Poznat si, zarađuješ, izlaziš, piješ, muvaš ribe, a ne igraš nikada? Moguće je. Pročitajte priču o Karlosu Enrikeu Kajseru.
Karlos Enrike Kajser cijelog života imao je samo jedan cilj - da pobjegne iz nemaštine i uđe u društvo bogatih i poznatih, da zaradi dovoljno novca da izađe uveče, kupi auto, smuva manekenku.
Talenat za fudbal mu je to i omogućio, ali ono u čemu se Karlos razlikuje od ostalih i po čemu je ova priča posebna je zbog toga što Karlos nikada nije ni želio da igra fudbal, a kada je morao - trudio se da to ne radi!
Da, baš tako.
On je, na neki čudan način, živio srpski fudbalski san.
Kajser, napadač, onaj klasični fudbalski "prevarant" na malom prostoru kakav se rađa u favelama, igrao je za izrazito popularne, slavne i velike brazilske klubove, Vasko da Gamu, Flamengo, Fluminenze i Botafogo, a stigao je čak i do Evrope, gdje je varao čelnike Ajačija, pa i Meksika, gdje je iznevjerio povjerenje ljudi iz Pueble.
On je, uprkos klubovima za koje je nastupao, uspio da ostane donekle anoniman igrač. Svojevoljno. Sve dok njegova karijera nije postala kultna, a za to je bilo potrebno vrijeme.
Kajser zaista jeste bio umjetnik, na svoj način - Karlos Enrike Kajser ostaće upamćen kao igrač koji je zaradio milion i kusur, a da je u karijeri koja je trajala 20 godina odigrao samo 30 (slovima: trideset) zvaničnih utakmica.
I nije postigao nijedan jedini gol!
Šarm i laskavost. To su bili njegovi fudbalski kvaliteti. Tako je Karlos uspijevao da bude fudbaler bez da izlazi na teren. Bez da je mogao da gleda "Catch Me If You Can" Leonarda Di Kaprija, Kajser je snimio fudbalsku verziju ovog kultnog filma.
Ranih 80-ih, Kajserova strategija je bila jasna. Postao je dobar prijatelj i "visio" sa tadašnjim legandama brazilskog fudbala u nastajanju, Romarijom, Edmundom, Rikardom Ročom, Renatom Gaučom, Brankom... Koji god od njih da je potpisivao profi ugovor, ubjeđivao je novog poslodavca da postoji jedno čudo od igrača zvano Karlos Enrike Kajser.
Predsjednici su po pravilu nasjedali. Ne bih ih Romario navukao...
Kajser je morao da igra fudbal, zapravo, onoliko koliko je trajala proba. Nedjelju, dvije... Mjesec, dva, rijetko tri. A, dobro je to radio i uglavnom je dobijao ugovore. Iste sekunde, Kajser je činio sve što je u njegovoj moći da - ne igra.
Prvo što je tražio od trenera je da mu pruži dvije, do tri nedjelje odsustva da popravi fizičku pripremu, kako bi spremno ušao u utakmice.
To je bio fer zahtjev. Kajser ga je koristio da trči krugove oko terena, a zapravo se trijeznio od burnih noći na Kopakabani i Ipanemi. Svjedoci pričaju da bi gotovo po pravilu proslavu ugovora organizovao u društvu lijepih žena.
Kada bi prvi mjesec prošao, Kajser bi se pojavio na treningu sa ostalima.
U intervjuu koji je dao magazinu "Globo", Kajser je objasnio koji je bio njegov sljedeći plan.
"Morao sam, prije ili kasnije, da počnem da treniram. Znao sam da je potrebno da budem uvjerljiv. Iskoristio bih prvi pas ka meni da vrisnem, šutnem loptu što dalje u polje i sa zaprepašćujućim izrazom lica padnem na zemlju i uhvatim se za preponu, ložu ili list... To mi je davalo dodatnih 20, do 30 dana za oporavak, pa onda ponovo fizička priprema. U to vrijeme nije bilo magnetne rezonance, pa su mi svi vjerovali", pričao je najveći prevarant u istoriji fudbala.
"Pinokio je izgubio. Ovaj čovjek je najveći lažov u istoriji", rekao je svojevremeno jedan od njegovih prijatelja i saigrača, Rikardo Roča, inače reprezentativac Brazila.
Dok se oporavljao od "povrede", Kajser se trudio da popravi svoj status među saigračima i stekne nove prijatelje koji će ga vući sa sobom kada ga jednog dana budu "provalili" u aktuelnom klubu.
"U to vrijeme, igračima je bilo zabranjivano da napuštaju hotele prije utakmica, tako da sam ja zvao hotel nekoliko dana prije nego što ćemo stići i bukirao sobe za djevojke (nije jasno baš djevojke koje vrste). One bi dolazile malo prije nas i odsjedale u hotelu, tako da moji saigrači nisu morali da napuštaju hotel kako bi se zabavili", pričao je Kajser.
On je bio toliko dobar u tome što je radio, da su ga mnogi treneri cijenili i smatrali zaista nesrećnim sa povredama.
Inače, Kajser se sa lokalnih fudbalskih terena upisao u akademiju Botafoga sa 16 godina, kada je prešao u Flamengo. Talenat koji je imao kao klinac odveo ga je u Meksiko, u Pueblu, gdje je shvatio da ga fudbal stvarno ne zanima.
To što ga je zanimalo nije bilo jeftino, pa je morao da bude pametan.
Shvatio je da, ako ne igra i ako je stalno povrijeđen, mora na neki način da "drži" svoju cijenu, pa je nabavio mobilni telefon i ranih 90-ih mjesecima držao u nedoumici čelnike, stručni štab i saigrače u Botafogu. Stalno se, pred njima, šetkao sa mobilnim i pričao nešto na engleskom, da ga svi čuju.
To nije bio engleski. To je bio pokušaj engleskog, koji niko ne bi razumio.
Kajser je tvrdio da ga zovu agenti iz Evrope i da je na pomolu veliki transfer. Tada je prvi put bio ozbiljno uhvaćen u laži. Niko u klubu, pred kim je "pregovarao", nije znao engleski. Osim kondicionog trenera Ronalda Toresa. Njemu je taj "jezik" sporazumijevanja bio čudan. Kada je Kajser jednom otišao da se tušira, doktor mu je zavirio u stvari i ostao bez riječi kada je shvatio da je mobilni s kojeg je "Pinokio" telefonirao - zapravo igračka!
"Pretvarao se da govori engleski, ali nijednu riječ nije rekao tačno i ništa nije imalo smisla. Jednog dana otkrio sam da zapravo nikada ni sa kim nije ni razgovarao", prisjetio se Tores tog detalja.
Kajser je morao da ode iz Botafoga. Ali, nije mu padalo na pamet da odustane od svog stila.
Ubrzo se našao u nižerazrednom Banguu. Trener Mojses, poslije nekoliko mjeseci tolerisanja Kajserove nespremnosti, odlučio je da ubaci centarfora u igru u drugom poluvremenu utakmice sa Koritibom.
Kajser je znao da će mu ulaskom na teren biti dodatno skraćen boravak u tom klubu. U sekundi smislio je šta će uraditi.
Prilikom zagrijavanja, zatrčao se ka ogradi i započeo tuču sa jednim navijačem, zbog čega je bio isključen prije i nego što je ušao na teren.
Znate li šta se tada dogodilo?
Predsjednik kluba je bio bijesan, pa je zahtijevao hitan razgovor, pred cijelim timom, s namjerom da mu uruči otkaz, ali dogodio se veleobrt! Kajser je predsjedniku Kastoru de Andradeu ispričao da je navijač sve vrijeme vrijeđao njega, De Andradea i da on nije mogao to više da trpi, pa je krenuo da se obračuna sa bezobzirnikom koji je udario na tako poštenog čovjeka kako što je predjsjednik.
"Prije nego što bilo šta kažete, prvo me saslušajte. Bog mi je dao oca, ali je on preminuo. Ipak, Bog mi je nešto kasnije dao drugog oca", pričao je Kajser okrenut prema treneru i saigračima, a pokazujući prstom ka De Andradeu.
"A, ja nikada neću dozvoliti da neko kaže da je moj otac lopov. Navijači su baš to pjevali. I zato sam tako odreagovao".
Dobio je novi ugovor i jaču platu.
Kajser je otkrio i kako se spasao da bude razotkriven kada je, preko prijatelja, uspio da izdejstvuje ugovor sa Ajačijom, gdje je predstavljen kao brazilsko čudo.
Kada je stigao na Korziku, bilo je zamišljeno da tim odigra na dva gola, da budu prisutni navijači i da na djelu vide novu zvijezdu kluba, špica iz Brazila, bivšeg igrača velikih brazilskih klubova. Kajser to nije smio da dozvoli, ali znao je i da nije trenutak za uobičajenu "povreda rutinu" pred tolikim brojem ljudi.
Imao je paklen plan.
Dok su se njegovi novi saigrači zagrijavali na igru na dva gola, on je prišao tribini sa navijačima da se slika, pimplovao je loptu neko vrijeme i onda riješio da časti prisutne, pa je svaku loptu na terenu, do jedne, poslao na tribine.
Navijači su bili oduševljeni, čelnici kluba takođe - stigla je harizmatična južnoamerička zvezda.
Ali, ništa u Kajserovom slučaju nije bilo - slučajno. Ova rasprodaja suvenira ostavila je ekipu bez ijedne lopte za igru, pa je trener morao da odradi "suvi" trening bez lopte. Kajseru je samo to bilo potrebno. Kada su počeli sprintevi - požalio se na bol. Ostalo znate.
Ipak, nije svaka njegova laž prošla tek tako. Jednom je, ugovarajući transfer, tvrdio da je igrao za argentinski Independijente u finalu Kopa Libertadores 1984. godine, što se pročulo čak do La Plate, pa je uslijedio oštri demanti kluba. Poslije toga, ljudi su bili obazriviji u pregovorima sa Kajserom, koji se uhvatio za jedan od svojih posljednjih aduta.
Pričao je da je nadimak Kajser dobio zbog stila igre i ponašanja na terenu, koji je neodoljivo podsjećao na slavnog Nijemca Franca Bekenbauera, inače najpoznatijeg "Kajsera" na svijetu.
Njegove laži danas ne bi mogle da prođu tek tako, u vrijeme, interneta. Ali, prije 20 i više godina, Kajser je uspijevao da uvjeri vlasnike klubova da je baš on taj. Samim tim što je posljednji profi ugovor "odradio" u četvrtoj deceniji života, bez da je postigao gol, govori o tome da je bio najbolji u onome što je radio - laganju.
Kasnije, u intervjuima je tvrdio da se nimalo ne kaje što je toliki svijet dovodio u zabludu, a priznao je da je "mogao mnogo više u karijeri, da je samo htio".
Većina ne bi stigla tamo gdje je on bio, uz najveća sportska i životna odricanja.
Dvadeset godina, trideset utakmica, nula golova. Ej!
(N. Janković - MONDO, foto: Facebook/Carlos Henrique Kaiser)