Ljubazni lokalci, Kežman i Partizan, taksista koji ne brine ni o čemu, horor smještaj u zgradi iz vremena Sovjetskog Saveza...
Prošao je prvi dan našeg boravka u zemlji domaćinu Evropskog prvenstva, pa da iskoristim to što još nema utakmica, da rezimiram utiske "van terena".
U startu da kažem kako sam pričao sa malo ljudi i vidio malo toga, tako da su i utisci koji slijede formirani na malom "uzorku" i potpuno su lični, tj. ne mora da znači da je sve baš tako kako se meni učinilo.
Prvi utisak o Litvaniji, iz aviona, bio je ohrabrujući. Po onom što sam vidio, ovi krajevi su slični Srbiji, jer ima dosta zelenih površina, šuma i njiva. Potpuna suprotnost, recimo, Gruziji, gdje kada sam išao u Tbilisi, već u vazduhu sam se "smorio" od nepreglednog braon prostranstva ispod mene. Kasnije se ispostavilo da grad nije loš, ali OK...
Pošto smo sletjeli na vojni aerodrom - koji se inače ne koristi u komercijalne svrhe - i pošto je autobus sa srpskim reprezentativcima "zapalio" ka dvorani, a nas šestoricu iz medija ostavio da se snalazimo, vrijeme do čekanja taksija iskoristili smo da popričamo sa zaposlenima na aerodromu.
Kolega sa RTS Slobodan Šarenac sve vrijeme je Litvancima postavljao "prava" pitanja, pa smo tako saznali da se grad u koji stižemo zove Šaulej (dakle, nije Šjauliaj, ni Šauljaj), da ga zovu i "gradom sunca", da se košarka na litvanskom kaže "krepšinis", a da im je najpopularnije pivo marke "švituris".
(Da pomenem da su rodom iz Šauleja aktuelni centar litvanske reprezentacije Robertas Javtokas, nekadašnji članovi nacionalnog tima Mindaugas Žukauskas i Donatas Slanina, dok je nekadašnji selektor Antanas Sireika rođen u manjem mjestu nadomak Šauleja.)
Mada smo došli zbog košarke, ljudi sa aerodroma prije su željeli da pričaju o fudbalu. Svi, naravno, znaju Vidića, Stankovića, Ivanovića, a i Nevenu Subotiću je porastao rejting poslije osvojene titule sa Borusijom iz Dortmunda.
Sredovječni Litvanac iznenadio nas je pitanjem "Gdje sad igra Kežman"(?!), a kada smo mu rekli da nema klub, mada je ovog ljeta trenirao sa Partizanom, odgovorio je: "Da, a Partizan je sad ispao od nekih..."
"Od Iraca", dopunismo ga.
Malo-pomalo, stigao je i taksi. Zapao nas je "reno modus" prilično zapuštenog enterijera, ali je zato vozač bio na najvišem nivou. Mislim, što se tiče ludila.
Pet kilometara do našeg prebivališta u Šauleju vozio je kao na drogama. Rupe, neravnine i šahtovi nisu ga doticali, tretirao je auto kao da ga je dobio na poklon, ali pod uslovom da ga uništi u što kraćem roku. U prilično oštre krivine ulijetao je brzinom od oko 40 na sat (ako mislite da je to malo, razmislite još jednom), a ni crveno svjetlo na semaforu za njega nije predstavljalo naročitu prepreku.
"Ako je crveno, nije zid", prokomentarisao je Andrej, mladi fotoreporter "Vijesti", dok ja nisam mogao da vjerujem kakvoj vožnji prisustvujem.
Stan u kojem smo smješteni je posebna priča.
U pitanju je zgrada sazidana za vrijeme bivšeg SSSR, u koju se ulazi otvaranjem punih metalnih vrata, kakva se kod nas mogu vidjeti, eventualno, u podrumima solitera. Ne baš kao vrata od atomskih skloništa, ali negdje na pola puta.
Da biste ušli unutra, potrebno je ukucati šifru, pritiskom na odgovarajuće metalne dugmiće sa ciframa od 0 do 9.
Domaćin, momak po imenu Ourimas, uveo nas je u stan koji smo imali prilike da vidimo na fotografijama... ali horor na slici, nije isto što i horor uživo. Stari namještaj, stara stolarija, izlizani tepisi, požutjeli tapeti, specifičan miris ustajalog vazduha, prašina...
Međutim, šta se mora, nije teško. A, u ovakav stan se moralo, jer su skromni hotelski kapaciteti u Šauleju 100 odsto popunjeni, dok smještaj u hotelu na 15-20 kilometara od grada košta nevjerovatnih 100 evra dnevno!
Ono što stan čini interesantnim jesu kontrasti.
Pored maltene trule sudopere i prastarog radnog dijela u kuhinji, Ourimas je ubacio potpuno novi frižider, koji smo imali čast da pustimo u pogon. U svom tom raspadu, imamo i savršen wireless internet!
Četiri sobe su takve da nijedna ne liči na drugu. U jednoj je zid go kamen, u drugoj obložen tapetima, u trećoj nekim materijalom od mekane gume, laminat je negdje žut, negdje crvenkast, negdje ga nema.
Vrhunac groteske je kupatilo, gdje su na pločicama iznad kade naslikana dva jedrenjaka! Pretpostavljam da plove Baltičkim morem.
Što je skroz OK, s obzirom na to da smo se i mi prošle noći osjećali kao mornari ili gusari, odmarajući umorne kosti na propalim dušecima i podlogama od elastične žice, zbog čega su nam se kreveti više činili kao brodske mreže za spavanje.
P. S. Tješi me što, izgleda, ni u hotelima u kojima su smještene reprezentacije nije baš najsjajnije. I što prvenstvo počinje sutra.
(izvještač MONDA iz Litvanije Ivan Bogunović)