Saša Đorđević ga psovao i jurio, a onda je plakao satima zbog njega!
Legendarni hrvatski košarkaš Dražen Petrović bio je krajem osamdesetih jedan od vođa reprezentacije Jugoslavije. Dvostruki prvak Evrope sa Cibonom, šampion Evrope i svijeta sa SFR Jugoslavijom imao je i takav tretman u nacionalnom timu, koji je opravdavao i krvavim radom i sjajnim igrama.
Uz njega u timu, nije bilo lako igračima na bekovskim pozicijama da se nametnu i da postanu reprezentativci. Jure Zdovc, Željko Obradović, Zoran Radović i drugi plejmejkeri bili su dio nacionalnih timova koji je pisao istoriju tih godina, a dosta teže je bilo Aleksandru Saši Đorđeviću da se izbori za mjesto organizatora igre. I to zbog svog ličnog sukoba sa Draženom.
Igrao je "Sale Nacionale" kao dvadesetogodišnjak na Evropskom prvenstvu u Grčkoj 1987. godine, nakon istorijskog uspjeha sa U-19 reprezentacijom u Bormiju, ali nije potom učestvovao u velikim trijumfima reprezentacije sve do Eurobasketa 1991. godine. Tada je bio dio tima koji je osvojio titulu bez Dražena Petrovića, nakon što je isplivalo u javnost da je tražio poseban tretman i da se sa Vladom Divcem posljednji pridruži pripremama, kao NBA igrač.
Da će selektor Dušan Duda Ivković morati da bira između Petrovića i Đorđevića postalo je jasno poslije jedne njihove svađe 1987. godine i utakmice njihovih timova, Partizan - Cibona. "Izgubili smo taj meč poslije dva produžetka, Dražen je ispao u jednom od tih produžetaka, zbog pet ličnih grešaka. Poslije utakmice mi se unio u lice i rekao: 'Ti mali, zapamtićeš kad ćeš igrati u reprezentaciji! Nikad više!', okrenuo se i otišao, a ja sam krenuo za njim, psovao ga, vrijeđao, držali me svi", rekao je Đorđević.
I zaista, Dražen Petrović potom je sa reprezentacijom osvojio olimpijsko srebro u Seulu 1988. godine, bio je MVP Eurobasketa u Zagrebu 1989. godine, osvojio zlato sa Jugoslavijom i 1990. godine u Buenos Ajresu, na Svjetskom prvenstvu... Za to vrijeme, Đorđević je bio van tima.
"Od te godine stvarno nisam bio u reprezentaciji"
"I od tada, te godine, stvarno nisam bio u reprezentaciji. Da li je to zbog toga ili nečeg drugog, ne znam, ali meni se to desilo, tako da nije bila prijatna situacija, iako smo imali odličan odnos. Da li zbog drčnosti nas klinaca, koji smo se usudili da napadnemo moćnu Cibonu u to vrijeme, njega na toj poziciji, njegovog brata, koji je isto bio u reprezentaciji, nemam pojma, ali to je istina", dodao je Đorđević.
Dražen Petrović je strašnim spletom okolnosti igrao na još samo jednom velikom turniru, na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine, na kojima je predvodio Hrvatsku do srebra i do finala protiv čuvenog Drim tima. Godinu nakon toga Dražen Petrović je poginuo u strašnoj saobraćajnoj nesreći, zbog koje je Saša Đorđević zaplakao kada je do njega stigla vijest o pogibiji njegovog velikog konkurenta.
"Znam da sam dva sata plakao. Bez obzira na jak rivalitet s njim. Dok je bio ovdje u vojsci, izlazili smo zajedno i bili prijatelji. Imao je čak i lijepih riječi za mene. Rekao mi je da je šteta što igram u Partizanu s toliko reprezentativaca i da bih, da sam u nekom klubu kao što je Šibenka, u kojoj je on tada igrao, imao mnogo više mjesta. Imali smo jako dobar odnos i u reprezentaciji, osim tog duela koji je proizišao iz rivaliteta s njim i njegovim bratom na terenu. Tu je stalno bilo nekih čarki, udaraca, košarkaških konflikata, ali to je normalno", rekao je Đorđević.
"Nisam ni ja cvjećka"
U vrijeme svog košarkaškog uzleta, Đorđević se često sudarao sa Petrovićevom Cibonom i ovako je u tom periodu govorio o tim duelima.
"Inače, Dražen i Aca su nevjerovatan par. U toku utakmice prilaze, psuju, vrijeđaju. I ja njih onda psujem. Svašta. Ja nešto kažem sudiji, odmah pritrči Dražen, vuče me za ruke, psuje. Nisi ni trepnuo, a eto već Ace, prilazi, šutne me u nogu. Stvarno su kao tandem ubitačni i u igri i u prekidima. Poslije toga, sve u redu, zezamo se. Ma, nisam ni ja cvjećka", govorio je Đorđević 1987. godine Vanji Buliću, tada novinaru "Duge".
Đorđević je svoje dane velike slave u reprezentaciji dočekao i poslije građanskog rata, jer je 1995. bio jedan od heroja pobjede SR Jugoslavije na Eurobasketu u Atini, potom je osvojio sa "plavima" srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti, osvajao je potom još po evropsko i svjetsko zlato u Španiji i Grčkoj 1997. i 1998. godine. A, nije potrebno ni podsjećati do kojih je visina vodio Srbiju kao selektor i vođa tima koji je igrao u finalu Svjetskog prvenstva 2014, Olimpijskih igara 2016. i Eurobasketa 2017. godine.
Dueli protiv Dražena u mladosti sigurno su ga očvrsnuli, a izvučene pouke i lekcije ga spremile za veliku karijeru, zbog koje je i postao "Nacionale".