U svakoj situaciji o kojoj mediji izvještavaju, oni treba da stave privatni interes djeteta iznad interesa javnosti i iznad dobre priče!
Zamislimo sljedeće: otkrili smo da neko talentovano dijete svira violinu kao virtuoz. Odmah pomislimo da je to lijepa i pozitivna stvar i trčimo da napravimo novinarsku priču, ali... Padne li nam na um da to dijete ne svira violinu da bi ga ''javnost otkrila i da bi to neko vidio'', već zato što voli da svira?
Ovo je samo jedan i to najpozitivniji mogući primjer ali čak i kada su pozitivne priče u pitanju mora se voditi računa o interesu djeteta što novinari često zaboravalju, rečeno je na današnjem okruglom stolu ''Djeca u medijima'' koji je organizovala na Radio-televiziji Republike Srpske. Cilj ovog događaja je otvaranje stručne diskusije i omogućavanje podrške stručne javnosti medijskim djelatnicima, kako bi se ostvario najbolji interes djeteta u našem društvu.
A interes djeteta teško je odrediti, čak i kada postoji saglasnost roditelja i kada mislimo da se poklapa sa javnim interesom.
''Djeca nemaju a priori želju da budu eksploatisana u medijima'', kaže prof. dr Ivana Zečević sa odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, jedna od učesnica današnjeg okruglog stola. Ona podsjeća da danas informacije ne zastarijevaju - nešto što je objavljeno na internetu ima veliku šansu da ostane tamo. Stoga, oprez mora biti mnogo veći, a mjere, prema njenom mišljenju - rigidne.
''Ja se zalažem za cenzuru i zabranu objavljivanja eksplicitnih događaja (koji uključuju djecu) koji se dešavaju u našoj zajednici'', kaže profesorka i podsjeća da koliko god dobra i izbalansirana novinarska priča bila, teško je spriječiti komentare internet korisnika koji otkrivanjem informacija mogu nanijeti trajnu štetu porodici i djetetu.
Saglasnost roditelja ili staratelja se uvijek mora tražiti, ali čak i tada novinar treba da odluči da li je nešto u saglasnosti sa interesima djeteta i da li može ugroziti njegovo zdravlje, ne samo danas, već pogotovo u budućnosti, jer ''djeca su investicija za budućnost''.
"Najbolja namjera ne mora uvijek rezultirati najboljim interesom djeteta... Kada govorimo o djeci koja su eksponirana zato što su uspješna, ili zato što su naročito siromašna, ili zato što želimo da napravimo neku promjenu u njihovom životu, a nismo razmišljali o tome kako će to njihovo eksponiranje i to njihovo pojavljivanje u javnosti i medijima ostaviti traga na njihov život bilo sada ili za godinu dvije, pet ili deset godina. To su sve stvari o kojima treba voditi računa pogotovo danas kada su mediji svuda prisutni i kada mediji tako snažno oblikuju javnost i živote živote djece", kaže Nela Kačmarčik-Maduna iz UNICEF-a BiH, koautorka i jedna od urednica Publikacije ”Mediji u najboljem interesu djeteta: pregled znanja i iskustava za kreatore medijskih sadržaja”u čijem stvaranju je učestvovalo oko 20 autora i koja je predstavljena učesnicima okruglog stola.
Ona objašnjava da je vrlo teško odgovoriti na pitanje da li su ''prava djece ugrožena u medijima u BiH'' i teško je naći pravi način da se to izmjeri jer je vrlo tanka linija između zaštite privatnosti i između učešća djeteta, a i jedno i drugo je regulisano Konvencijom o pravima djeteta.
"Jako je bitno voditi računa o tome da kreatori medijskih sadržaja nisu samo profesionalni mediji, novinari i producenti koji podliježu nekoj vrsti regulacije, nego da mediji predstavljaju i sve ono što se dešava na društvenim mrežama, sve ono što se dešava kada privatni kreatori medijskih sadržaja - svi mi - postavljamo sadržaj koji se tiče djece i koji možda čak i narušavaju prava djeteta", navodi Nela Kačmarčuk-Maduna.
U praksi stvari stoje ovako: novinari obično u žurbi stižu na lice mjesta; vade mikrofon/diktafon, kameru, telefon i foto aparat i odmah prilaze djetetu s pitanjem i bez razmišljanja. Snimaju, fotografišu, pišu - jer to je ''topla ljudska priča''. Ko bi odolio, ne samo da klikne, već da pomogne ako pomoć treba? Ne postoje jednostavna upustva u ovakvim situacijama jer ništa nije crno ili bijelo, dobro ili loše, ali dobar ''filter'' je da se u svakom pojedinačnom slučaju treba zapitati kako bismo se mi osjećali da smo na mjestu tog djeteta, kako bismo se osjećali da je to naše dijete i razmisliti da li je najbolji interes djeteta da se baš na takav način napravi priča.
Kako bi to trebalo da izgleda, objašnjava ombudsman za djecu Republike Srpske, Dragica Radević.
"Novinari su dužni da obrate pažnju i na zastupljenost prava djeteta na mišljenje. Kada mediji izvještavaju o pozitivnim i negativnim situacijama u kojima se djeca nalaze, o uspjesima djece ili izvještavaju o raznim oblicima nasilja nad djecom, mislimo da dijete uvijek treba da ima mogućnost da izrazi svoj stav i svoje mišljenje,da ga se pita da li hoće da učestvuje, da mu se objasni da shvati o čemu se radi, da donesu odluku i on i njegovi roditelji".
Radevićeva podsjeća da Konvencija o pravima djeteta treba da bude polazna osnova svim institucijama koje rade sa djecom ali i za medije, te da u svakoj situaciji o kojoj mediji izvještavaju, oni treba da stave privatni interes djeteta iznad interesa javnosti i iznad dobre priče. Slučajevi pogrešnog izvještavanja medijskih kuća, posebno kada je u pitanju nasilje nad djecom, nisu rijetki.
"Mediji su nekad željni senzacionalističkih naslova i prodaje dobre priče pa se zaboravlja interes djeteta i mi smo imali pritužbe i u pojedinim slučajevima uočavali da mediji nisu uvijek izvještavali u najboljem interesu djeteta pa smo upućivali preporuke redakcijama i skretali pažnju na principe koji se moraju poštovati kada se izvještava o djeci. Prije svega potrebno je uskladiti zakone sa Konvcencijama o pravima djeteta", kaže ombudsman.
Učesnici okruglog stola skrenuli su pažnju da djeca, osim što imaju prava i osim što je moralno da se ta prava zaštite - možda je grubo reći - postoji i ekonomski interes, ako razmišljamo o djeci kao o investiciji za budućnost. Jer sve što danas radimo u korist djeteta u dugoročnom planu predstavlja ulaganje u budućnost društva. Ako je djeci dobro u društvu, onda je i društvo dobro.
Kada dolaze na svijet, djeca stižu pravo u digitalno doba i njihovi životi su već od prvoga dana prisutni na internetu, a sve ono što se postavi na internet ostaje tamo i trajno je dostupno. Djeca su već u medijima. Ako u džepu ili ruci drže kameru i imaju profil na mreži, teško je spriječiti da i sami "postanu sadržaj". U takvom svijetu, novinari im bar ne moraju odmagati.