Banjalučki klub će do nedjelje biti domaćin olimpijcima koji su 1972. godine u Minhenu osvojili zlatnu medalju.
Rukometni klub Borac m:tel biće u naredna četiri dana domaćin sedmorici zlatnih olimpijaca, koji su 1972. godine u Minhenu ostvarili najveći sportski poduhvat.
Tadašnja generacija jugoslovenskih rukometaša je osvojila zlatnu medalju na najvećoj sportskoj smotri, a sedmoricu od njih banjalučki klub će, prema riječima direktora Vladimira Brankovića, ugostiti kako i dolikuje.
"Čast nam je i obaveza da ugostimo ovako velika sportska i ljudska imena. Tu smo da tri dana slušamo njihove savjete šta mi treba da uradimo kako bismo Borac vratili tamo gdje je bio. Znam da to nije mali posao, ali kad se ruke slože, sve se može. Želim im prijatan boravak u Banjaluci, da se ugodno osjećaju, a Borac će se potruditi da sve protekne onako kako smo se i dogovorili", rekao je Branković na konferenciji za medije održanoj u dvorani Borik.
Legendarni golman Abas Arslanagić podvukao je da su okupljanja tadašnjih reprezentativaca počela 2012. godine.
"Čovjek koji je inicirao naša druženja je Milan Lazarević, koji će nam se kasnije pridružiti, kao i Zoran Živković-Tuta, koji sutra stiže u Banjaluku. Lazarević je bio u Njemačkoj, a kada je bilo 40 godina od Olimpijade u Minhenu, Organizacioni odbor je pripremio tu svečanost. Uspjeli su da nas dovedu i to je bilo naše prvo druženje nakon toliko godina i onda smo odlučili da to bude svake godine. To je trajalo sve do korone, ali smo nastavili prošle godine u Rogoznici, tamo je naš trener Vlado Štencl, koji ne može da doputuje iz zdravstvenih razloga. Meni je kao djetetu Borca i Banjalučaninu drago što smo uspjeli da ovo organizujemo ovdje. Posebno mi je drago što je nakon dugo godina došao Nebojša Popović. Došli smo da podijelimo emocije, veže nas mnogo toga zajedničkog, kako za Borik, tako i za sport kojim smo se bavili. Karalić i ja smo povukli inicijativu da ovo naše druženje bude u Banjaluci i ne sumnjam nijednog trenutka da će to ispasti kako smo zamislili i da će ovi naši drugari iz reprezentacije otići izuzetno zadovoljni iz rukometne sredine."
Arslanagić je povukao paralelu između branjena tada i danas. Kaže, nema ništa novo – ima samo gore.
"Tehnički, nisam zadovoljan jer samo par golmana u svijetu brani tehnički ispravno i to su top golmani poput Landina, Paličke... Benjamin Burić je dobar, ali mogao bi malo tehniku da popravi. Nažalost, loptaški sportovi na našim prostorima kvalitetom padaju. Mislim da je najveći problem to što nema trenera-učitelja. Materijalna situacija je isto veliki problem, razjedinjena je i bivša država, nema kvalitetne lige. Igrače pravi klub, a zvijezde pravi reprezentacija", istakao je Arslanagić, pohvalivši rad sadašnjeg selektora BiH Irfana Smajlagića.
"Nisam vjerovao da može nešto da napravi, ali od mene sve čestitke. Uspio je iz ponora da ih odvede na Evropsko prvenstvo i kapa dole", rekao je Arslanagić, koji je podsjetio da je za samo četiri godine svoje karijere uspio sa dna da dođe do svjetskog vrha.
"Ja sam se 1966. godine vratio u Derventu jer nisam htio da budem rezervni golman. Vratio sam se u Borac u jesen 1967. godine ali nisam imao pravo nastupa do proljeća 1968. godine. Te godine, 29. novembra, Vlado Štencl me poziva u reprezentaciju, debitovao sam u martu 1969. godine, a godinu dana kasnije sam najbolji golman na svijetu. Sad je pitanje je li to moguće u današnje vrijeme, da za tri godine od najniže lige, a mi smo igrali po snijegu, blatu, kaljuži, dođem do toga. Na Svjetskom prvenstvu te godine smo u meču za treće mjesto pobijedili Dance 17 razlike, a oni su došli na to takmičenje kao drugi sa Svjetskog prvenstva u Češkoj."
Nebojša Popović je nakon dugo godina stigao u Banjaluku, koju, kako kaže, nije prepoznao.
"Da mi je predsjednik kluba rekao 'Ulaziš u Novi Sad', rekao bih 'U redu'. Kad sam došao u glavnu ulicu, gdje je pozorište, to se nije promijenilo. Banjaluka je uvijek bila progresivan grad, sa dosta mladih, uvijek je bilo nekih inicijativa u jednom ili drugom smislu. Posjetio sam i Klinički centar, koji je sada prava moderna institucija, sa svim uslovima koji mogu da zadovolje potrebe grada i regije. Ja po prirodi, kad god posjetim neki grad ili regiju, nastojim da vidim šta je pozitivno. Došli smo i u Borik, što mi je jako drago jer tu sam ja i igrao. Kad je dvorana bila pravljena, tu su bili neki naši lokalni arhitekti koji su izučavali pod. Borik je baš bio pravljen za rukomet, da se sa svih pozicija može pratiti utakmica i pogotovo taj parket, koji je bio malo mekaniji. Nije bilo klizanja, pa je podloga bila fantastična za igranje rukometa", rekao je Popović, koji je optimista po pitanju današnjeg RK Borac m:tel uz, kako kaže, svu logistiku koju ima.
"Da li je Borac prvak ove godine ili sljedeće, to i nije bitno. Pa i mi smo čekali deset godina da budemo prvaci Jugoslavije dok nismo sazrili. Nije mjerilo da budeš prvak BiH ili osvojiš Kup šampiona, već da se mladi ljudi, pogotovo danas, bave sportom kako bismo im otklonili pažnju od ovih tehnologija."
Utisci Hrvoja Horvata, rodom iz Bjelovara, o dolasku u Banjaluku više su nego dobri.
"Drago mi je da je Banjaluka domaćin našeg druženja jer je uz Bjelovar bila jedan od vrhunskih centara rukometa. Borac i ORK Partizan iz Bjelovara su pobratimi i već iz tog razloga mi je drago da smo ovdje. Tu nas je pet, doći će još Lazarević i Živković, a trenutno je 9:7 za žive. Sedam naših prijatelja je preminulo, ja bih ih se i prisjetio – Selec, Lavrnić, Bugarski, Mišković, Pokrajac, Fajfrić i Vidović", rekao je Horvat, prisjetivši se prve generacije banjalučkih rukometaša koja je praktično osnovala klub.
"Tu su Pero Perović, Jerolim Karadža, braća Stanivuković, Mile Kekerović, Bartol Rodin... Da nije bilo njih, ne bi bilo nas. Zašto to kažem? Prije pola godine, zove me jedan prijatelj i pita 'Tu sam u nekom društvu, da li je kod vas igrao nekakav Peter?' Ja kažem 'Božo Peter', bjelovarska legenda, prvi reprezentativac, svi smo htjeli da budemo Božo Peter. Zato, nemojte zaboraviti te ljude koje sam nabrojao."
Na njegove riječi nadovezao se Milorad Karalić, istakavši da su pomenute legende igrale u nevrijeme.
"Tad su dvorane mogle da se nabroje na prste, tad se igralo na vansjkim terenima, tako da kad su došla evropska i svjetska prvenstva, naši reprezentativci nisu bili spremni s obzirom da smo igrali proljeće – jesen, a oni zimi, i to u dvoranama. Naša generacija je probijala led kad je u pitanju jugoslovenski rukomet. Do tada, do 1970. godine u Parizu i Svjetskog prvenstva, Jugoslavija u rukometu nije osvojila nijednu medalju. Na tom prvenstvu smo osvojili bronzu, a ona nam je značila kao da smo osvojili zlato. Dvije godine kasnije smo postali pobjednici Olimpijskih igara, potom smo deset godina držali primat u Evropi, a ko drži primat u Evropi, drži ga i u cijelom svijetu. Druga generacija je nastavila, sve do 1988. ili 1989. godine smo bili uvaženi u svjetskom rukometu."
Prisutnima se obratio i Zdravko Miljak, naglasivši da su rukometaši u to vrijeme jako malo zarađivali.
"Svi smo znali da moramo da imamo svoj posao, neko je bio tokar, neko doktor, neko pravnik, neko profesor. Svi smo znali da ćemo imati pravi posao od kojeg ćemo živjeti, a ovo je ipak samo jedna igra gdje smo došli do najvećeg mogućeg nivou. Imali smo sreću da budemo prva generacija na Olimpijskim igrama i da osvojimo to zlato", rekao je Miljak, istakavši da su tadašnji reprezentativci tu jedan za drugoga.
"Sada smo svi oko trenera Štencla, koji u julu puni 89 godina. Nisu bitna materijalna sredstva, nego da se malo brineš, čuješ, nasmiješ i jako mi je drago da sam u Banjaluci, u Boriku", istakao je Miljak.