Nemanja Đukić, prof.dr Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, ozbiljno se bavi i bodibildingom što je mora se priznati prilično neuobičajeno za ljude njegovog primarnog poziva.
Vanredni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci, Nemanja Đukić, autor je brojnih naučnih radova iz oblasti sociologije, teorije kulture, sociološko-političke teorije i fenomenologije savremenog društva.
Ali i čovjek koji se najozbiljnije bavi bodibildingom, za kojeg je u intervjuu za MONDO istakao da je definitivno najzahtjevniji od svih drugih s obzirom na znanje, trud, ulaganje i koncentraciju koja je neophodna da bi samo učestvovalo na takmičenju, a kamoli osvajale titule.
Obično se bodibildingom bave mladi ljudi, pa onda nakon što izgrade i isklešu svoje tijelo, poput vjerovatno najpoznatijeg bodibildera svijeta Arnolda Švarcenegera, pronađu pravu vokaciju.
Kod Đukića je proces išao potpuno obrnuto - najprije je postao doktor nauka i profesor, a tek onda u poznoj mladosti, da ne kažemo "srednjim" godinama, postao bodibilder.
"Sigurno da ima više motiva. Kao dijete sam uvijek nešto trenirao - džudo, boks, fudbal, a onda je došao rat, a potom zbog spleta okolnosti - od loše materijalne situacije, istorijskih okolnosti i slično, nisam uspio da se posvetim sportu kako sam želio. Takođe nisam uspijevao da osiguram kontinuitet koji je jako važan za ozbiljnije bavljenje ovim sportom. Vodio sam se i filozofskom idejom (starih Grka. prim.aut) ravnoteže duha i tijela, a desilo se da sam zbog egzistencije najprije morao da se školujem - fakultet, magisterij i doktorat, a onda se otvorio prostor da se malo bavim sobom. To je bilo negdje 2015. godine, ćerka je malo odskočila, pa sam mogao da se posvetim i od tada sam do danas konstantan u bodibildingu. Istina je da obično mladi ljudi krenu da se bave ovim, a kod mene je bilo obrnuto, što se ispostavilo kao jako dobro. Prirodno je da budete mladi i lijepi sa 20-ak godina, a oko 40. godine to postane dosta teže. Čak i ukoliko bih iz neke nulte pozicije kretao ponovo, ovako bih to isplanirao", rekao je Đukić na početku razgovora za naš portal.
Prema njegovim riječima, za tri-četiri godine treninga u bodibildingu dođe se u neki anatomski maksimum vlastitog tijela.
"Tada sam otkrio nema ništa novo, a po prirodi mi je intelektualna komponenta izuzetno važna. Htio sam da razumijem o čemu se tu zaista radi jer kod nas postoji stereotip da su bodibilderi sirovi ljudi, ali to je primijenjena medicina. Bodibilding je suštinski teži nego medicinski fakultet. Naravno, tu je biomehanika, rad u teretani koji kroz mišićni stimulans treba da izazove neku biohemijsku reakciju i ključna stvar je biohemijsko upravljanje, koje se vrši kroz hranu, suplementaciju, odmor i u kasnijoj fazi kroz, kako se kolokvijalno kaže, hemiju. U ovom sportu svaki unos hrane izaziva određenu hormonalnu reakciju, to je veoma složen sistem koji zahtijeva mnogo primijenjenog znanja iz medicine. U jednom trenutku sam shvatio da nemam napretka oko forme i znanja, pokušavao sam pronaći neke edukacije, nisam uspio pa sam odlučio da odem na takmičenje".
Iako je ogroman uspjeh proći pripreme i dospjeti na samo takmičenje, Đukić je uspio i da osvoji prvo mjesto na posljednjem nadmetanju u Budimpešti.
"Spremao sam se najprije za državno prvenstvo Bosne i Hercegovine, koje je propalo zbog pandemije korona virusa, kasnije sam upoznao predsjednika IBFF-a za BiH Adnana Alagića, koji mi je ponudio da se takmičim i već na prvom nastupu na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj sam osvojio četvrto mjesto. Potom sam se malo opustio pred Balkansko prvenstvo, gdje je bila mnogo veća konkurencija i osvojio sam osmu poziciju. I onda sam opet krenuo da se ozbiljno spremam, izišao sam na tzv. Predator klasik u IBFF-u u Mađarsku i 'ubodem' prvo mjesto. Pobijedio sam aktuelnog evropskog šampiona", dodao je Đukić.
Banjalučki profesor se potom dotakao i antičke Grčke, koja je kolijevka naše civilizacije, pa samim tim i sporta.
"U antičkoj Grčkoj se znalo šta je to sport - aktivnost kojom se slavilo božansko porijeklo, to je teološki termin i zato su se ratovi, kao potpuno besmislene aktivnosti, zaustavljali prilikom Olimpijade. Danas mi ne znamo šta je sport, a šta je igra. Bodibilding je izrastao iz atletike, odnosno atletske gimnastike, pa se tako i zvao u periodu komunističke Jugoslavije sa Petrom Čelikom. Djelimično i zbog ideološkim razloga, a djelimično i zbog nedostatka pojmovne razvijenosti. Ali atletika je sve i fudbal, košarka, igra, sport..."
Iz "kraljice sportova" se sve izrodilo, a bodibilding mnogi nazivaju "kraljem sportova", jer su fizičke predispozicije neophodne za bavljenje bilo kojim sportom.
"'Kralj sportova' bi mogao biti u smislu težine treninga, količine znanja, ishrane...Priprema za neko takmičenje u bodiblidingu je neuporedivo zahtjevnija nego u bilo kojem drugom sportu poput fudbala, košarke, rukometa itd. Mnogo je ekstremnija, uključuje mnogo više faktora, mnogo više znanja, a osim toga, fizičke predispozicije su osnova svih ovih sportova. Bodibilding i fitnes je definitivno osnova. Ali forma bodibldera se mora tempirati tačno u dan, tačno u sat...Npr. prije bine sam na vaganju imao 78 kg, a tri dana kasnije 85. Ide se u dehidraciju, to što trebaš postići u tom trenutku najbolji mogući izgled se izgubi za dva sata".
Na pitanje kako je reagovala njegova okolina, prijatelji, porodica i studenti kad je odlučio da "uozbilji" bavljenje bodibildingom, odgovorio je da su reakcije bile dosta različite.
"U mojoj okolini nije bilo nekih posebnih reakcija, svi su znali da stalno treniram, mada su poneki bili zabrinuti jer bodibilding nosi određene zdravstvene rizike. Neminovno u ovom sportu dođe i do toga jer su naprezanja maksimalna. Neki su bili začuđeni, a reakcije studenata su bile šaljive. Moja ideja nije bila da ostvarim neki veliki rezultat već sam želio i da učešćem ostvarim dobre konekcije i dobijem znanja koja nigdje drugo nisam mogao da dobijem. Osim toga, otvara mi se i perspektiva ka trenerskoj karijeri koju uporedo obavljam kao personalni trener. Dobio sam sad međunarodnu licencu IBFF-a, pa planiram da dodatno to sve uozbiljim. I ovdje postoji intelektualni momenat - obrazovanje i učenje, što je kod mene dominantno uz uslov da se dobro osjećam u svojoj koži. Većina ljudi u svijetu bodibildinga smatra da je sam izlazak na takmičenje ustvari pobjeda".
Na žalost, za razliku od razvijenih zemalja poput SAD ili država Evrope, bodibilding kod nas ne donosi nikakve materijalne benefite, štaviše, svaki bodibilder snosi sam troškove na takmičenju.
"U Americi je ovaj sport najrazvijeniji, pobjeda na najvećem takmičenju 'Mr. Olimpija' donosi oko pola miliona dolara ne računajući sponzorske ugovore. Dragan Paunović je tamo u SAD, odmah dobio ogroman sponzorski ugovor - na njemu je sad samo da trenira. Tamo je i Miloš Šarčev, koji se takmičio 10 puta. Ukupno ima četvoro-petoro naših ljudi koji su uspjeli u Americi. Izrael na primjer za osvojeno prvo mjesto u bilo kojoj kategoriji dodjeljuje doživotne stipendije svojim takmičarima, u Poljskoj se za prvo mjesto dobija 100.000 evra".
Takođe, mnogo je bolja situacija u tzv. regionu.
"Srbija i Hrvatska za tri osvojene medalje dodjeljuju sportske penzije. U ozbiljnim državama se to ozbiljno i nagrađuje, a kod nas se takmičari finansiraju vlastitim sredstvima. Evo konkretno za odlazak na Evropsko prvenstvo potrebne su pripreme od tri mjeseca, koje koštaju oko 5.000 KM, a troškovi na samom takmičenju uključujući i kotizacije, put i spavanje iznose oko 3.500. Dakle, za samo učešće minimalno je potrebno 8.000 KM", zaključio je Đukić.
