Poznati trener se emotivno oprostio od svog prijatelja i jednog od najvećih koje je evropska košarka imala - Dražena "Praje" Dalipagića.
Najtrofejniji trener Partizana Duško Vujošević i bliski prijatelj pokojnog Dražena Dalipagića obratio se na komemoraciji u Starom dvoru u ime ožalošćene porodice. On je emotivno i rječito govorio o Dalipagiću, o njegovom velikom uticaju na razvoj Partizana, uspjehe jugoslovenske košarke i o njegovim ljudskim vrlinama.
Otkrio je i da je Dalipagić insistirao da ne bude komemoracije, kao i da je želja slavnog košarkaša i olimpijskog šampiona iz Moskve 1980. godine bila da mu na posljednjem ispraćaju svira himna "Hej Sloveni".
"Obraćam se ispred porodice Dalipagić i zapala me je velika čast da na ovom skupu na kom smo se sabrali da lakše podnesemo tugu, svjesni da je otišao najbolji od nas. Takođe, svjesni da se ovim skupom izlazi iz okvira oporuke i amaneta koji je ostavio, da ne bude nikakvih komemorativnih skupova. Ali zaključeno je tako, da je prosto njegova veličina takva, pod određenim ograničenjima i okolnostima na koje on više nije mogao da utiče ni da bira govornike", kazao je Vujošević.
Govorio je potom o Prajinom dolasku u Beograd sedamdesetih.
"Reći ću samo jedno ime"
"Prajo, tako se zvao taj fudbaler iz Mostara po kojem je dobio nadimak. Sa 19 godina je došao ovdje i ovo je jedino ime koje ću pomenuti. Imao je sreću da dođe kod Ranka Žeravice, trenera koji je u to vrijeme bio u maksimalnoj snazi, gradio je Partizan i imao je sreću da dođe kod njih, kao i Ranko i Partizan što su imali sreću da dođe kod njih. U tom trenutku su u Partizanu bili najdominantniji fudbal i vaterpolo, a košarka u drugom planu sve dok nije počela da izlazi u prvi plan upravo dolaskom Dalipagića".
"Naravno da u početku nije bio tako savršen u šutu i u svojoj lijevoj strani, ali košarku je nosio u krvi, u genima, bio je to njegov DNK i sigurno je i Ranko to maksimalno iskoristio i razvio na pravi način. I tad je počeo da se stvara kult KK Partizan koji sadrži Jugoslovensko društvo Partizan. Vrlo brzo je postao ljubimac, igrom i ponašanjem poštenog i skromnog čovjeka, koji je znao u odnosu na svoje kvalitete koja je njegova mjera i nije povređivao tuđi prostor, osim u igri u kojoj su njegove mogućnosti bile ogromne".
"Da je Marko Miljanov živio u ovo vrijeme..."
"Nije momenat ni za kakva poređenja, definicije, rang-liste, rasprave ko se o njega ogriješio, a ko nije, biće vremena o tome da se priča, ali Dražen Dalipagić sigurno je bio jedan od najboljih košarkaša Evrope i sa ovih prostora. Po mišljenju nekih trenera među kojima neki nisu ni živi - bio je i najbolji igrač. Hoću da istaknem da je bio fantastičan čovjek, pošten i da je Marko Miljanov živio u ovo vrijeme, sigurno bi ga stavio među prvim primjerima čojstva i junaštva - znao je i da se našali, da primi šalu..."
"Bio je potpuno posvećen košarci, bio sam pomoćni trener juniora, a 1. januara je bio trener u Hali sportova i bio je slobodan termin zbog proslave Nove godine. Jova Bečejac, tadašnji domar, dolazi i pita Praju - Gdje ćeš? On mu kaže 'Krenuo na trening'. Taj stepen posvećenosti, način sportskog života... Nije htio fiksni telefon da uzme kad zvoni, a kamoli mobilni. Kasno je počeo, dugo je igrao. Sa 36 godina je dao u Veneciji 70 koševa Bolonji. Bio je moćan"
Volio je Jugoslaviju
"Bio je veliki Jugosloven i po genetici, ali prije svega po opredjeljenju. Postao je Beograđanin i govorio mi - 'Došao sam u grad koji je glavni grad Jugoslavije'. Ja i danas kada čujem tu himnu Jugoslavije, sjetim se te generacije. Ne volim zastavu nijednu, a vidim ih kako stoje na pobjedničkom postolju, a kako se čuje ta himna... I danas ustanem kad je čujem, a biće zasvirana i danas, na ispraćaju Praje. Mnogo je volio Jugoslaviju, smatrao to aksiomom, nečim što se ne objašnjava", rekao je Vujošević.
Zbog ljubavi prema reprezentaciji, Dalipagić je svojevremeno odbio i odlazak u SAD.
"Nije otišao u Boston Seltikse i to je objašnjavao time da bi odlaskom izgubio pravo da igra za reprezentaciju Jugoslavije. Sjećam se da je poslije probe dolazio na Kalemegdan, gdje sam bio trener klinaca tada, pa se sjećam da su mu prijatelji dobacivali 'Gdje ćeš Prajo, nisi ni za 'Bostan Seltik''. Primao je te šale, a da je otišao bio bi do Majkla Džordana najbolji strijelac NBA lige, ubijeđen sam u to".
Teško je podnio građanski rat
"Za njega je Jugoslavija bila sigurna destinacija i taj raspad Jugoslavije u građanskom ratu, za koji se neko ljuti kada kažem da je seljački rat, znam da mu je teško pao. Mogu da zamislim kako se teško osjećao kada je vidio da se ruši Stari mostarski most. Desilo se tu mnogo stvari. Taj veliki novac koji je donio ovdje postao je stara štednja, nešto je izvučeno kroz stanove, lokale, puno toga je obezvrijeđeno... U vremenima tranzicije, građanskih ratova, nije želio da se snađe. Nije želio da u prljavoj vodi pliva, da koristi tranziciju, privatizaciju određenih fabrika, lokala... On te prljave stvari nije želio. Njegova biografija je u svim vremenima ostala čista i nije htio da ima kontakt sa prljavim rukama".
Za kraj, Vujošević se oprostio dirljivim riječima.
"Na ovoj zemlji povećava se broj ljudi, ali sve je manje nas te rijetke krvne grupe. Žalim za tobom Prajo, žalim za nama Prajo".
Pogledajte kako je izgledao ispraćaj Dražena Dalipagića u Starom dvoru.
"Biće sahranjen uz Hej Sloveni, vidim ih i sada kako stoje kao pobjednici": Vujoševićev oproštaj od Dalipagića
