Slavni srpski vaterpolista u potresnoj životnoj ispovijesti govorio o svojoj teškoj saobraćajnoj nesreći. Sjeo je pijan za motor i umalo izgubio život.
Danilo Ikodinović (47) bio je jedan od najboljih srpskih vaterpolista i jedan od najboljih sportista u trenutku u kojem je u junu 2008. doživio tešku saobraćajnu nesreću na motoru. Cijela nacija je ostala u šoku na početku olimpijskog ljeta kada je čula da je osvajač dvije olimpijske medalje, prvak svijeta i trostruki prvak Evrope pretrpio povrede zbog kojih mu je bio ugrožen život.
Prema zvaničnom saoštenju Policijske uprave, koje je došlo vjerovatno do svih građana u Srbiji, Danilo Ikodinović je zadobio prelom desne nadlaktice, povrede krvnih sudova i živaca desne ruke, kao i razderotine po nogama od posljedica udara u automobil za kojim je sjedio 25-godišnji vozač iz Đurđeva, koji je doživio lakše povrede. Nesreća se dogodila na putu Zrenjanin - Novi Sad, nekoliko dana prije odlaska reprezentacije na Evropsko prvenstvo u Malagi, na kojem je reprezentacija zaigrala šest dana nakon nesreće, dok je Danilo uveliko bio u indukovanoj komi. Srbi su stigli do finala, u njemu doživjeli poraz od Crnogoraca, a Ikadinović je sve to vrijeme bio bez svijesti, odlukom ljekara, s obzirom na težinu povreda.
Gostujući u emisiji "Preživeli" na televiziji K1, Ikodinović je prepričao iskrenije i detaljnije nego ikad detalje te noći u kojoj je pijan sjeo na svoj motor "Jamaha R1".
"Bilo je tu više faktora. I motor i moje zezanje sa alkoholom u kafani i ono moje 'Ne može meni ništa da se nikad desi' i nezadovoljstva neka koja sam vukao... Obožavao sam motor, bio mi je kao bicikl, ali ne ide da piješ i voziš. Izvadili su 1,50 ili 1,70 promila iz krvi. To je bilo kao da se opustimo, pred odlazak u Evropsko prvenstvu Malagu. Bio je to petak uveče, a u ponedjeljak je trebalo da idemo. To se meni desilo u petak, odnosno nije se desilo, nego sam ja to prouzrokovao. I moram da naglasim da sam samo ja stradao, da nikome ništa nije bilo, jer ne znam kako bih živio da se neko povrijedio".
Na osnovu onoga što je čuo od drugih, evo šta zna o nesreći: "Dao sam pun gas, preticao cijelu kolonu. Ja pričam rekonstrukciju po priči drugih ljudi, jer se ne sjećam. Bio sam u Zrenjaninu na Peskari (kupalištu) sa drugarima, bilo nam je fantastično i krenemo do grada. Kakav sam bio, stavim kacigu na glavu i tada sam živio u Novom Sadu, pa pun gas za Novi Sad, kao da idem kući da spavam, ne znam šta mi je bilo u glavi. I po priči drugih ljudi, preticao sam cijelu kolonu. Namrčilo se, krenule su munje da sijevaju, nije još krenula kiša da pada. Bukvalno kažu da je kada sam pao sa motora počela takva kiša, da je bilo ludilo".
"Sva krivica je moja"
"Letio sam 86 metara, go*na su me spasila"! Doktori shvatili na operacionom stolu: Pa ovo je Danilo Ikodinović
"Na čelu te kolone bio je traktor sa prikolicom. Sva krivica je bila apsolutno moja, ali prosto taj traktor nije trebalo da bude na magistralnom putu, nema pravo. Mislim, takav je bio splet okolnosti. 'Jugo' je krenuo njega da pretiče, jer me nije čuo. Znaš kako se čuje motor koji ide 200 na sat, čuješ ga kilometar unazad, ali on nije čuo. Kad je krenuo da prestiže, u svojoj ludačkoj brzini sam ga tačno pogodio u zadnji dio auta i Bogu hvala da je tako bilo, da sam ga udario u njegova vrata, prepolovio bih ga. Trag kočenja bio je minimalan. Našli su me 86 metara dalje. Vidio sam policajca koji je radio uviđaj, prišao mi je čovjek i rekao mi je 'Radio sam tvoj uviđaj, letio si 86 metara. Tražili smo te na mjestu koje je bilo logično po udaru motora u kola, ali smo te našli na totalno šestoj strani'. Imao sam sreću pao sam u đubrivo, go*na su me spasla. Kada sam pao, eksplodirala je karotida koja ide iz srca u mozak, ali sam položajem tijela spriječio da iskrvarim".
Dogodilo se nekoliko stvari te noći koje su teške za povjerovati. "Hitna pomoć je došla za 15 minuta, što je praktično nemoguće. Kada mi je policajac rekao da sam letio 86 metara, rekao sam da je nemoguće. To je fudbalski teren. Kako sam preživio? Ne znam", rekao je Danilo Ikodinović i u dahu nastavio.
"Doktori kažu da me je prije svega spasio Bog, viša sila, a poslije toga moja fizička sprema i doktori koji su se toliko trudili oko mene. Čitao sam raznorazne komentare, ali poslije kad ti vidiš kako pričaju 'njega su spasili, a mnogi umru'. Mogu da se složim da je to istina, da su se potrudili malo više oko mene. Moram da biram riječi, ljudi će pogrešno shvatiti, ali tada sam bio bez lažne skromnosti jedan od popularnijih sportista u zemlji. I zamisli takav dođe na operacioni sto, negdje je normalno da će da se malo više potrudi. Ne obezvrijeđujem druge ljude, ne daj Bože, mislim da je svuda tako".
U bolnici je proveo nekoliko mjeseci. "Doktori su me uveli u komu zbog ogromne povrede ruke, koja je trebalo da bude odsječena iz ramena. Držali su me u komi mjesec dana. Stradao sam 27. juna oko 20-21 čas, a probudili su me 28. jula, a izašao sam 28. avgusta iz bolnice. I sve mislim, 28. jun je Vidovdan, a 28. avgust je Velika Gospojina. Padnem na bitan datum, izađem na još veći način i na Svetu Petku odem u Francusku na prvi pregled".
Nakon završetka liječenja u bolnici, bilo mu je jasno da više neće moći da koristi desnu šaku. "Kad sam se probudio, ruka mi je bila vezana, bilo je ogromno nešto, sve zavijeno. Tek sam ustao iz kome, shvatam da sam u bolnici, ali ništa drugo. Objašnjavaju mi šta se desilo, a moje prvo pitanje bilo je da li je neko stradao. To je malo ko mogao da čuje još. I doktorka je rekla da nije niko. I veoma brzo sam ja to ukapirao, a ono što mi je bilo u glavi je da sam sam napravio čitav problem samom sebi i rekao sam da ću sam i da se izvadim iz tog stanja. Prvi osjećaj mi je bio - da li je moguće da sam ovo napravio? Sljedeći je bio - idemo dalje, moraš da izvadiš. Vidi, budim se u šok-sobi. Koliko se sjećam, bilo je osam kreveta. Dvije garniture ljudi je umrlo, jedino sam ja ostao. A, da ti ne pričam kako to funkcioniše, kad ljudi umru, pa ih stave u zatvorenu kesu, pa moraju tu zakonski da ostanu dok ga odnesu. Gledaš sve te grozne stvari, pa kažeš sebi - Majmune jedan, da li si sebe doveo u ovo? Moraš da se izvadiš kako znaš i umiješ!"
"Kad sam izašao napolje kapirao sam da od toga nema ništa i da mi ruka visi kao drvo. Sada mogu da izvedem neke stvari sa njom, jeste to iz ramena uglavnom, ali mrducka. Doktori su mi odmah rekli da od šake nema ništa i da je to nemoguća misija. Onda smo se fokusirali na to da nađemo vrhunskog doktora. Svi su preporučivali jednog doktora, ali smo poslije shvatali da je on stručnjak za šaku i ne za tako teške povrede, jer sam presjekao svih pet nerava kroz koje mozak rukovodi desnom rukom. Sve sam ih isjekao i nije bilo spasa dok nismo došli do čuvenog doktora u Parizu, Oberlana", rekao je Ikodinović, koji je ovog ljeta takođe bio na Olimpijskim igrama u Parizu, jer je bio navijač odbojkaške reprezentacije i emotivno podržavao svoju suprugu, kapitenku Maju Ognjenović.