Mario Ančić krenuo ka zvezdama sa Gemax opena prije osam godina. U međuvremenu se razbolio, diplomirao prava, predavao na Harvardu.
Boris Beker je 2004. godine izjavio: "Budućnost je stigla, a njeno ime je Mario Ančić".
Hrvatski teniser, poslije mnogo uspona i padova, kako na terenu tako i u životu, opet je na početku sportske karijere. I ponovo na mjestu odakle je prije osam godina krenuo ka teniskom sazvježđu - u Beogradu.
U međuvremenu, Ančić je stigao do sedmog mjesta na ATP listi, osvojio tri ATP turnira, igrai u polufinalu Vimbldona i, u paru sa Ivanom Ljubičićem, osvojio bronzanu medalju za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Atini.
Bolest (mononukleoza) ga je odvojila od reketa, najavljivao je i kraj teniske karijere. Međutim, odustao je od toga. Ponovo je u Beogradu, gdje je učestvovao na Gemax openu, na kome je eliminisan od Žila Milera iz Luksemburga - 6:7, 6:7.
"Trenutno sam na novom početku. Za Beograd me vežu fenomenalne uspomene, ovdje je sve počelo – bilo je to predivnih sedam dana, prvi osvojeni čelendžer. Tokom narednih osam godina bilo je fantastičnih rezultata, ali i problema sa zdravljem. Sjećam se da je beogradska publika fenomenalna", podsjetio se Ančić u izjavi za zvanični sajt "Gemax opena".
Poslije boravka u srpskoj prijestonici 2002. ušao je u istoriju kao prvi tinejdžer od Bjerna Borga, koji je ostvario pobjedu na centralnom terenu Vimbldona, savladavši Rodžera Federera.
"Idealno bi bilo igrati i misliti isključivo na svoju taktiku na terenu, ne obazirati se na očekivanja i pritisak. U tome i jeste draž sporta. Sve sam shvatao kao izazov".
Osvajanje medalje na OI u Atini smatra najvećim dostignućem.
"Bila je to najveća stvar u to vreme. Donijela mi je mnogo samopuzdanja".
Međutim, 2007. sve je krenulo kako ne treba u životu Marija Ančića.
"Život je krenuo drugim pravcem i ja na to nisam mogao da utičem. Nisam gubio vjeru, ali je bilo strahovito teško. Imao sam više slobodnog vremena i posvetio se drugom cilju – studiranju. Latio sam se knjige, baš onako kako reket uzimam u ruke kada želim da unaprijedim forhend ili servis, zacrtao sebi cilj i ostvario ga".
Završio je Pravni fakultet u rodnom Splitu, zatim išao na praksu u advokatsku kancelariju u Zagrebu, a onda držao predavanja na Harvardu na teme dopinga i klađenja, kao i sportskih organizacija.
"Pravo nosi adrenalin sa sobom. U pitanju je individualni posao. Kao profesionalni sportista, imam radne navike, samo sam ih ovog puta usmjerio na posao, umjesto na tenis", nastavio je 25-godišnji Splićanin.
"Govorio sam o interesantnim temama, koje uvijek iznova daju povoda za razgovor. Doping i klađenje su dva najveća zla modernog sporta, ugrožavaju sve u šta sport 'vjeruje' – fer plej, suparništvo, nadmetanje"...
Sada je zdrav i spreman da krene od nule.
"Dobro sam, ali moram sve ispočetka. Postepeno se vraćam u formu. Trenutno sam u fazi privikavanja. Poslije Beograda, idem na američku turneju, pa počinjem sa igranjem turnira na zemljanoj podlozi".
Malo koji teniser se može pohvaliti da je imao uspjeha kao junior, a da je kasnije napravio zavidnu karijeru. Ančić je bio najbolji junior svijeta 2001.
"Moglo bi se reći da jesam izuzetak po tom pitanju. Prelaz iz jednog stadijuma u drugi je težak, kao da su u pitanju dva različita sporta. Poslije juniorske karijere očekuje vas otvoreno more – pa kako se ko snađe. Brojna su iskušenja i dosta igrača nije spremno ili nema dovoljno kvaliteta da se vrati kada jednom padne".
Osim tenisa i knjiga, zadovoljstvo mu pričinjavaju i druge stvari u životu.
"Jedrenje mi predstavlja uživanje tokom posljednjih godina. Pratim sport – u toku sam šta se dešava u hrvatskom prvenstvu, Ligi šampiona, Dejvis kupu, u Vankuveru... Knjiga i muzika su uvijek uz mene", završio je Mario Ančić.
(MONDO, foto gemaxopen.com, MN Press - arhiva)