Na današnji dan, prije tačno 37 godina, umro je Josip Broz Tito. Ovom prilikom prisjećamo se te 1980. godine i čovjeka koji je smrt predsjednika SFRJ saoštio narodu.
Spikeru Miodragu Zdravkoviću, 4. maja 1980. pripala je dužnost da TV gledaoce prvi obavijesti o smrti Josipa Broza Tita.
Sigurno je - u sjećanju nijednog Jugoslovena neće izbledjeti slika i riječi izgovorene te večeri 4. maja 1980. godine, nešto poslije 19 sati iz studija Televizije, u eter, u svijet:
"Umro je drug Tito... To su večeras saopštili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije... Uskoro ćemo emitovati izvještaj sa sjednice Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije".
Te riječi, očigledno potresen, ali dostojanstven, izgovorio je Miodrag Zdravković, nekadašnji dječak-partizan, spiker koji već dvadeset šest godina "druguje" s radio-mikrofonom i kamerama Radio-televizije Beograd.
I spiker je samo čovjek. Čak i kada ima iskustvo i ugled jednog Miodraga Zdravkovića. Čak i kada unaprijed sazna da će on biti taj koji će najtužniju vijest saopštiti gledaocima televizije.
A Miodrag Zdravković je znao:
"Četrnaestog februara rečeno mi je da se ne udaljavam iz Beograda i da stalno budem u vezi s televizijom, sa svojom redakcijom. Niko mi nije rekao zbog čega, to sam naslutio čitajući saopštenje doktora o zdravstvenom stanju Predsjednika.
Prethodna noć bila je kritična. Sljedeći dani donijeli su izvesno poboljšanje stanja zdravlja i svakog čovjeka blažila je i veselila rečenica da se predsjednik Tito subjektivno osjeća bolje.
I mene - nekad toliko da sam gotovo zaboravljao na ono što mi je rečeno o neudaljavanju."
U rečima povremenog ohrabrenja iz svakodnevnih saopštenja doktorskog konzilijuma Kliničkog centra u Ljubljani tražili smo više nade nego što su ona pružala.
"Negdje sredinom marta moji urednici u redakciji su mi prećutno stavili do znanja za kakav sam težak zadatak određen. A ipak, svi smo se nekako nadali da će vesti iz Ljubljane ukloniti naše strijepnje...
Prisiljavao sam sebe da rasuđujem kao novinar, profesionalac, ali sam bio duboko potresen.
Zamišljao sam kako će to izgledati. Hrabrio sam sebe da ću, s obzirom na svoje iskustvo, moći to da uradim na profesionalni i dostojanstveni način. To se od mene zahtjevalo i očekivalo.
A kako - to nisam znao. Riječi koje bi trebalo izgovoriti, nisam se usuđivao čak reći ni u sebi. I opet sam misli odlagao: to se, ipak neće dogoditi."
Čovjek voli da vjeruje u čuda - da se onom ko nam je drag zlo ne može dogoditi.
"A onda prvo neugodno iznenađenje: posumnjao sam u sebe, svoje profesionalno iskustvo, ono čime sam se hrabrio. Bilo je to 23. aprila", kaže Miodrag Zdravković.
"Imao sam slobodan dan, bila je srijeda, sjedio sam kod kuće. Saopštenje doktorskog konzilijuma i danas pamtim od riječi do riječi:
'Stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje kritično. Pored postojećeg komatoznog stanja drug Predsjednik se od sinoć nalazi u šoku...'
Tada sam prvi put istinski shvatio šta me čeka, tada sam, nije muški da priznajem - zaplakao. I uplašio se da bi mi se to moglo dogoditi i kad budem to morao da pročitam."
Naravno, Zdravković se nikom nije usuđivao o tome da govori. I opet dani prikupljanja snage, pribiranja, stalni eho: to neko mora uraditi, to je jednostavno, zadatak. A onda, nekoliko sljedećih dana svakodnevna saopštenja iz Ljubljane ponovo daju nadu.
Četvrtog maja, Miodrag Zdravković je opet bio slobodan. Kod kuće, uz televizor. Po podne, pošto je objavljen bilten o stanju Predsjednikovog zdravlja u kome su dominirale riječi "smetnje u kardiovaskularnom sistemu", uslijedio je poziv iz redakcije.
Spiker se spremio i otišao u televiziju.
"Ne sjećam se trenutka ni tačnog vremena kada sam dobio saopštenje koje sam trebao da pročitam. U hodniku koji vodi prema studiju, doživio sam još jedno iznenađenje. Tu je već bila filmska ekipa koja je snimala taj moj dolazak i to me je nekako presjeklo.
Na onu punu mjeru odgovornosti i koncentracije koju sam imao, to je još nešto dodalo, ne znam tačno šta, ali osjećao sam da je najveća kriza na pomolu.
Znam da sam nekako ušao u studio, sjeo i da sam bio strahovito zadihan, kao da sam trčao kilometrima. Prišao mi je Milan Vukos, naš generalni direktor, da još jednom pogleda tekst i rekao mi da dopišem treću rečenicu, ono "uskoro ćemo".
Automatski sam počeo da pišem ono što diktira i odjednom zastao - za trenutak nisam mogao da se sjetim kako se službeno zove naša zemlja... Sve su to bili djelići sekunde, a meni tako dugi."
Kada su iz režije programa upitali Zdravkovića da li je spreman, odgovorio je: "Nisam!"
I odmah je shvatio da je svako odlaganje sve gore, da je program prekinut, da su televizijski ekrani "bijeli", da je tišina zapravo nemoguća i nedopustiva. Još jednom su snaga, volja, profesionalnost spikera morali da pobijede srce.
Zdravković je dao znak režiji da je spreman, kamere su se uključile i on je izgovorio riječi koje su zaparale srca i paralizirale um svakog čovjeka:
"Umro je drug Tito..."
"Kako sam taj tekst pročitao, ne znam. Svjestan sam samo da sam u jednom trenutku zastao kod neke riječi, ali sam nekako pročitao sve do kraja..."
Spiker je morao nadvladati čovjeka.
Slobodanka Veselinović (RTV revija, 1980.)
