Roditelji nikada nisu prestajali da je traže
Davne 1999. godine, tada kao devojčica od svega četiri godine, Julija Mojisejenko je sa ocem putovala vozom između dva sela u Bjelorusiji. Njen tata je tokom puta popio malo više pa je zadrijemao, a kada se probudio dočekao ga je šok.
Njegova odjeća bila je krvava a Julije nije bilo nigdje.
Policija je, logično, posumnjala prvo na oca, međutim kasnijom analizom se utvrdilo da krvava mrlja nije Julijina. Kako je bio pijan kada je zaspao, otac nije mogao da se sjeti da li se sa nekim potukao, kao ni bilo čega drugog, čime je rad policiji bio značajno otežan.
Dijete su tražili po čitavoj zemlji, međutim svaka potraga bila je bezuspješna. Julijina majka je svuda lijepila njene slike, a čak je insistirala da se presele, jer su živjeli kod železničke stanice, pošto nije mogla da gleda vozove kako prolaze.
Woman is reunited with her parents 20 later. Yulia Gorina, 24 vanished while traveling with her father on a commuter train in Belarus in 1999. She appeared 500km away, across border in Russia & raised as an orphan.https://t.co/hhc4d6hbyQ
— No Going Home (@NoGoingHome1)September 3, 2019
S druge strane, iste godine je u malenom mjestu Rjazanj, koje je od Minska udaljeno čak 1.000 kilometara, na željezničkoj stanici pronađena je četvorogodišnja djevojčica koja je bila u stanju da izgovori svoje ime kao i ime majke i oca, ali nije znala da kaže odakle je.
"Nisam tada znala da sam iz Bjelorusije. Ne znam kako, ali u ruci sam držala pečat neke biblioteke koja se nalazila u naselju pored Rjazanja, vjerovatno sam ga našla negde. Zbog toga niko nije mogao da pretpostavi da sam iz Bjelorusije, svi su mislili da sam iz Rjazanja ili okoline" rekla je Julija, danas djevojka od 24 godine.
Novi početak sa novom porodicom
U Rjazanju je, u jednoj od gradskih apoteka, radila Irina Alpatova koja je imala sina sa ozbiljnim zdravstvenim problemima. Ona je svojevremeno rekla da, ukoliko joj sin preživi, usvojiće dijete kao zahvalnost Bogu. To se i desilo. Otišla je u dom za nezbrinutu djecu, tražila bilo koje dijete, procedure tada u Rusiji nisu bile zahtijevne kao danas, i dobila je upravo Juliju.
Četvorogodišnja djevojčica je tada kroz razgovor provlačila svoje putovanje vozom, govorila je da je bila sa nekim muškarcem i ženom, da su spavali po napuštenim zgradama, prosili i krili se od policije, i da su je upravo oni ostavili na željezničkoj stanici u Rjazanju.
Julija je dobila prezime porodice koja ju je usvojila, završila je školu, upisala farmakologiju i rodila dijete, a za sve to vrijeme, biološka majka nije prestajala da je traži.
Jednog dana, razgovarajući o svojoj prošlosti sa momkom, Julija se začudila kako je rpavi roditelji za sve godine koje su prošle nisu tražili. Tada je njen dečko ukucao nekoliko ključnih riječi na internetu: "nestala djevojčica uzrasta četiri godine".
Rezultazti pretrage su počeli da se nižu, međutim, izlazili su podaci o nestaloj djeci na teritoriji Rusije.Tada je Ilja, njen dječko, proširio potragu na teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, i pojavili se Julija...
Istog momenta, dvoje mladih stupilo je u kontakt sa policijom u Belorusiji, i nakon nekoliko dana dobili su kontakt Julijine prave porodice.
"Pretpostavljala sam da ih je policija obavijestila da ih tražim, ali sam bila neodlučna da pozovem" rekla je Julija.
Nedugo zatim, dok je ona još uvijek skupljala hrabrost za poziv, zazvonio je njen telefon. Bili su njeni roditelji.
"Prvo se javila neka žena koja je predala telefon mojoj majci. Plakala je i zahvaljivala porodici koja me je usvojila i gajila sve ove godine. Bilo je veoma emotivno" prisjeća se Julija prvog kontakta.
Ubrzo je sa Iljom krenula put Bjelorusije, a DNK test samo je potvrdio njihovu vezu.
Julija danas i dalje živi u Rjazanju, nema ideju da se vrati u Bjelorusiju ali sada ima jedan potpuno drugačiji život jer se svakodnevno čuje sa svojim roditeljima.
Okolnosti pod kojima je nestala kao i krv na garderobi njenog oca, i dalje nisu riješeni.
(Mondo)