Anđela Branković je postala svjetska šampionka u boksu, a u intervjuu za MONDO otkrila je čime se bavi privatno i koliko je truda bilo potrebno stići do vrha. Ne želi tu da se zaustavi, jer je ovo samo jedan u nizu stepenika ka uspjehu koji želi da ostvari.
Djevojka koja je ispisala istoriju - Anđela Branković. Ono što je Zorana Arunović u streljaštvu, Milica Mandić u tekvondou, Jovana Preković u karateu, to je Anđela u boksu. Najbolja na svijetu u kategoriji od 54 do 57 kilograma i prva u istoriji koja je to uradila za svoju zemlju. Skromna i vrijedna, sa fakultetskom diplomom koja je nije omela da postane vrhunski profesionalac u sportu i sve to uz ljubav prema muzici i knjigama.
Priča o Anđeli još je dobila jači odjek kad se saznalo da je usvojena, da je prve godine svog života provela u domu za nezbrinutu djecu... A, onda su na red stigli i brojni uspjesi, pa je životni put gradila tako da na kraju kaže veliko hvala svojim sadašnjim roditeljima uz jasnu poruku - zaslužili su da imaju svjetskog šampiona u kući.
"Moji roditelji su zaslužili svjetskog šampiona": Anđela za MONDO otkriva kako je ispisala boksersku istoriju
A kako je sve krenulo, otkrila je u intervjuu za MONDO: "Prvo sam se bavila odbojkom i zaista sam voljela taj sport. Međutim, moja drugarica se bavila karateom i jednom momentu je prešla na boks i tada je i mene pozvala. Kad sam se otisnula u te borilačke vode, shvatila sam da mi karakterno više to odgovara i tako sam ostala. Tada sam imala 16 godina", započela je Anđela.
Period odrastanja donio je uspjehe, ali čini se ne onakve kakve je srpska šampionka željela. Anđela je odlučila da se posveti studijama i napravila malu pauzu, tako je diplomirala na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja. "U prvom periodu kad sam se bavila boksom, dok nisam napravila tu pauzu, pravila sam neke rezultate, ali sve je to nekako bilo na 'mišiće'. Međutim, kako sam napravila pauzu, vjerovatno je došla do tog i psihološkog i fizičkog zasićenja. Tada je uslijedila i pandemija. Zaključila bih da sam u toj pauzu koja je trajala dvije, dvije i po godine sazrela što fizički, što psihološki. U pravom momentu se pojavio moj lični trener i naš selektor Mirko Ždralo koji me se sjetio, naši smo se u pravo vrijeme i na pravom mestu, bila je to dobra kombinacija."
Ivan Miljković je Anđelin uzor
U periodu odrastanja boks zasigurno nije bio popularan, a snimci sa mečeva viralni kao danas. Nije bilo lako pronaći uzor i nekoga na koga bi se trebalo ugledati... Još kao mala bavila se odbojkom, pa je negdje logičan slijed okolnosti bio da njen uzor bude iz tog svijeta. Tako je Anđela sa ponosom rekla da je obožavala reprezentativca Srbije Ivana Miljkovića.
"Bokserski uzor nikad nisam imala. Kao sportsku veličinu - meni je uzor bio Ivan Miljković, naš odbojkaš i nekadašnji kapiten reprezentacije. A, glavni motiv u svemu tome je bio da branim boje naše zemlje. Meni je to bilo nešto fenomenalno."
Postoji još jedan motiv, a to su Olimpijske igre: "Možda i najemotivniji sportski motiv koji sam ikada vidjela bilo je otvaranje Olimpijskih igara u Tokiju, to je bilo nešto predivno. Gledala sam to i plakala. Prošle godine se to nije dogodilo, na neki način mi je izmaklo to učešće na Olimpijskim igrama, ali zasigurno ću dati sve od sebe da ispunim i taj svoj dječiji san."
"Zbog toga mislim da je ovo samo jedna stepenica u mojoj karijeri. Izabrala sam ovim da se bavim profesionalno i zaista želim da ostavim trag ne samo u boksu, nego i u cijelom svijetu kao sportista", ispričala je Anđela.
"Individualni sport me je naučio kako se radi u kolektivu"
Publika u Srbiji imala je priliku da upozna nove nade boksa, dosad su bile poznate Sara Ćirković i Natalija Šadrina, a sada je svijet imao priliku da čuje i za Anđelu, Draganu, Nikolinu, Milenu, Anastasiju... Zbog svega toga, šampionka svijeta svoj uspjeh ne vidi samo kao individualni rezultat, već to pripisuje i svom timu.
"Nisam svjesna toga i ne znam kako se osjećam po tom pitanju, osim što me obuzme jeza. Još uvijek treba vremena da se slegnu svi utisci. Nije ovo samo moj uspjeh, ovo jeste individualni sport, ali sam naučila šta je to kolektiv, kako se ponaša u kolektivu, kako, u stvari, svi jedni za druge radimo."
"Napravili smo jedan istorijski rezultat, ne samo ja, nego svi kao tim i osvojili pet bronzanih medalje i jednu zlatnu. To mnogo govori o tome koliko smo se sve mi kao djevojke izdigle na viši nivo. E sada, što se tiče svih emocije, mislim da će mi trebati još vremena da se saberem."
Roditelji koji su zaslužili svjetskog šampiona
Sve je potresla priča o Anđelinom odrastanju, a kako sve to odrazilo na nju? "Zasigurno me je formiralo u ličnost koju ja jesam i sa svim manirima koje imam i manama i vrlinama... Međutim, nema tu nešto puno da se priča što se tiče detalja, a i kad se bude pričalo, to će biti zajedno sa mojim roditeljima, jer su oni najveći akteri i heroji ove priče."
"Mislim da su oni prošli mnogo teži put, nego ja... A mene samo krasi ta jedna priča. Mogu samo da budem zahvalna i ponosna što ih imam kao roditelji. I ono što oni zaslužuje je da imaju svjetskog šampiona, bar jednom, a nadam se će biti još."
Druga strana medalje Anđele Branković
A kad nije u ringu Anđela voli da čita i sluša muziku. Mada je priznala da je vrlo teško biti van sporta kada je sve podredila boksu...
"Cijeli moj svijet se vrti oko sporta, odnosno oko boksa. Nije to za mene samo sport, to je meni smisao života. Uspjela sam da ostavim i porodicu i posao i meni najdraže ljude i da se preselim samo radi sporta, u totalno nepoznat grad... Skoro svaki dan mi se vrti oko sporta, ali tu je i druga strana."
"Naravno tu je muzika, tu su knjige, volim da čitam, a to zavisi od raspoloženja. Nekad volim da uzmem literaturu pa da se bavim obrazovanjem ili neku modernu psihologiju, a nekad sa druge strane volim da roman, pustim mozak na pašu i uživam. Naravno, neću otkrivati tačno koje su to pjesme, jer je to kompromis sa drugom sa kojim ja razdjeljujem takvu muziku, ali svakako da su to neke etno pjesme koje imaju veze sa našim narodom i našom istorijom", završila je Anđela.
(MONDO - Tijana Jevtić)