Irfan "Pipe" Smajlagić u velikom intervjuu za nekoliko banjalučkih medija, među kojima je i MONDO, otvoreno je govorio o karijeri, Borcu, reprezentaciji Hrvatske, Linu Červaru, šansama Bosne i Hercegovine na Evropskom prvenstvu 2024...
Trener rukometaša Borca m:tel i aktuelni selektor Bosne i Hercegovine Irfan Smajlagić ne daje često intervjue niti voli da se pojavljuje u medijima, osim onoliko koliko je neophodno zbog opisa posla.
Više voli da radi ono što najbolje zna, a to je da se bavi rukometom, kojem je posvetio cijeli život i zbog kojeg je postao jedno od najvećih imena ovog sporta u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Tokom impesivne karijere osvojio je i zlatnu olimpijsku medalju u Atlanti 1996, bronzu na Olimpijskim igrama u Seulu 1988, srebro na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu, te bronzu na Evropskom prvenstvu 1994. godine u Portugalu.
Popularni "Pipe" je kao trener predvodio selekcije Egipta i Irana, kao i omladinske selekcije Hrvatske, dok je u klupskoj karijeri sjedio na klupama sarajevske Bosne, riječkog Zameta, ženske ekipe Lokomotive Zagreb i Čakovca.
Kao kruna kompletne karijere došao je i formalni ulazak u evropsku rukometnu "Kuću slavnih", prije povratka u Banjaluku i Borac poslije 36 godina.
MONDO je uz nekoliko drugih banjalučkih medija u klupskim prostorijama imao čast i privilegiju da razgovara sa Smajlagićem i ponešto nauči o sportu i životu od legendarnog stručnjaka.
Vratili ste se u Borac, možete li povući paralelu iz perioda dok ste vi bili igrač i sada kao trener?
"Teško pitanje...Svaki dan se mijenja, pogotovo kad se čovjek vrati nakon 36 godina. Dosta se promijenilo, ali ostale su prostorije, ostali su trofeji, ostali su pojedini ljudi, koji su napravili istoriju kluba", počeo je Pipe priču sa banjalučkim novinarima.
Kakav je bio kvalitet nedašnjih rukometaša Borca od ovih koje ste zatekli u klubu i da li ste zadovoljni sadašnjim izborom igrača?
"Isto je diskutabilno uspoređivati nekadašnje i sadašnje igrače, malo je preoptimistično. Kvalitet je dosta niži, što ne znači da se ne može podići. Međutim mora se imati sistemski rad, kako ekipe, tako i kluba i ambicija koji stvaraju preduslove da bi igrače doveli na nivo kvaliteta koji mogu da naprave rezultate".
Počeli ste sezonu porazom u finalu Kupa Republike Srpske (od Leotara, prim.aut), nije odbranjena titula. Kakve će ambicije biti u novoj sezoni Premijer lige BiH?
"Sigurno da imamo ambicije, da odigramo najbolje, da svakim danom, svakim treningom podižemo kvalitet i onda se borimo za vrh. Da li ćemo to uspjeti, vidjećemo na kraju, ali s obzirom na veliki broj igrača koji su počeli da prihvataju i budu predani tome što rade. To je neka garancija od koje se može očekivati rezultat. Kratak je period od formiranja ekipe, međutim, način na koji trebaju da funkcionišu kao sportisti je diskutabilan. Svi oni imaju navike koje su stekli, a ušli su u vode profesionalizma. S vremenom dižemo nivo da su profesionalci i da uvijek podižu nivo, a posljedica toga je rezultat".
Da li ste upoznati sa kvalitetom ostalih ekipa i da li ih "snimate" kako igraju?
"Najveći problem je moja ekipa. Podići svoju ekipu u svim segmentima je preduslov da možemo računati na protivnika. Ne treba stvarati predrasude o rivalu već dizati svoj tim na visok nivo, što je preduslov za rezultat. Ima dosta klubova koji su stabilni, igraju dugo zajedno i oni su u prednosti u odnosu na timove koji se stvaraju, odnosno igrača koji se tek okupljaju i stvaraju homogenost. Biće interesantno, ima 4-5 klubova sa kvalitetom, biće dosta neizvjesno, ali mi polazimo od sebe".
Da li je podvučena crta kad su u pitanju pojačanja?
"Zasad je ok, brzo hod smo stvarali roster, stvarali igrače, imali smo i dva peha sa povredama, pa smo bili prinuđeni da radimo pripreme i tražimo nove igrače. Trener odradi jedan mini ciklus priprema, pa dođe novi igrač, pa onda sve ponovo. Pa onda dođe drugi, pa to sve zahtijeva strpljenje i dodatni napor kako bi se što prije uštimali u ekipu. Mislim da je klub napravio dobar posao, ono što sam želio, a to je da roster bude popunjen konkurencijom, da igrači osjete međusobnu pozitivnu konkurenciju, da bi podigli svoju igru na viši stepen. Bez konkurencije je teško napraviti kvalitet. Klub je veoma brzo reagovao, trebalo je reagovati u određenom vremenu, to je prezahtjevan posao. U svakom slučaju smo uspjeli to da napravimo. Trenutno, mislim da nam od igrača ne treba ništa".
Poslije bh. lige, razmišljate li o evropskom putu Borca?
"Od prvog dana razmišljam o tome. Sad sam u prilici da u klubu postavim postulate i da igrači ispune kriterijume i postanu evropski u svim segmentima. Da budu interesantni Evropi, naravno to puno zavisi od njih, od zdravstvenog stanja, itd, da bi danas-sutra kroz klub ili reprezentaciju mogli dati svoj doprinos. Kriterijumi su zahtjevni, ali niko ih nije tjerao, svi smo izabrali ovo. Profesionalci smo i ja previše cijenim rukomet i ovo čime se bavim da bih radio s nekim ko nema ambiciju, ko nije motivisan i predan da napreduje. To je preduslov. Selektirati igrače koji su spremni za rad i predanost i idemo da radimo na ispunjavanju kriterijuma koji zahtjeva profesionalni sport (tehnika, taktika, borba...). A tek poslije se podvlači crta".
Da li vas nekada iznervira kada momci ne mogu ili ne znaju da urade ono što ste im postavili kao zadatak?
"Ne da me iznervira, imam mnogo godina da se nerviram, to malo grubo zvuči. U jednom dijelu karijere se nerviraš, a onda shvatiš da ovaj posao zahtijeva istrajnost. Nerviranje ne vodi ničemu. Nekada je vrlo bitno spoznati gdje si. Ponekad razmišljaš da li se nerviraš na igrače ili na one koji su ih odgojili, igrač je posljedica tog rada. Sa jedne strane moraš da budeš strpljiv, a onda opet moraš da procijeniš da li je on uopšte vrijedan da trošiš vrijeme. Selekcija igrača je najveći problem. Potrebno je neko vrijeme kada radiš sa 20 igrača da vidiš ko je predan, ko može da napreduje... Svako od nas drugačije napreduje, prihvata zahtjeve, odricanja. Za klub su najbitnije tri stvari – selekcija, vrijeme i rad. Za mjesec i po dana je promijenjena cijela spoljna linija, trebali su igrači koji imaju određen kvalitet, a koji mogu da napreduju kroz rad. Nismo kupovali gotov proizvod. Već sada bismo trebali da pravimo selekciju za narednu sezonu. Svi u BiH kupuju igrače u pet do 12".
Još uvijek nije poznato kada će početi Premijer liga BiH, zbog čega su Mirko Mikić, trener Slobode i Toni Čolina, strateg Izviđača, oštro kritikovali rad Rukometnog saveza BiH. Kako vi gledate na to?
"Savez je takav kakav je. To ne treba previše da utiče na klubove i trenera. Ok, teško je tempirati formu, ali jednostavno morate da spoznate gdje ste i uđete u te okvire. Kada to uradite onda je lakše, mi ne možemo nikada da budemo Japanci i nikad nećemo biti. Teško jeste svima, ali šta imamo od toga ako kukamo".
U fudbalskoj Premijer ligi BiH se vrte ozbiljne cifre novca, a nema rezultata. Šta mislite da je makar trećina para uložena u rukomet kakvi bi se rezultati postizali?
"Teško je upoređivati fudbal i rukomet. Veliki se novac ulaže i u rukomet. Fudbal nije sport, to je jedna kategorija zaluđenosti, više od sporta. To je nešto što nekoga definiše, državu, naciju, kontinent... Ipak, ulaganja u rukomet su se podigla u cijeloj Evropi. Mi na ovim prostorima ne možemo da dostignemo taj nivo osim košarke, Zvezde i Partizana koji su državni projekat. Ipak, činjenica je da u sport treba ulagati mnogo više, nebitno da li je to rukomet. Kod nas je vrlo malo privatnih ulaganja jer nije pronađen model, a činjenica je da se može pronaći".
Možete li da se prisjetite utakmice protiv Jugoslavije 1996. godine koju ste odigrali za Hrvatsku i neke anegdote s obzirom da je to bio prvi meč nakon nesrećnog rata?
"Nastavili smo da se družimo kao da ništa nije biilo. Dobro, bilo je kasnije dosta sportista koji su se opredijelili u politiiku, ali lično ja nisam. Nikada nisam gledao na takav način, a mislim da su uvijek bili korektni odnosi jer smo dugo igrali zajedno prije toga.A anagdota? Pa smijenili smo selektora (Abas Arslanagić, prim.aut) u toku prvenstva, nije to bilo u redu, ali je bilo svega i svačega".
Da li ste sanirali odnose sa dugogodišnjim hrvatskim selektorom Linom Červarom nakon što ste se razišli poslije duge i uspješne saradnje?
"Nismo se nikada ni posvađali, nismo bili nešto ni vezani. Čak nije bila ni saradnja jer nisam bio pomoćnik, imao sam naziv „samostalni“. Radio sam dio po svom viđenju, nahođenju, znanju. Bilo je neke dvije godine korektno, dok se nije popelo na vrh, a on ušao u politiku. Mene je doveo predsjednik saveza Željko Kavran, vjerovao u mene, kada je on otišao odmah sam i ja otišao. On je doprinio i učinio sve za hrvatski rukomet. Dok je on bio tu bio je sistem koji je izbacivao igrače. Bilo je pet generacija koje su izlazile kao na traci. Ti igrači i danas traju. Čupić, Gojun, Duvnjak, Karačić. Ali je baš bio projekat, a kada je on otišao onda je sve počelo da se urušava. Imaš ljude koji dosta pate za medijskom pažnjom, ima dosta trenera koji funkcionišu na taj način, a jedan od njih je i Lino. Gledajući globalno možda se čovjek malo izgubi, ne zna da ga čeka poraz za godinu, dvije, tri. U sportu si miran samo onaj sekund kada pobijediš. A kada nešto uspiješ onda se neke stvari otmu kontroli. Sa druge strane, postoje ljudi koji ništa nisu napravili ali su bili rudari i neko se na osnovu njih „naplatio“. Treba respektovati sve trenere, neko je ugradio nešto u te igrače".
Koliko je banjalučka, Borčeva škola rukometa, uticala i doprinijela velikim uspjesima reprezentacije Hrvatske i RK Zagreba nakon raspada bivše Jugoslavije?
"Malo mi je teško pričati o tome. Mi smo stvarali rukomet. Kad me neko pita ko ti je uzor, ja nisam imao nikakve uzore. Volio sam gledati, većinu šuteva koji se danas izvode, smo mi izmislili. Da li iz Banjaluke, iz Metkovića, koji su napravili i razvijali rukomet. Danas ne vidim ništa novo, ponekad vidim kreaciju, ali sve drugo smo mi izmislili prije 20 godina. Naravno više je sada eksponirano, ali razvoj rukometa, koji sam doživljavao...To nije bilo odrađivanje posla već kreacija, baviš se time da nešto napraviš bolje. Neki šut ponavljaš milion puta, da bi došao do ideje šta treba da uradiš. Do tada si promašio stotine udaraca. Skočiš i razmišljaš čemu je problem, a nakon toga i hiljada pokušaja dođeš to nečeg novog. A to je godina, dvije, tri, četiri da dođeš do sponzaje šta bi trebao. Sva bacanja, zavrtanja, suvi listovi su došli nakon treninga i treninga. A to nije došlo iz nekog zezanja, to je rješenje. Ako imaš ugao od 20 stepeni, to je rješenje, ne možeš šutnuti jako, ubiješ golmana. Neko može da kaže, vidi zeza se, ali ne, to je bila prijeka potreba. Najviše sam napredovao u Medvešćaku, imao sam trenera (Šoju) koji je rekao: "K**** me boli, igraj kako hoćeš". Recimo promašim suvi list, idem na klupu, a isto je kad šutneš punim i pogodiš prečku da zvoni! Isto je promašaj. Svejedno je. Bilo je trenera koji ne vole kreacije, ali ne i Šoja. Nikad mi nikad nije rekao ništa".
Nosioci igre u tome periodu reprezentacije Hrvatske bili su "borčevci" Istok Puc, Zlatan Saračević, Ako Arslanagić je bio selektor?
"Pa, bio je i Patrik Čavar. Borac je bio institucija. Tražio se rezultat, radilo se profesionalno i ozbiljno. Uslovi su bili dobri, udario je temelji i kriterijume profesionalizma. Da bi opstao tada u Borcu morao si to poštovati. Konkurencija je tada dala kvalitet. Skup igrača na početku priprema je bilo da se zaledite. Sa 17, 18 godina sam došao u klub, prvo krilo je bio Rade Unčanin, A reprezentativac, drugo je bio Komucki iz Rijeke, B reprezentativac, treće Čečavac omladinski reprezentativac i ja dođem klinac iz Mladosti. I tako na svakoj poziciji, pa ti opstani. Došao sam kao zanimljiv, ali nisam bio zvijezda. Ne možeš dobiti ni minut da igraš. Ti moraš svaki dan biti bolji. zato previše cijenim rukomet da bih dozvolio da se neko zeza. Način na koji sam ja došao...Niko mi nije dao, ostavio sam kosti da dođem do prvog tima. Na kraju nije bilo ni Unčanina, ni Komuckog, niti Čečavca. Ja sam bio istrajan".
Treći put zaredom BiH je izborila plasman na Evropsko prvenstvo, da li je moguće napraviti iskorak i proći grupu u Njemačkoj u kojoj su Švedska, Holandija i Gruzija?
"Ako gledamo objektivno, stalno tražimo nekakav iskorak, ali ne bismo trebali tražiti na osnovu slabosti drugih već na vlastitom kvalitetu. Stalno govorim da puno ekipa pravi projekcije na druge - oni će biti slabiji, što ćemo mi iskoristiti. Ne gradimo projekat na osnovu svog kvaliteta. Iskorak je što smo se plasirali na EP s druge pozicije. Ni to nije slučajno, neki su potezi povučeni, nešto se promijenilo kod igrača u glavama. Ali dokle to ide, EURO je opet neka druga priča, kako su se igrači do tada razvijali, mi nemamo nijednog igrača koji je nosilac u svojoj ekipi osim golmana (Benjamin Burić, prim.aut), sve ostalo su interesantni igrači i koji imaju prostora za napredak. Da bismo iznenadili Holandiju ili Švedsku, treba biti vizionar, ali ne sada već u momentu kad dođemo. Da li ćemo doći u formi, povrijeđeni, a rivali su vrhunski igrači koji igraju u najjačim ligama. S Gruzijom možda možemo da napravimo rezultat, u sportu je naravno moguće sve, ali ako ćemo gledati realno, nismo se trebali niti plasirati na Evropsko prvenstvo. Zemlje u regionu ulažu mnogo više, a mi, šta smo mi? Recimo 'Kosovo' ulaže četiri godine, imaju neku viziju, Crna Gora pobijedi Hrvatsku, a mi se postavimo kao da imamo sistem. A mi stvaramo sistem, trebamo biti realni. Bojim se da rezultat, ne povuče razmišljanja, napokon ćemo dobiti Švedsku. Opet, nismo u četvrtom šeširu, ipak je to korak naprijed. Teško je projektovati, unaprijed prognozirati", zaključio je Smajlagić.