Rođen je u Srbiji, ali je praktično cijeli život proveo u Njemačkoj. Ipak, kada su zvali da igra za njih on je znao šta želi. Petar Đorđić je samo htio da, kao i njegov otac, obuče dres Srbije!
Srbija se nada! Sastale su se dvije generacije, jedna iskusna predvođena Mijajlom Marsenićem, braćom Ilić i Bogdanom Radivojevićem i jedna koja tek dolazi sa Milošem Kosom, Urošem Borzašom, Lukom Roganom... A jedan od najiskusnijih koji su tu da povuku u Njemačkoj na Evropskom prvenstvu je i Petar Đorđić!
Ljevoruki bombarder, pre godinu i po dana osvajač Lige Evrope i najbolji strijelac tog takmičenja sada je siguran u ovaj tim! Ima 33 godine i pred Euro kaže da mu izgovori nisu potrebni. Dakle, da li vjeruje u doček rukometaša na balkonu?
"Vidi, da se ne nadam i da ne vjerujem u to ne bih bio ovdje", ističe on, pa se prisjeća i prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva: "Ja sam bio sto odsto siguran i prošle godine da ćemo napraviti nešto veliko. Kada pogledaš našu ekipu, kakvi su igrači ovdje, na svim pozicijama, to su sve top igrači. Naravno ne ide to preko noći, jer te ekipe kao Njemačka od koje smo izgubili jedan razlike, protiv koje je bilo svačega, igraju dugo zajedno", počinje svoju priču za MONDO Petar Đorđić.
Srbija je na Mundijalu završila kao 11. a moglo je to i mnogo bolje. Lagano smo dobili Katar i Alžir u prvoj grupi, a da je njemački klub dozvolio Dejanu Milosavljevu da brani protiv Njemačke možda bi 34:33 za Nijemce bilo mnogo drugačije... Ipak, poraz od Norveške u drugoj fazi je presudio.
"Protiv Norveške smo vodili pet razlike na poluvremenu i na kraju izgubili tri razlike... Da smo mi iza sebe imali dva ili tri prvenstva i da znamo kako se igraju te utakmice, to se ne bi desilo. Šanse nema! Ali u redu, ako mora da se plati velika cijena za taj veliki korak. Stvarno vjerujem da smo naučili iz toga i svake godine pravimo korak dalje. Ja se stvarno iz dubine duše nadam da je ovo prvenstvo naše, da možemo nešto veliko da napravimo i mislim da svako od saigrača tako razmišlja. Sada je došlo vrijeme da više nema nikakvih izgovora, da svako treba da preuzme odgovornost i da stvarno nešto napravimo veliko. Da i mi pomognemo našem rukometu na taj način, to bi jako značilo. Mi smo svjesni toga i daćemo sve od sebe, to je sigurno", govori novi lijevi bek Vojvodine i standardni reprezentativac Srbije.
PAUZA? MA DAO SAM ODMAH 10 GOLOVA, DOBAR SAM!
Nijemci su me pritiskali, a ja spavam u dresu Srbije! Intervju: Znali su ko mi je otac, bilo je svačega!
Evropsko prvenstvo u Njemačkoj počinje 10. januara, a Srbija će u grupnoj fazi od 12. igrati sa Islandom, Mađarskom i Crnom Gorom. Ove sezone je prije Eura Đorđić odigrao samo jedan meč, ali on smatra da to uopšte ne mora da bude loše po njega.
"Odigrao sam posljednju utakmicu u polusezoni za Benfiku, dao sam deset golova na njoj tako da je očigledno sve u redu. Bio sam dva mjeseca van terena, imao sam povredu Ahilove tetive i koliko god to nije bilo dobro, možda je i bilo dobro na neki način. Dobio sam više vremena da se spremim za neke druge stvari. Poradio sam više na spremi i na detaljima za koje inače nisam imao vremena. Nije ni loše ni za glavu jer sam se poželio rukometa. Duga je sezona, mnogo je utakmica i svega, tako da mislim da je ovo čak i bilo dobro za mene", uveren je iskusni Đorđić.
Rukomet je posebno nemilosrdan kada ga igrate na vrhunskom nivou na oba fronta. Iz klupske sezone se ide u reprezentativnu, pauza jedva da postoji..."Mislim da je malo gde tako mala pauza u rukometu kada igraš na vrhunskom nivou i u reprezentaciji i u klubu, ali mi smo već navikli na to. Da je teško, teško je, ali to je naš život, takav je profesionalni sport."
NARAVNO DA SU ZNALI KO MI JE OTAC!
Nijemci su me pritiskali, a ja spavam u dresu Srbije! Intervju: Znali su ko mi je otac, bilo je svačega!
Ko prati rukomet zna za porodicu Đorđić makar 30 godina, a vjerovatno i duže. Dolazi Petar iz rukometne familije pošto je njegov otac Zoran Paša Đorđić legendarni golman Metaloplastike, Partizana i reprezentacije SR Jugoslavije. Ipak, pošto je Petar rođen 1990. zbog oca je kao praktično beba 1993. morao da napusti Srbiju. Da li se uopšte sjeća domovine iz djetinjstva?
"Pa kako da se ne sjećam?! Ja sam sa tri godine otišao odavdje u Francusku, pa smo bili četiri godine bili tamo. Onda sam sa sedam otišao u Njemačku i ne znam sa koliko sam otišao odandje, sa 28 ja mislim. Tako da sam faktički cijeli život bio u Njemačkoj i eto sad posljednjih pet godina sam bio u Portugalu i prije toga dvije u Bjelorusiji", prisjeća se on.
Rano je počeo sa rukometom, a teško da će se ikada desiti ono što smo gledali u Veclaru 2008. godine. U istom timu u Bundesligi igrali su Petar (17 godina) i Zoran (42 godine), otac i sin. Mora da je bilo malo čudno?
"Jeste, kako nije! Mi smo i dalje jedini otac i sin u istoriji u Bundeslige koji su igrali zajedno. Pošto stvarno u Njemačkoj postoji pravilo da ne smiješ prije 17 godina da igraš profesionalno sa starijima. Ti sa 17 godina misliš da si mlad i pun snage, ali velika je razlika. Rukomet je sport gdje ima mnogo kontakta, mnogo udaraca u vazduhu pri skoku i razlika između nekoga sa 16-17 godina i nekoga ko ima 28 ili 30 u snazi je mnogo velika. To je drugačije nego fudbal, košarka, nije bezveze takvo pravilo."
Zoran Paša Đorđević je bio dio kultne finalne serije između Partizana i Crvene zvezde kada su crno-bijeli upisali prvu rukometnu titulu u istoriji... Kasnije je bio i prava legenda Veclara i sigurno da je pritisak na Petra bio veći nego na druge mlade igrače.
"Otac baš iz tih razloga nikada nije htio da se miješa u moj rukomet. Čak je izbjegavao da dolazi na utakmice da ne bi ispalo da gledaju više njega nego mene. Tad to nisam razumio. Sad iz ovog ugla da li bih ja išao na utakmicu mog sina? Mislim da isto ne bih. Razumijem zašto to nije radio. Nikada se nije miješao u moje odluke. Mogao je da se posavjetuje, ali se u kući nikada nije pričalo o rukometu, čak me nikada nije pitao koliko sam golova dao poslije utakmice. Možda da mi ne bi pravio dodatni pritisak", govori za MONDO Đorđić, ali ističe da je naravno bilo i zavisti, sujete, problema... "Naravno da su u Njemačkoj znali ko mi je otac i da sam u nekim situacijama u karijeri imao teži put jer sam uvijek morao da se dodatno dokazujem. Sigurno su i neki ljudi bili ljubomorni i sujetni i da je dosta toga išlo preko mojih leđa. Ipak ja sam sa ponosom nosio svoje prezime jer znam da je moj otac bio profesionalac, častan i pošten čovek. Nadam se da će tako jednog dana moja djeca moći da kažu za mene!"
Ipak uspjevao je trostruki osvajač bronze sa selekcijom SR Jugoslavije da svoje sinove rastereti, što sada sa svojom djecom pokušava i iskusni levi bek Srbije. "Otac me nikada nije pitao za rukomet, čak mi je pričao da treba da probam različite stvari i da vidim šta mi se sviđa. Moj brat je probao da igra rukomet, pa je poslije odustao i to nikad nije bila tema kod nas. Jedino što mi je uvijek pričao je da šta god da radim treba da dam sve od sebe i da vjerujem 100 odsto u to. Ja isto tako pokušavam da vaspitam svoju djecu, da šta god oni budu radili da je na ovom svijetu najbitnije da vjeruju u sebe i da šta god da rade da vjeruju u to svom dušom", govori novo pojačanje Vojvodine.
DVA MJESECA U DRESU SRBIJE, NISAM DAO NI DA SE PERE!
Nijemci su me pritiskali, a ja spavam u dresu Srbije! Intervju: Znali su ko mi je otac, bilo je svačega!
Ipak, iako pritiska nije bilo, bilo je neizmerne ljubavi prema rukometu. Od malih nogu Petar je znao kojim putem želi da ide, pa zato sa 13 godina nije htio da uzme dres Blaženka Lackovića.
"Ja sam otkad znam za sebe za mene je samo postojao rukomet znao sam da ću tu uspjeti jer sam stvarno bio zaluđen za to. Ima jedna priča kada sam imao 13 godina, to moja majka stalno priča. Igrao je otac protiv Flensburga gdje je tada bio Lacković koji mi je bio idol. On se pojavio nov, igrao je lijevog beka, bio je strašan igrač. Moj brat je išao da ga pita za znojnicu i meni je mama rekla: 'Priđi, priđi!' Ja nisam htio i mami sam rekao: 'Šta da mu priđem kad ću za četiri godine da igram protiv njega!' Nije to bilo sujetno, egoistično, ja sam stvarno tako osjećao. Znao sam da je potrebno da mi se dosta toga potrefi i da ostanem zdrav, ali ja sam osjećao! Toliko sam trenirao i to želio da je to jednostavno moralo da se desi. Ja sam istinski vjerovao i dan-danas mislim da ako čovjek u nešto istinski vjeruje i radi na tome neke kockice moraju da se poklope da to bude stvarno tako", prisjeća se Petar Đorđić za MONDO.
Na pitanje da li se sjeća očeve tri bronzane medalje sa reprezentacijom između 1999. i 2001. godine ističe da se sjeća svakog detalja! A kao što je on nekada gledao tatu kako igra, sada njegova djeca gledaju njega. I to je nešto što je teško objasniti ili prepričati.
"To je druga priča! Moja žena i djeca u Lisabonu nisu gledali utakmice četiri godine jer tamo postoji pravilo da djeca do tri godine ne smiju da gledaju utakmice. Ja nikada to nisam gledao na taj načim, ali sjećam se meča protiv Tuluza u Evropi, gdje smo izgubili u Francuskoj tri-četiri razlike. To nije floskula, to se stvarno desilo! Igralo se u koroni, ja sam čak bio bolestan, loše sam se osjećao, nisam dva dana pred meč trenirao, ali je na tu utakmicu prvi put u životu sin došao da me gleda. Tada je imao četiri-četiri i po godine. Ja tebi ne mogu da opišem taj osjećaj! Kako sam njega vidio, to je bilo deset minuta pred utakmicu, taj osjećaj ne mogu da opišem... To je strašno, ja više ništa nisam osjećao! Na kraju sam dao 14 golova, mi smo prošli dalje, ali takav jedan udarac adrenalina, to ne mogu da opišem. Ni pred jednim trenerom, ni pred jednom reprezentacijom se nisam tako nešto osjećao kao pred sinom i ćerkom. To je nešto posebno!", ističe on, pa dodaje još jednu anegdotu: "Ja znam šta to znači. Sjećam se da sam uživo gledao polufinale u Parizu kada su igrali sa Švedskom, kad je Levgren dao onaj posljednji gol... Dan danas pamtim pjesmu koja je bila poslije te utakmice, tad je tek bila izašla "I Will Survive". Ja kad god nju čujem ja se naježim! Takve stvari ostanu u tebi negdje duboko."
Zoran Đorđić je od 1995. do 2001. godine bio redovan u nacionalnom timu, a sa Eura 1996. u Španiji i sa Mundijala u Egiptu 1999. i Francuskoj 2001. godine doneo je kući po medalju. Mali Petar je to itekako dobro pratio...
"Jesam! Kad god da je došao kući ja sam samo očekivao da mi donese dres od nekog igrača! On meni recimo donese od Vladana Matića "najk" dres reprezentacije, ja sam u tome dva mjeseca šetao po kući, nisam ni dao da se pere! Bio sam zaluđenik za takve stvari, uživao sam u tome. To je još više podsticalo da što brže zaigram"
SVAŠTA SU NIJEMCI RADILI, PRITISKALI... NISAM HTIO ZA NJIH!
Sa 17 godina je kao ogroman talenat zaigrao u Veclaru Bundesligu, a zatim je prešao u veliki Flensburg. Igrao je za neke mlađe selekcije "pancera", pritiskali su da igra i za seniore... "Da, Nijemci su me zvali. Ja sam prošao sve njihove selekcije i onda sam se na kraju odlučio da igram za Srbiju. Pravili su oni meni mnogo pritisaka. Da sam bio Nijemac dok sam igrao u Veclaru to bi bilo strašno koliko bi me forsirali. Ali presudilo je to što sam imao te snove – da proživim ono što je moj tata proživio!"
Iako je cijeli život "gastarbajter" iako je u Njemačkoj proveo ubjedljivo najveći dio života, uvijek je znao odakle je i šta je ono što najviše voli. Zato nijedan drugi dres nije dolazio u obzir.
"Cijeli život sam živio po Njemačkoj, ali za mene je najveća stvar u godini bila da dođem tih šest sedmica u Srbiju, da se vidim sa svojim drugarima. Kad god da smo se vraćali u Njemačku meni je to mnogo teško padalo, jer sam vidio da ocu i majci nije lako. Ljudi ne razumiju da se ti kao sportista koji živi u inostrastvu mnogo toga se odričeš. Nemaš svoju familiju, nemaš svoju kuću, jezik... Mnogo je to teško i to je možda i razlog što sam odlučio da se vratim", govori on, pa obašnjava odluku da sa 33 godine prvi put zaigra u srpskom rukometu.
Vojvodina je sa svojim ambicioznbim projektom i nakon osvajanja evropskog trofeja prošle godine uspjela da ga dovede u Novi Sad. "Imam mogućnost u životu da imam ozbiljan klub gdje mogu svojoj djeci da priuštim normalno detinjstvo, da su u svojoj zemlji i da imaju mogućnost da žive normalan život. Jer ja znam šta je to bilo za mene kad treba da se vratim u Njemačku. Daleko od toga da je nama bilo loše tamo, ali ja sam uvijek želio da živimo u Srbiji jer mi je uvijek bilo mnogo lijepo, kao što je i njima lijepo. To je drugi svijet, ovdje su djeca i dalje drugačija, idu po poljanama, a sve je to u Evropi malo drugačije, privatnije, koliko god imao drugare tamo nije to nikada isto kao ovdje"
Znači, poslije karijere, kad god da se ona završi Petra Đorđića ćemo gledati u Srbiji? "Uvijek je teško planirati u životu šta i kako, to su mi dokazali Bjelorusija i Portugal. Kako te život navede, tako ideš. Moj plan poslije Portugala je bio da ili završim karijeru tamo ili da se vratim u Srbiju. Sada je, Bogu hvala, došla ta mogućnost, da mogu da igram u dobrom klubu koji ima velike ambicije. Ja mislim da je to za svakog igrača koji je ovdje mnogo velika želja da to bude tako. Da mi napokon imamo jedan klub kao što je Makedonija imala Vardar, Pelister, kao što Rumuni imaju Dinamo Bukurešt, Slovenci Celje... Svako od nas ovdje to sanja!", dodaje on.
Ali šta je najboljem strijelcu iz pretprošle sezone Lige Evrope Vojvodina mogla da ponudi, pa da on prvi put zaigra u Kaću, Leskovcu, Zrenjaninu...
"Ponudila mi je to da ja imam vjeru u taj projekat. Kada sam došao u Benfiku isto je tako bilo, čak je u Portugalu projekat tek trebalo da dođe u tom momentu na nivo na kome je već sada Vojvodina. Onda je čoveku lakše da povjeruje, već mogu da se vide te ambicije. Kada sam išao u Benfiku to je bilo sve kao da može da bude, ali da ćemo tek da vidimo.... Kad sam otišao u Benfiku svi su se maltene smijali. Kada smo dvije godine kasnije osvojili Ligu Evrope svi su htjeli da dođu. U Vojvodini se dosta toga napravilo i mislim da sada hoće da idu na sljedeći korak. Doveli su dosta naših reprezentativaca, sad sa mnom je ovo sljedeći korak. Imao sam super razgovore sa njima, vidim da su ambicije velike i da to nije projekat na godinu dana. Vidim da prave velike rezultate i da to zaista ide unaprijed. Kada me je to motvisalo tako nešto u Portugalu koliko će me tek motivisati u mojoj zemlji! Stvarno se radujem i velika je stvar da mogu porodicu da dovedem u Srbiju", završava svoju priču za MONDO Petar Đorđić.
Sa 17 je odbio Nijemce i rekao da želi samo Srbiju Sa 33 je tu da i dalje "bombarduje" sa bekovske pozicije, ali i da ponudi preko potrebno iskustvo Urošu Borzašu i Milošu Kosu na Evropskom prvenstvu koje uskoro startuje. I da, nadamo se, napravi šou na balkonu sredinom februara!
(MONDO, Nikola Lalović)