Zlatan Ibrahimović i Siniša Mihajlović bili su prvo deliki rivali, a onda veliki prijatelji. Ipak, iako je Siniši oprostio provokacije, Marku Materaciju nije nikad.
Siniša Mihajlović je bio mentor mnogim fudbalerima tokom karijere, pa tako i Zlatanu Ibrahimoviću. Nekada veliki rivali na terenu sreli su se u Interu i kada su zaigrali zajedno postali su veliki prijatelji. Stigli su i do toga da zajedno zapjevaju na Sanremu, ali nisu im uvijek cvjetale ruže u odnosu. Prgavi Ibrahimović dugo nije trpio provokacije ni od koga, a u svojoj knjizi "Adrenalin" prisjetio se sukoba sa Mihajlovićem.
"Na početku karijere, glava mi je bila kao bomba. Bila je dovoljna jedna varnica pa da eksplodira. Moji protivnici su to odmah shvatali i pokušavali da iskoriste. provocirajući me namjerno. Čak i u Juventusu, nakon što sam napravio važan potez u karijeri, dešavalo mi se da izgubim kontrolu. Utakmica protiv Bajerna iz Minhena, na primjer. Mihael Balak mi je već na početku uputio par riječi, pa uvrede, faulovi. Nasjeo sam. Dva žuta i ćao. Poslije sam to prevazišao. Neko me je posavjetovao: 'Zlatane, preusmjeri svoj bijes. Ne usmjeravaj ga ka protivniku ili sudiji, već ga baci na igru. Stavi više bijesa u fudbal i vidjećeš da ćeš tako uspjeti da se osvetis onome ko te je isprovocirao a da te ne izbace iz igre'", piše on u svojoj knizi.
Sukob sa Mihajlovićem se desio na meču Juventusa i Intera, kada su bili u duelu. Nakon što je sviran faul uspio je Mihajlović da isprovocira Ibru i da ga natjera da dobije crveni karton. Pogledajte taj momenat:
"U getu U Malmeu, kad bi mi neko nešto dobacio, morao sam da odgovorim. Kad bih naišao na tipa koji bi me pitao: 'Koji k***c gledaš?', odmah bi mu odgovarao sa: 'Koji ti k***c gledaš?' Na ulici, kod nas, to je tako funkcionisalo. Postojala su jasna pravila, koja su se poštovala. Ta pravila sam ponio i na teren. Prvo smo se gadali riječima, a poslije bismo se gurali da vidimo ko je mentalno i fizički jači. Bio sam mlad, instinktivno sam reagovao jer još nisam imao samokontrolu, dok su iskusniji igrači to namjerno radili, da me isprovociraju. Kao Siniša Mihajlović na utakmici Inter - Juventus. Vrijeđao me je od početnog zvižduka. U jednom trenutku sam ga udario glavom, što me je koštalo utakmice. Opet sam nasjeo, Mihajlović me nije mrzio, nije imao ništa lično protiv mene. Želio je samo da obezbijedi prednost svom timu da pobijedi utakmici."
Mihi je oprostio, a Materacija je čekao pet godina
Nije svima oprostio provokacije Zlatan Ibrahimović. Odmah je shvatio da ga je Siniša Mihajlović nadmudrio, ali kada je u pitanju Marko Materaci, to nije bio slučaj. Italijanski štoper koji je ostao zapamćen po provokacijama upućenim Zinedinu Zidanu, ozbiljno je iznervirao i Zlatana.
"Marko Materaci je međutim, bio poseban slučaj. Ulazio je u sukobe da te povrijedi. Mimo svakog igračkog rezona, imao je strategiju da uvijek nervira protivnika Kada neko nije dovoljno dobar u igri, pribjegava svim sredstvima da se nametne. Bio je to i njegoy stil. Ali ako mi neko uradi nešto, ja to ne zaboravljam, to ostaje unutra, u grudima, i ne prolazi. Čekao sam pet godina da mu vratim. Juventus - Inter, 2. oktobar 2005. Tada popularna specijalna kontaktna sočiva koja su mijenjala boju očiju. Sjećam se kako su me dvije crvene zenice, kao zvijer, jurile svuda. Uspijeva da me sasiječe dvonožnim uklizavanjem, poput makaza. Moram da izađem s terena da mi ukažu pomoć. Hramljem. Kapelo želi da me zamijeni ali mu kažem: 'Ne, mister. Mogu ja to. Ulazim ponovo samo da ga nađem. U tom momentu fudbal više nije bitan. Za mene je utakmica već završena. Ali ne uspijevam ni da hodam od bolova. Kapelo to primjećuje i izvodi me van. Počinje čekanje", počeo je Ibra, a onda opisao koliko dugo i strpljivo je čekao.
Kada je prešao u Inter mnogi su se plašili kako će izgledati njegova saradnja sa Materacijem, ali nije mario za to. Znao je da ne može da napadne saigrača, pa je sačekao da ode iz redova "nerazura". Nije zaboravio, to nikako.
"U mom svijetu stvari funkcionišu na sljedeći način: ne zaboravljaj i sačekaj pravi trenutak za osvetu. Stalno sam sebi ponavljao: kada ga ja povrijedim, i to mnogo, zapamtiće šta mi je uradio. I osvetiću se otvoreno, moje namjere će biti jasne svima Ukrstili smo koplja na mnogim utakmicama, ali pravi momenat nikad nije stigao. Nije me zanimalo samo da ga šutnem, tek tako, reda radi, pa da me poslije izbace. Ne. Čekao sam da se ukaže prava prilika za ono što sam imao na umu. Prelazim u Inter. Sada smo Materaci i ja saigrači i moram da odložim svoj plan. Ne mogu da ga udarim na treningu. Igramo zajedno i pobjeđujemo. Uvijek sam poštovao svoje saigrače. Dešava mi se čak i da popričam s njim, poznajem čovjeka, ali u mojoj glavi sjećanje ostaje netaknuto. Nisam ga uklonio. Jer imam slonovsko pamćenje. Provodim tako trí godine u Interu zatim idem u Barselonu kod Gvardiole. Vrijeme prolazi. Vraćam se u Milano, ovoga putaje vrijeme da igram u dresu crveno-crnih. Dolazi nedjelja derbija, prvi derbi sezone. Mediji i atmosfera samo podgrijavaju situaciju. Svi pišu o Materaciju protiv Ibre, a ja sam savršeno miran. Usredsređen sam na utakmicu. Moj Milan apsolutno mora da pobijedi da bi odbranio prvo mjesto na tabeli, tek osvojeno prestizanjem Lacija. Īgramo na njihovom terenu, tako da je mnogo više Interovih navijača, koji zvižde i vrijeđaju, ali to je za mene samo dobro jer mi još više adrenalina kruži tijelom osjećam se još jače. Nedjelja, 12. novembar 2010: igra se. Nalazim se protiv Lusija, Materacija i Kordobe, tri tvrda odbrambena igrača, koja dobro poznajem. Pri prvoj intervenciji, sva trojica se čoporativno suočavaju sa mnom i odmah mi daju do znanja kakva me utakmica očekuje. OK, karte su na su na stolu. Moraću da držim oči širom otvorene i da se ni za trenutak ne opuštam."
Na tom derbiju mu se konačno pružila prilika da se osveti i on je nije propustio. Morao je i da pobijedi, ali ni jednog momenta nije smetnuo sa uma da je cilj osveta. Poslužio ju je Marku Materaciju, hladnu i ubitačnu. A sve je to iz prve ruke vidio Dejan Stanković.
"Pada lopta, idem ka njoj da skočim, ali shvatam da se Lusio i Materaci približavaju, jedan s desne, drugi s lijeve strane, s namjerom da me uhvate u sredini. Pretvaram se da nastavljam, ali umjesto toga ostajem na zemlji i puštam ih da se sudare međusobno. Zabavno. Svaka lopta je bila takva. Čista borba. Takođe i zbog toga što sam se kao Interov bivši igrač teško zamjerio Interovim navijačima. Nakon jednog gola izazvao sam ih tako što sam stavio ruku na međunožje i sada me navijači Intera smatraju izdajnikom i žele da vide moje pogubljenje. Prošlo je nekoliko minuta utakmice. Stiže mi duga lopta, trčim, ulazim u prostor, Materaci me kosi s leđa: penal. Dajem gol, zatim širim ruke i zaustavljam se da pogledam navijače Intera, koji bljuju na mene sve vrste uvreda. Adrenalin se pumpa. Baš kako volim. Prelijepo. Na početku drugog poluvremena, eto ga trenutak koji sam čekao pet godina. Lopta je na pola puta između mene I Materacija. Znam da će uklizati da me povrijedi. Ali on ne zna da ja želim da mu uradim i mnogo više, jer je moj bijes rastao tokom svih ovih godina. Uslovi su idealni jer sve izgleda kao obično osvajanje lopte na sredini terena. On ulazi klizećim startom s obje noge, a ja skačem da izbjegnem udarac. Da sam i ja uletio s obje noge, imali bismo po pedeset odsto šansi: ili bi on udario mene, ili ja njega. Umjesto toga, skačem, podižem koljena, dok on klizi ispod mene, udaram ga laktom u glavu. Čujem zvuk tupog udarca i njegov jauk: Ah. Mogao sam da se kotrljam po terenu i pretvaram da sam se i ja povrijedio. Umjesto toga se spokojno uspravljam i odlazim. On ostaje dole, a zatim ga prevoze u bolnicu na ljekarski pregled. Znam da sam ga momački udario u sljepoočnicu. Stanković, koji nam je prijatelj, prilazi da me pita: 'Zašto si to uradio, Zlatane?' Odgovaram mu: 'Jer sam to čekao pet godina- Pusti to, Dejane. Idi."
"Udari me kao muškarac"
"Među najeuforíčnijíma u svlačionici je Pipo. 1:0 za nas, Ibra dao gol. Osvetio sam se takođe i za sve udarce za Pipa u prethodnim derbijima. Sljedeći dan moram da letim s milanskog aerodroma. Kažu mi: 'Biće tamo i Materaci.' Odgovaram: 'Dobro.' Da vidimo šta će da uradi. Ustajem iz fotelje. Možda me udari. Pokaži kakav si čovjek. Umjesto toga, prolazi pored mene bez riječi. Kasnije je lako skrivati se iza Instagrama, pričati po internetu i objavljivati fotografije Lige šampiona i pisati: Ibro, imaš li ovo. Zasmijava me. Nisu mi potrebne takve igrice. Uradio sam sve što sam morao kad je bio pravi trenutak, kao čovjek. Nemam više nikakvih nedovršenih poslova s njim", završio je Ibra prisjećanje u knjizi "Adrenalin".