KRATKA PRIČA: Nermin Neslanović - Sara

Teška priča, preteška, dolazi nam iz Topčić Polja kod Zenice... :(

0
A- A A+

Sara

Igrali su Lyon i Real. Rođak i ja smo sjedili ispred televizora i radovali se što je Lyon vodio. Nijedan od nas nije gajio simpatije prema Realu.

Odjednom, par sekundi prije trećeg gola Lyona majka uđe u kuću sa zabrinutim izrazom na licu. Hodala je uokolo po kuhinji.

"Mama, šta je bilo", upitao sam je.

Zaustavila je ritualni hod i pogledala nas očima koje su mi otkrile da se nešto loše desilo.

"Ne znam", izustila je tiho, pa nastavila: "Ljudi se skupili gore kod komšija, evo došla i policija, nema im kćerke, nema Sare."

Dok je izgovarala njeno ime meni se u glavi pojavi mala dvoipogodišnja djevojčica sa zlaćanom kosom. Igrala se na livadi ispred kuće, a onda je krenula da šeta našim selom, sa medom u ruci, skrivena u mraku. Niko je nije vidio, niko je nije čuo, bila je sama. Duboko u svojoj duši osjetio sam gorčinu i bijes, želio sam je dozvati, kod nas, na sigurno, pod svjetlo sijalica.

"Gdje je otac", upitah majku.

"Otišao je gore."

Pođosmo, rođak i ja, prema skupini ljudi koja se skupila pod svjetlo rasvjete kao velika svita muha i komaraca, bojeći se mraka, naizgled. Ugledali smo i policijsko auto parkirano ispod kuće Sarinih roditelja. Otac je pričao sa jednim od njih, i sam je tokom rata bio u rezervnom sastavu policije.

"Sine", povika gledajući me.

"Molim", rekoh dok smo mu prilazili.

"Idi donesi bateriju, ima u šupi, idemo tražiti Saru."

Nije uspio ni izgovoriti njeno ime, a ja sam već trčao prema šupi, usput razgledajući i osluškujući sve i svašta, sa nadom da će negdje iza ćoška zasijati zlatna kosa. Tražili smo je svuda, po čitavom selu. Isprva smo mislili da je negdje pala i povrijedila se, možda u mali potok koji je žuborio našim selom, povrijedila se i nije mogla izaći, čak smo provjerili i bunar koji se nalazio u našem vrtu, ali ništa nismo našli. Čitav komšiluk se digao. I oni koji su bili posvađani i oni koji nisu pričali, i oni različitih ubjeđenja i različite vjere, sad su bili ujedinjeni u jednoj misiji, da nađu Saru. Jedino je to sad bilo važno. Odjednom mi kroz glavu prođe misao da je Sara najmanje sto puta prošla pored mene, sa svojom majkom, i isto toliko puta se haman i nasmiješila, a ja je nisam pomilovao. Niti jednom nisam pomilovao tu zlaćanu kosu. Tek sad to radim, u svojim mislima, sad kad je prekasno. Bilo me stid, bio sam bijesan na sebe.

Onda je došao Sarin otac. Sve ovo vrijeme on je bio u ribolovu, ispod mostova, neko mu je javio vijesti koje nijedan roditelj ne želi čuti i koje niko ne želi saopštiti i on je došao. Išao je cestom prema njihovoj kući i glasno dozivao Saru, sve jače i sve više, sve bolnije. Nikad moje uši neće zaboraviti njegov urlik, njegov vapaj, prepukli glas jednog prepuklog srca. I kad postanem star i gluh, u ušima će mi još uvijek odjekivati njegov glas kako doziva Saru. Oči čitavog komšiluka su bile uprte u njega i svi su šutili, svi su bili nemoćni, niko nije mogao da je dozove, ne više. Do ponoći se svjetina razišla, ostala su samo dva policajca da čuvaju stražu i uplakani roditelji. Narednih dana je došlo još policajaca, došli su i psi, ali ništa nisu nanjušili. Nada se svakim danom drastično topila. Nijedan trag, nigdje, a onda, više od sedmicu dana nakon nestanka skupina momaka je pronašla u šumi, u potoku, nago dječije tijelo, u ranoj fazi raspadanja i odjeću razbacanu svuda unaokolo. Par dana nakon toga Sarina majka je priznala da je ubila svoju malu curicu. Kad se vratila od komšinice, našla ju je u šupi i bila ljuta na nju, uhvatila je jednom rukom za vrat, a drugom je počela šamarati. Sa svakim šamarom njena ljudskost je odlazila u nepovrat, i kad je zadnji put zamahnula, shvatila je, ali već je bilo kasno, Sara više nije disala, a ona je već bila monstrum. Prepala se, pogledala je u ogledalo i ponovo vidjela čudovište. Stavila je tijelo u plastičnu vrećicu i odnijela ga najdalje što je mogla, kilometar i po' od kuće, do potoka, da sakrije sve.

Toliko godina je prošlo od toga, tad sam bio dječak, a sad sam odrastao čovjek, i trebao sam postati otac. Moja djevojka je bila trudna, već šesti mjesec, čekali smo curicu. Nikad u životu nisam bio sretniji nego tad, ali onda je došla loša vijest, ona koju niko ne želi da saopšti i koju niko ne želi da čuje. Naša curica je bila bolesna i nije mogla da preživi, umrla je još u utrobi svoje majke. Nikad neću zaboraviti nemoć koju sam tada osjećao, bol koji me razdirao, koji će vječno da boli i ime koje sam joj htio dati: Sara.

Nermin Neslanović
Topčić Polje

......

(Priča "Sara" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")

Ostale vijesti