko mrzimo i želimo da se raspadnu na turniru", rekao mi je Martin prije nego što sam mu otkrio da sam iz Srbije: "Stvarno me pitaš da li ću navijati za vas u nedjelju? Volio bih da ih razvalite, da tri dana plaču na televiziji, je** mi se i da li ćemo mi večeras da izgubimo, samo da vidim kako oni pate jer su to skroz zaslužili svojom arogancijom".
Stiven, koji je doduše svoje ime izgovorio Stefan, oduševio se kada sam rekao da se zove kao ne tako sjajni škotski napadač Flečer, pa smo zajednički pretresli njegovu karijeru i sjetili se da je šest mjeseci bio u Marseju. Baš kao i Džoi Barton… E, tu je krv proključala: "Je**ni go**r Džo Barton, čovječe. Taj svako veče ke** na televiziji po Škotskoj, misli da je faca. Pogledaj mu one brkove na šta liči, nema pojma ništa o fudbalu kao i svi Englezi", govorio je Stiven koji je poslije toga morao da otvori pivo da se smiri.
Pitao sam pijane Škote zašto mrze Engleze: Zbog onoga što su mi rekli, puls mi je bio 120 na Alijanc areni!
I meni je trebalo nešto za smirenje pošto mi je sat "zazvonio" na "Alijanc" areni, eto čisto da me obavijesti da mi je puls preko 120 već deset minuta iako sjedim. Izgleda da ovi vajni programeri za pametne satove još nisu otkrili da fudbal može da natjera srce da zaigra, a šta će tek da bude kada u nedjelju bude igrala moja zemlja dok se bude orilo: "Mi mrzimo Engleze više od vas".
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!