Jedan od najboljih košarkaša u istoriji Jugoslavije bio je Nikola Plećaš, zagrebački Ličanin ili lički Zagrepčanin.
Bio je "Dražen prije Dražena" i igrač kojeg su 70-ih godina u Hrvatskoj prozvali "Svetim Nikolom", a 90-ih u Zagrebu bio je samo Srbin, jedan od prezrenih, više od deset godina bez posla, na rubu egzistencije.
U karijeri je igrao u zagrebačkim klubovima, prvenstveno Lokomotivi (iz koje je izrasla Cibona) i postao najbolji košgeter lige i tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Dugo je bio i rekorder sa 67 poena ubačenih protiv Partizana. Ne zaboravimo, da je to bio period kada "trojke" nisu postojale u košarci.
U dresu Jugoslavije je osvojio srebro 1968. godine na Olimpijskim igrama u Meksiku, zlato na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, srebro 1974. na Svjetskom prvenstvu u Portoriku, srebro na evropskim prvenstvima 1969. (Napulj) i 1971. (Esen), te zlatne medalje na evropskim smotrama 1973. u Barseloni i 1975. u Beogradu. S Lokomotivom je osvojio Kup Jugoslavije 1969. i Kup Radivoja Koraća 1972. godine.
U intervjuu za "Zavidavanje", novinara Lade Tomičića, istakao je da srebrna medalja Srbije na Mundobasketu u Manili nije nikakvo iznenađenje već je to titula za Njemačku, kao i bronza za Kanadu.
"Srbija je konstanta još uvijek, što daje nadu da košarka na našim prostorima neće nestati i da će vratiti svoj nekadašnji sjaj. Nadam se da će imati dobre rezultate i na svim ostalim takmičenjima. Mislim da je oštećena u finalu i lično vjerujem da je Njemačka protežirana i da je imala vjetar u leđa od sudija. Ipak, čestitam drugo mjesto Srbiji, koja je pokazala zavidan nivo kvaliteta i ljepote igre", rekao je Plećaš na početku razgovora.
Otkrio je i da mu je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić ponudio da se preseli u Beograd, gdje bi primao nacionalnu penziju koju zakonski dobijaju i drugi osvajači medalja na velikim takmičenjima, ali je on to odbio iako je bio bez ikakvih primanja.
"Imam veliku porodicu, i sa moje i sa ženine strane. Plašio sam se da će se to politički, pa i fizički, odraziti prema osobama koje su sa mnom u kontaktu. To je bio jedan od osnovnih razloga da nisam pristao da se preselim u Beograd i dobijam te novce, koji su bili duplo veći od ovog što danas dobijam od našeg ministarstva za sport", rekao je Plećaš.
Hrvatski novinar je podsjetio da su neki drugi Srbi u Zagrebu bili ne samo skrajnuti s posla i slično, već su bili i fizički likvidirani (poput porodice Zec, prim.aut) i upitao da li se nekadašnji košarkaš plašio takve sudbine i da li mu je u tom pogledu pomogla njegova popularnost.
"Vjerujem da je moja popularnost uticala da sam s te strane imao određeni mir. Nisam doživio nikakva fizička maltretiranja, ljudi su se ophodili normalno i sasvim u redu. Međutim, očigledno se to odrazilo na način da nisam mogao da dobijem posao".
Tek 2010. godine se dogodio preokret i Plećaš je u Hrvatskoj dobio državnu nagradu za životno djelo u sportu "Franjo Bučar", koju mu je dodijelio nekadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić.
"Čudno mi je da sam prvo dobio orden od države Hrvatske, a tek onda su uslijedile nagrade od Grada Zagreba, Hrvatskog olimpijskog odbora i ostalih".
Prema njegovim riječima, dugo godina, više od decenije živio je skromno od suprugine plate, koja je morala biti dovoljna i za još dvoje djece.
"Biti legenda je lijepo, ali od toga se ne živi. Istina je i da ta pažnja, da me ljudi primijete na ulici, čovjeku godi. To je lijepo. Nemam nikakvih opasnosti niti maltretiranja, što sam ja taj koji jesam i što živim u ovom gradu. Štaviše, mislim da je ljudima drago jer sam ipak zagrebački sportista i košarkaš, koji je na određeni način pomogao pri pravljenju dvorana 'Kutije šibica', a kasnije igrao za Evropu protiv SAD na otvaranju Doma sportova. To ljudi pamte i vrlo rado me zaustave i popričaju".
Plećaš se između ostalog dotakao i rodne Like, koja je danas prilično pusta.
"Rodio sam se u Bruvnu u Lici i moram priznati da je tamo sada pustoš iako je u pitanju jedna od najvećih opština u kotaru Gračac. Ima dosta kuća koje su napuštene, koje nisu obnovljene...Moja porodična kuća jeste i to našim naporima, nismo čekali državu. Bila je devastirana, bilo je jako ružno nakon 'Oluje'. Ta kuća nije bila na putu vojske. Ja u šali volim reći da je to bilo 'oslobođenje'", dodao je Plećaš, aludirajući da su poslije prolaska vojnika uslijedile pljačke.
Na kraju intervjua je istakao da osjeća pripadnost svugdje u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i svim republikama jer je u njegovo vrijeme bio lijepo dočekivan na putovanjima na kojima nije bilo nikakvih granica.
"Nadam se da će opet doći vrijeme da će biti nekakva zajednica i da ćemo slobodno govoriti da pripadamo ovom podneblju", zaključio je nekadašnji košarkaš.
Pogledajte kompletan intervju