Daleko od naših očiju Piroćanac izabrao je put kojim se rjeđe ide, u zemlji krvavom od rata. Njegovu fudbalsku borbu za slobodu zabilježio BBC.
Ovo je Zoran, možda budući selektor Srbije...
Ovako smo vas sredinom februara ove godine upoznali sa Zoranom Đođevićem, selektorom fudbalskog tima tek stvorene države Južni Sudan, jedinim koji je u tom trenutku nedvosmisleno rekao:
"Ja hoću da naslijedim Sinišu Mihajlovića i budem selektor Srbije".
Koliko je njegova priča zanimljiva i drugačija govori i to što mu je engleski "BBC" posvetio dokumentarac, a taj film, koji je u međuvremenu izazvao pozitivne reakcije u Britaniji, gdje je premijerno i prikazan. Taj film, režisera Sema Bensteda, gledaoci u Srbiji moći će da pogledaju na VII međunarodnom festivalu dokumentarnog filma BELDOCS (8. - 14. maj, "Centar Sava", Beograd).
Do tada, želimo da vas što bolje upoznamo sa Zoranom, s kojim je intervju uradila ekipa festivala. Mi ga prenosimo, uvjereni da će poslije toga veliki broj naših čitalaca željeti da pogleda "Bi-Bi-Sijevo" ostvarenje.
Film "Trener Zoran i njegovi afrički tigrovi" je dirljiva priča o rađenju jedne nacije nakon skoro 50 godina krvavog građanskog rata. Dolazak trenera Zorana Đorđevića, poznatog po svom radu sa manjim nacijama, reflektovao optimizam i nadu da fudbal može donijeti mir zemlji koju je razorio rat.
Njegova uloga nije bila samo fudbalska... Kroz jednu tužnu i dirljivu priču koja govori o odlučnosti, posvećenosti i hrabrosti Zorana i njegovog tima, film nam približava i sudbine mnogih ljudi, kao i cijelog naroda, koji od 2011. godine, konačno, ima nezavisnost.
"Moje rodno selo je Veliki Jovanovac u blizini Pirota. To je selo koje dalo mnogo velikih ljudi u nauci, vojsci, to je narod koji je izuzetno vrijedan. Ja sam tamo počeo da igram fudbal. Moji idoli su bili stariji igrači, nosio sam im kopačke na utakmicama, slušao sam sve što mi kažu samo kako bi me vodili sa sobom na gostujuće utakmice, jer nije isto igrati kod kuće i na strani", počeo je Zoran svoju priču.
"Kada je Radnički Pirot formirao pionirsku školu, pobjegao sam sa žetve sa još šest drugara, a kada smo se uveče vratili dobio sam batine od oca. Sve svoje snove koje sam sanjao ostvario sam zahvaljujući tome. Shvatio sam da je fudbal jedini način da pomognem roditeljima. Moja djeca danas žive na najljepšem mjestu na svijetu u Dubaiju. Ja sam prvi stranac koji je tamo dobio mogućnost da ima svoju zemlju pored mora, svojom zaslugom".
"Vidite, entuzijazam, posvećenost, znanje pobjeđuje sve i meni je jako žao kada vidim kakva je situacija ovdje. Ja sam iz Beograda otišao u svijet 12. avgusta 1981., kada je Dubai još uvijek bio selo, a sada je centar svijeta za turizam i biznis zato što je ljudima omogućeno da tamo rade pošteno, da napreduju, selekcija je oštra, ali trud se isplati".
Sa distance, i to velike, Zoran kaže...
"Za naše društvo je tragedija da se ljudima ne pruža prilika da ostvare svoje snove. Konkretno u fudbalu, kod nas se svaka utakmica namješta, sve je važnije od rada, od pripreme, kvalitetnog igranja. U našem fudbalu nema kriterijuma, nema selekcije. Nas čudi što se mladi ubijaju na stadionima, mi smo ista vjera isti narod, sve je otišlo predaleko i naše društvo mora da krene nekim novim putem".
ZORAN U INDIJI
Između ostalog, Zoran je radio u Indiji, gdje je fudbal i dalje u začetku.
"Rekli su mi da su čuli za moj entuzijazam i posvećenost i da samo ja mogu da im ispunim želju da postanu prvaci. Moj uslov je bio da pogledam kasete od prethodne dvije sezone, da vidim sve njihove igrače kako bismo poslije mogli da pričamo. Rekao sam im da mogu da budu prvaci, ali da su uslovi da ne prodaju nijednog igrača i da se niko ne miješa u moj rad, što je teško s obzirom na to da su oni bili vlasnici kluba", prepričavao je Zoran svoje pustolovine.
"Finale smo igrali u Margau protiv tima koji je bio višestruki šampion države iz Kalkute, koja je inače Engleska pokrajina. Cijeli stadion je skandirao protiv našeg tima. Na jutro kada se utakmica igrala sve novine su objavile kako sam ja postao hrvatski trener. Moj odgovor na takve provokacije bio je dvanaest srpskih zastava raspoređenih po cijelom stadionu, od kojih je jedna bila kod mene ispod trenerke", prisjećao se i nastavio:
"Kada je utakmica počela, ja sam izvadio zastavu i držao je. Sudija je naravno prekinuo utakmicu jer po propozicijama nijedna zastava ne smije biti prisutna. Rekao sam da to ne dolazi u obzir, da je Srbija moja majka i da se sa tom zastavom nikada ne gubi. Za nas Srbe je zastava svetinja. I nakon ubjeđivanja od strane Ministra sporta da je sklonim, istrajao sam i ostao sa njom tokom cijele utakmice, na kojoj smo na kraju slavili rezultatom 6:2".
SRBIJA NA PRVOM MJESTU
"Kada smo postali šampioni, na konferenciji za štampu bio je jedan katolik. Ja ne pravim razliku između vjera, ali on je tendeciozno ponavljao da je čudno kako ja, koji sam sa Balkana treniram u Indiji. Odgovorio sam mu da ja nisam tu da vodim politiku, da sam Srbin i da to nikada neću kriti, gdje god sam bio, nikada problem nisam imao. Uvijek sam nastojao da Srbiju predstavljam na najbolji mogući način, da budem njen ambasador u svijetu".
"Rekli su mi da se plaše zbog mog srpskog temperamenta, kako ću ja sarađivati sa ljudima, jer je Indija zemlja sa mnogo kontrasta, različite vjere. Moj stav je bio da možemo da pričamo sada i na kraju prvenstva, ali da tada neću imati mnogo vremena jer ću bti šampion iako mnogi sumnjaju u moje kvalitete. Srpski treneri su najbolji u sportu, rekao sam im da titulu garantujem svojim životom i da ću dati cijelog sebe da im pomognem na putu do nje".
JUŽNI SUDAN
Nakon Irana, Indije, Bangladeša, Sirije i Filipina, Jemena, 2012. godine postali ste selektor Južnog Sudana, države koja se tek izborila za nezavisnost nakon 50 godina krvavog građanskog rata. Kakvi su bili Vaši prvi utisci o tako mladoj i izmučenoj državi, njenim stanovnicima?
"Ubrzo nakon osnivanja nezavisne države, FIFA ih je priznala i dala im rok kada moraju da počnu da igraju utakmice. Bila je velika konkurencija, oko 360 trenera iz cijelog svijeta su bili kandidati. Kada sam stigao shvatio sam koliko je taj narod napaćen i izmučen. Iako je u pitanju izuzetno bogata zemlja, puna zlata i dijamanata to su bile izuzetno teške sudbine".
"Na primjer, od jednog igrača majka je za sedam dana izgubila četvoro djece od malarije, koju sam i ja sam iskusio i pobijedio. Kada sam se razbolio pred nama su bile dvije najvažnije predstojeće utakmice i odlučio sam da ne idem kod ljekara dok se ne završe. Nakon toga nisam mogao da ustanem, nisam osjećao mišiće, bio sam u bunilu. Izašao sam sa stadiona korak po korak i prišao automobilu koji me je odvezao u jednu englesku zdravstvenu ustanovu gdje su mi spasili život".
Kroz film je zabilježeno Vaše putovanje kroz zemlju traganjem za najtalentovanijim igračima. Koji događaj, momenat sa tog putovanja je ostavio najveći trag, uticaj na Vas?
"Tamo su grupisana plemena i da bi me spriječili da idem u ona nebitna rekli su mi da šofer ne smije da ide zbog bezbjednosti. Ja sam onda uzeo motocikl, išao sam i autobusom, pješaka tragajući za momcima koju su posjedovali talenat. To je zemlja sa jako lošom infrastrukturom, bez mape bilo je to teško iskustvo. Stanovao u hotelu koji je bio pored samog Nila, mjesto koje je bajkovito, svaki dan je donosio nešto novo".
"Bilo je zanimljivo sjediti pored Nila kada vam u jednom trenutku iskoči krokodil, male kobre su nešto najljepše što sam vidio. Imao sam priliku da vidim i laviće, nosoroge, ptice predivnih boja i izuzetno velike leptire. To je zemlja iz bajke i zauvijek će mi ostati u sjećanju".
Poznato je da primjenjujete nekovencionalne metode treninga, kao i da ste izuzetno posvećeni svom poslu. Na koji način ste motivisali svoj tim, s obzirom na teške okolnosti? Da li postoji neka rečenica sa kojom ste ih stalno inspirisali?
"Oni veoma dobro znaju u kakvoj situaciji se nalazi njihova zemlja i od prvog kontakta sam im objašnjavao da moraju biti istrajni. Za mnoge sam ja neshvatljiv, nenormalan, ali taj entuzijazam, ljubav prema fudbalu i ta velika želja da uvijek pobijedim dovela me je da izađem iz jednog veoma teškog života. To je ono što sam nastojao da prenesem na njih".
"Kada sam došao tamo, naziralo se da će biti opet rata, to su plemena koja se međusobno ubijaju, jedu jedni druge. Želio sam da preko fudbala utičem na njih i uspijevao sam u tome. Kod trenera je najbitnija stvar da vam vaš tim vjeruje. Nastojao sam da im objasnim šta znači biti pobjednik i šta to može da donese njima i njihovim porodicama. Obećao sam im da ću uložiti svoju krv i svoj novac da ću dati sve jer su oni mladi ljudi koji imaju divan duh, veliki talenat i veliku volju".
SRBIJA, VELIKA ŽELJA
Koji su Vaši planovi za budućnost? Da li vidite sebe na klupi naše reprezentacije kao trenera "orlova"?
"Iza mene stoje rezultati, trenirao sam u 14 zemalja i pet reprezentacija. Ako je nekome stalo da ova zemlja ne doživljava poniženja i ako mi upute poziv spreman sam, ali bez poziva ja sam sebe ne mogu da postavim na mjesto selektora. Prihvatio bih bez razmišljanja".
Kako je tekao Vaš rad na filmu i kakvo je Vaše iskustvo u istome?
"Snimatelji iz 'BBC' su me pratili 16 mjeseci, bukvalno 24 sata, ali ja sam bio toliko motivisan i skoncentrisan na svoj rad da nisam obraćao pažnju na njih. Dane sam provodio na terenu, na putu koji je bio izuzetno nesiguran i težak", rekao je Đorđević na kraju intervjua koji je uradila Bojana Mikelić.
Da li ste sada bar malo zagrijaniji da odgledate ovaj film nego prije 10 minuta?
O REŽISERU...
Sem Bensted je režiser i producent koji je snimao dokumentarce za "BBC", "Arte" i "National Geographic" u preko 20 zemalja svijeta. Karijeru je započeo predlažući ideje za filmove izvršnim direktorima televizijskih kuća, da bi vremenom postao šef odsjeka za razvoj tri velike produkcijske kompanije u Velikoj Britaniji. Zatim je prešao na snimanje filmova. Njegova prva dva dokumentarca ('Vrt koji je promijenio svijet' i 'Špijuni ispod Berlina') osvojila su bitne nagrade na svjetskim festivalima. Film "Trener Zoran i njegovi afrički tigrovi" je njegov prvi dugometražni film.
(MONDO, foto: YouTube printscreen)