Nedović za MONDO: Kao Rouz, kao Dragić!

Iako broj igrača u NBA ligi nije apsolutno mjerilo kvaliteta košarke u nekoj zemlji, činjenica je da Srbi već dugo nemaju NBA tim za koji bi navijali zbog naših momaka, kao što su prije 10-15 godina bodrili Sakramento Kingse.

Posljednji koji je otišao u najjaču ligu sveta i pronašao svoje mjesto pod suncem, prije nego što ga je povreda unazadila, bio je Nenad Krstić 2004. godine.

Nemanja Nedović sa nepune 22 godine i 193 centimetra visine ima potencijal da zaustavi taj trend.

Reprezentativni plejmejker vidi svoju šansu za odlazak u NBA i ovih dana marljivo trenira, kako bi do drafta zakazanog za 27. jun što više popravio svoj rejting. Prije desetak dana se vratio u Beograd iz Litvanije, gdje je sa Lijetuvos Ritasom poražen od Žalgirisa u finalu plej-ofa.

"Prošle nedelje sam počeo da radim sa trenerom Džikićem i za sada mi dobro ide. Treniraću ovdje do 5. juna i pokušati što bolje da se pripremim za 'workoute' koji me očekuju u Americi. Prije toga ću od 8. juna biti na Eurokampu u Trevizu, gdje uvijek dolazi mnogo skauta i gdje je moguće značajno popraviti poziciju na draftu. U SAD putujem 15. juna, ne znam još koje gradove ću posjetiti, ali čuo sam da ima dosta timova koji bi voljeli da me vide", rekao je Nedović prilikom posjete redakciji MONDA.

Mnogo je evropskih igrača, koji su otišli u NBA i napravili karijere, iako nisu bili draftovani. Koliko bi ti značilo da u svojoj "izlaznoj" godini budeš izabran - makar i u drugoj rundi, kao što kažu trenutne prognoze?

"Mnogo, zaista. Bila bi mi velika čast da me izabere bilo koji tim. To nije lako, u konkurenciji su igrači skautirani od kadetskih dana. Čast mi je što sam uopšte u poziciji da mogu da budem izabran. Nadam se najboljem".

U slučaju da tim koji te izabere bude želio odmah da te angažuje...?

"Odmah bih otišao! ...Naravno, ja nikada nisam bio na 'workoutima' u Americi, tek tamo će mi postati jasnije koliko dobro se uklapam, ali mislim da bi ta košarka mogla da mi odgovara. Ako bi se ukazala prilika, prihvatio bih je".

Kao igrač kome najviše odgovara igra na "otvorenom" terenu, da li si se nekada osjećao pomalo sputanim zahtjevima trenera?

"Možda je ranije bilo tako, ali ove sezone u Lijetuvos Ritasu sam imao velika prava kod sva tri trenera. Pružili su mi sjajnu šansu, dosta sam igrao i naravno, zahvalan sam im na tome. Moja igra je tranzicija, kontranapad, trčanje..."

Ne želeći da te proglasimo bilo čijom kopijom, kome od NBA plejmejkera smatraš da si najsličniji i u koji tip igrača misliš da bi tamo mogao da se razviješ?

"Pa... Možda sam tri puta sporija verzija Derika Rouza (hahaha)... Volim da ga gledam i kopiram u nekim situacijama, ali dosta gledam i evropske plejmejkere u NBA, kao što je Goran Dragić. On za sada ima sjajnu karijeru i ne bih imao ništa protiv da prođem slično njemu".

Da li bi tvoj eventualni uspjeh opet mogao da otvori vrata Srbima, kao što su ih svojevremeno otvorili Vlade Divac i Peđa Stojaković?

"Milt Palasio, sa kojim sam igrao u Lijetuvos Ritasu, pričao mi je kako je najteža stvar opstati u NBA ligi duže od dve-tri godine. Moramo da kažemo da su igrači poput Radmanovića i Saše Pavlovića dosta dugo u NBA i to je pouzdan znak da imaju kvalitet. Nije moje da komentarišem zašto ne igraju više..."

"Što se tiče mene, ko zna. Draft je velika lutrija i može da se desi da ne budem izabran uopšte. Ako budem dobio priliku, daću sve od sebe da se nametnem igrama i zaslužim respekt".

NBA sezona bez plej-ofa traje 82 utakmice, koliko si ove sezone odigrao sa Ritasom?

"Oko 50".

Nije mnogo?

"Završio sam sezonu 7. maja. Mislim da mi se to nikad više neće dogoditi. Žalgiris je ušao u plej-of regionalne VTB lige i onda su litvansko finale nekako zgurali za kraj aprila i početak maja, da bi oni mogli da se spreme za VTB".

Ljudi u Srbiji koji površnije prate košarku, zbog stalnih promjena imaju problem da "pohvataju" koja sve takmičenja se igraju i šta je najvažnije. U Litvaniji je možda i komplikovanije?

"Dok smo igrali Evroligu, na gostovanja u VTB ligi smo uvijek išli sa podmlađenim timom. Uvijek su dvojica-trojica nosilaca, kao što su Seibutis, Blums ili Katelinas, ostajali u Viljnusu. Dosta se polagalo na Evroligu, tražili su od nas da uđemo u Top 16 i to su onda bile specifične situacije same po sebi. U litvanskoj ligi smo mi i Žalgiris igrali samo u gostima, jer smo kvalitetniji od ostalih ekipa, pa da takmičenje bude ravnopravnije. Kući smo igrali samo sa Žalgirisom i oni sa nama i bilo je malo čudno... Kup Litvanije postoji, ali mi i Žalgiris nismo učestvovali. Drugi klubovi takođe igraju Baltičku ligu".

Košarka je tamo bez konkurencije "kraljica igara". Kako si se osjećao, kao član velikog litvanskog kluba?

"Van terena i dvorane nisam osjetio neke privilegije, ali ljudi izuzetno poštuju i cijene košarkaše. Kako god odigrali, određena grupica navijača poslije utakmice nas čeka ispred hale, slikaju se sa nama, traže autograme... Jeste da je to uvijek jedna te ista ekipica, ali čekali su nas i po kiši i po snijegu i to je na mene ostavilo baš jak utisak".

Kako komentarišeš napad na Rudija Fernandeza ispred dvorane u Kaunasu?

"Vidio sam ta dva brata baš na posljednjoj finalnoj utakmici protiv Žalgirisa, onako istetovirane i ćelave. Zabranjen im je ulaz na mečeve Evrolige, ali inače su i dalje tu. Što se tiče napada, mislim da nema potrebe za takvim stvarima, mada Fernandez jeste provocirao. I to pokazuje koliko Litvanci znaju da budu strastveni prema košarci".

Litvanija je ko zna koja po redu zemlja u kojoj si živio...?

"Da, živio sam u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Austriji. Otac mi je bio rukometaš, pa smo ga pratili svuda po Evropi. Moji su iz Nove Varoši, ja sam rođen u Beogradu, a porodica mi je u to vrijeme živjela u Novom Sadu, jer je otac igrao za Jugović iz Kaća. Čim sam se rodio, on je potpisao ugovor sa francuskom ekipom... Vratio sam se da živim u Srbiji tek 2003, kada sam imao 12 godina".

Poliglota si?

"Njemački, italijanski i engleski govorim kao srpski. Francuski nisam stigao da naučim jer sam bio baš mali. Sa druge strane, bilo mi je i teško, jer ja taman nađem neko društvo, sprijateljim se, škola mi se svidi - sljedeće godine se pakujemo".

Da li su ti česte selidbe olakšale prvu igračku sezonu u inostranstvu?

"U Litvaniji mi je otac dosta pomogao, jer je bio sa mnom prva dva mjeseca. Kriza je naišla u periodu kada smo igrali protiv Partizana u Pioniru, možda malo ranije. Ozbiljno me je tresla nostalgija i sve mi je nedostajalo, ali nije predugo trajalo".

Obično se strani igrači oslanjaju jedan na drugoga?

"Na početku su bili tu Leon Radošević i Dejan Ivanov, koji su već mijenjali klubove i to im je bila najnormalnija stvar. Bili su u fazonu gledanja filmova, sjedenja kući, igranja igrica, bez mnogo šetnji po gradu, dok sam ja u Beogradu navikao da izlazim sa društvom, da šetam po gradu, izvodim psa... Onda je došao Zubčić, pa Palasio, sa kojima sam napravio neku grupicu i non-stop smo izlazili na piće, u bioskop, na kuglanje. Tada sam stvarno uživao".

Prošla sezona u Zvezdi ti je bila najkritičnija. Praktično sve vrijeme si bio u nedefinisanom statusu. Kako sada gledaš na saradnju sa Svetislavom Pešićem?

"Mislim da je veliki problem bio to što sam godinu ranije igrao po 30 minuta i imao velika prava, usljed teške situacije u klubu. Dobro sam igrao i kod Mihajla Uvalina i kod Saše Nikitovića i javnost je očekivala da tako nastavim. Stvorio se nepotreban pritisak i na mene i na trenera, u štampi i na internetu, što je dosta negativno uticalo na moj status", prisjeća se Nedović.

"Međutim, svi koji su bili u timu znaju da između Pešića i mene nije bilo nikakvih sukoba. Sarađivali smo i 2008, kada je on prvi put bio u Zvezdi i uvijek smo imali korektan i fer odnos... Jednostavno, trener je forsirao odbranu, meni je to slabija strana, ali sam radeći sa njim mnogo napredovao u tom segmentu. Možda se tada to nije vidjelo, ali ove sezone sam primjenjivao dosta toga naučenog od Pešića, pa samim tim prošla sezona za mene nije bila izgubljena".

"Priznajem da mi nije uvijek bilo jasno zašto imam malu minutažu ili zašto uopšte nisam u ekipi, ali to su sve bile trenerove odluke, koje sam prihvatao kao profesionalac. Isto ću se ponašati i ako u budućnosti bude takvih situacija".

Bilo je scena kada su navijači tražili da uđeš, a Pešić odlazio sa klupe da priča sa njima?

"Nisam mogao da čujem šta se on raspravljao sa njima, ali osjećao sam se malo glupo kada me je podigao i rekao da uđem na zahtjev navijača. Mislim da je bio meč protiv Zlatoroga. Ja sam rekao: 'Kouč, nemojte da slušate njih, ući ću kada Vi budete rekli', a on mi odgovorio: 'Ne, ne, ne, ima da uđeš'".

I poslije takve sezone, koja nije bila upečatljiva, dobio si poziv u "A" reprezentaciju.

"Bio sam iznenađen, ali mi je taj poziv pomogao da vratim samopouzdanje, koje je u košarci mnogo važno, a tokom sezone sam ga imao sve manje i manje. Bila mi je čast što sam prošao pripreme i igrao utakmice sa takvim igračima".

Kako si, kao debitant, preživljavao neočekivane poraze u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo?

"Pritisak je bio veliki, ali ekipa se nije raspala. Ostali smo zajedno i za to su najzaslužniji iskusni igrači. Mi, mlađi, bili smo tu čisto da osvježimo ekipu. Trudili smo se da damo maksimum na svakom treningu i da unesemo novu energiju. Jeste bilo neprijatnih iznenađenja, možda su nosioci igre bili malo umorni, ali ne treba im zamjeriti. Mislim da će već u Sloveniji biti mnogo bolje".

Šta misliš o našoj grupi, možemo li među prva tri?

"Biće jako teško. Crnogorci i Bosanci će sigurno imati veliki motiv protiv nas, Litvanija je košarkaška sila, tu su Makedonci nošeni uspjehom na prethodnom EP i Letonci koji mogu da 'polude' i pogode 50 trojki na utakmici (hahaha). To znam jer mi je Blums saigrač i mogu da kažem da je strašno kakvi su to šuteri".

Jesi li živeći sa njima utvrdio da li je u pitanju talenat ili uporan rad?

"Talenat. Šut im je nešto urođeno... Na primjer, Blums uopšte nema pravilan i lijep izbačaj, ali lopta ulazi kao kap. Žrijebani smo u možda i najtežu grupu, ali moramo da budemo svjesni da smo mi Srbija i da uvijek idemo na najviše rezultate".

Kako komentarišeš širi spisak reprezentacije Litvanije?

"Možda su malo 'tanji' na pleju, gdje će glavni biti Kalnietis. Juskevičus je imao dobru sezonu u Žalgirisu, ali nije igrač koga bi se trebalo plašiti. Najveća snaga im je Valančunas, koji se 'uradio' kao Dvajt Hauard. Ja sam ga vidio tačno na dan kad sam došao u Viljnus - on je tad odlazio u Ameriku - i vidio sam ga sada za vrijeme plej-ofa. Ogroman je, nabio je masu... Imao je povredu prsta, nije mogao da igra i tih mjesec dana je samo radio teretanu, agilnost, noge. Baš moćno izgleda".

Da li si bio u kontaktu sa selektorom Ivkovićem?

"Nisam, što ne znači da ga neće biti. Znam da je bio u Moskvi i da je pričao sa Milošem, Krletom i ostalima. Sa nama mlađima nema šta da se priča, mi ćemo se odazvati, ko god bude pozvan".

Da li očekuješ da budeš na spisku?

"Nadam se da ću biti pozvan i naravno, uvijek ću se odazvati Srbiji".

Postoji li i najmanja šansa da se vratiš u Zvezdu, ako ne odeš u NBA?

"Ako ne budem izabran na draftu, ili ako ne odem odmah u Ameriku, sigurno ću igrati za Lijetuvos Ritas. Potpisao sam ugovor na tri godine, s tim da poslije svake imam izlaz u slučaju ponude iz NBA. Na posljednjem sastanku po završetku prvenstva poželjeli su mi sreću na draftu i rekli da se vidimo sljedeće sezone".

Tvoj transfer u Lijetuvos Ritas bio je donekle iznuđen, Zvezda je tim novcem riješila dio finansijskih problema. Da li za nečim žališ i misliš li da te se klub prerano odrekao?

"Žal zbog odlaska sigurno postoji. Prvo jer sam ostavio porodicu, prijatelje, grad i sve što sam volio. Žao mi je što sa Zvezdom nisam napravio bolji rezultat, što nisam osvojio nijedan trofej, ali život profesionalca je takav. Najveća promjena u životu može da se desi u jednom danu i moraš uvijek da budeš spreman. Nema nazad..."

Kakve uspomene nosiš na sezone obilježene raznoraznim problemima i spajanjem kraja s krajem?

"Prije neki dan sam pričao sa Savom (Lešićem) o sezoni 2010/11, kad je Mirko Pavlović bio jedini u klubu, a trenirao nas Uvalin. Kolike smo mi probleme imali... ali to društvo i takva ekipa se nikad neće skupiti. Bukvalno svi smo bili kao porodica. Nik (Uroš Nikolić), Katnić, Arnautović, Laki Radosavljević, Rondović, Dule Milošević, Balaban, Strahinja Dragićević, Mirković... Družili smo se i van terena i sve probleme smo nekako prihvatali sa osmijehom. Nismo mogli drugačije".

Ako ti karijera bude išla očekivanim tokom i uslijede jači ugovori... Kako jednog dana vidiš sebe sa X miliona evra ili dolara na računu?

"To me sigurno neće promijeniti. Ostaću sa istim društvom, ići ću na ista mjesta kad dođem u Beograd, porodica će mi uvijek biti na prvom mjestu... Volio bih da finansijski obezbijedim cijelu porodicu, ali neću se promijeniti sigurno. Ustvari, nadam se da neću. Sve zavisi od mene".

U kojoj mjeri te je novac motivisao tokom karijere?

"Uopšte nije. Košarku sam zavolio kao mali, nemajući predstavu da ću ostati u njoj. Zvučaće kao otrcana priča, ali stvarno igram iz ljubavi i pogotovo sad u ovom periodu, ne obraćam mnogo pažnju na finansijski dio. Trudim se da budem pošten prema sebi i da uvijek radim za svoje i za dobro ekipe. Ako daješ maksimum, sve će ti se vratiti i to je moj moto".

Danas mnogi roditelji "guraju" djecu u inostranstvo već u maloljetnom dobu, kako bi se što prije izvukli iz ovdašnjeg siromaštva? Kako su se ponašali tvoji?

"Mnogo su mi pomogli da ostanem skroman. Uvijek sam se trudio da uz konsultaciju sa njima i ljudima koji mi pomažu, pronađem najbolja rješenja za sebe. Osim košarke sam trenirao fudbal, rukomet, plivanje... Nije bilo ono 'bićeš rukometaš, jer sam ja bio rukometaš'. Mogao sam da odlučim šta želim da budem i zahvalan sam im na tome".

(Ivan Bogunović - MONDO, foto: MONDO, MN Press)