Top 10 potcijenjenih plejmejkera (drugi dio)

Kao što je obećano, pred vama je drugi dio liste, u kojoj su igrači "stare garde" i dvojica nešto mlađih plejmejkera...

Era Kevina Džonsona se može podijeliti na dva najbitnija dijela. Prvi dio je počeo dovođenjem Toma Čejmbersa kao slobodnog agenta iz Soniksa. Tom je stigao u Finiks u najboljim godinama, kao zreo igrač, sa tonom iskustva. Ubitačan napadač, visoko krilo sa sjajnim fizikalijama i kretnjama niskog igrača. Bio je idealan partner "Kej Džeju" za omiljeni "pik end rol". Igrali su i rabili ovaj način igre iz utakmice u utakmicu, iz sezone u sezonu. Teško je iko mogao da izađe na kraj sa ovim dvojcem.

Ovaj tandem je dva puta uzastopno vodio Finiks do finala konferencije, uz pomoć sigurne ruke Džefa Hornaseka. Čak 10 sezona uzastopno je Finiks bio dio plej-ofa, nekada uspješno, nekada manje. Ono što je jako važno istaći, da su skoro sve plej-of utakmice Džonsonovog Finiksa bile pravi dar za ljubitelje košarke. Čista umjetnost.

Ekipa koju su mnogi vidjeli kao limitiranu bila je savršeno dobro vođena od strane Džonsona. On bi pred svaki plej-of svoju formu dizao, ne za jednu, već za nekoliko stepenica više. Postigao je toliko rekorda da je sada uzaludno nabrajati, ali ako pogledate ljude sa kojima dijeli određene rekorde, brzo će vam biti jasno zašto je Kevin bio plejmejker budućnosti u tadašnjoj ligi.

Prokrčio je put za sve nove, napadački orijentisane plejmejkere. Ali nije samo bio napadač. Prosječno je u karijeri bilježio skoro 10 asistencija po meču, na sve one spektakularne poteze i poene koje smo mogli da vidimo od njega, uključujući zakucanje preko najdominantnijeg centra tog vremena, Hakima Olajdžuvona.

Dolazak Barklija u Finiks donio im je veliko finale NBA plej-ofa, a to i jeste bio motiv da Čarls, kao MVP lige, pojača Sanse. Da nije bilo prvog lošeg nastupa Kevina Džonsona u plej-ofu, pitanje je da li bi Bulsi tada odbranili titulu šampiona. Džordan je blistao sa 41 poenom u prosjeku, uz 21 poen Skotija Pipena. Bi Džej Armstrong koji je takođe na ovoj listi, odlično je izolovao Džonsona i to je bio ključ titule Bulsa. Odbrana.

Dva puta su nakon toga gubili u polufinalu od Rokitsa na njihovom pohodu ka tituli. Oba puta istim rezultatom - 4:3 u seriji. Nakon odlaska Barklija polako su blijedile šanse Finiksa za nešto više, ali je Džonson i dalje držao tim u plej-ofu. I tako sve do kraja prerano prekinute karijere, koja je praktično trajala do 32. godine.

Džonson nikada nije izabran u prvi tim lige, iako je Finiks čvrsto postavio na mapu NBA lige. Vođa Sansa čak nije bio ni razmatran za Kuću slavnih, što mnogi vide kao nepravdu. Na drugoj strani, mnogi to pravdaju skandalima koji su pratili Džonsona još od koledža i koji su se nastavili tokom perioda koji je proveo na čelu grada Sakramenta. Sve u svemu, Džonsona treba da posmatramo kao veličanstvenog igrača, uz napomenu da mnogi veliki igrači koji jesu u Kući slavnih, nisu bili imuni na skandale i poroke van terena. Kevin Džonson je definitivno potcijenjen plejmejker.

7. BI DŽEJ ARMSTRONG

Najbolja sezona 14.8 poena, 4.0 asistencija, 1.3 ukradene lopte i 2.4 skoka

Još jedan iz serije zaboravljenih i nepravedno skrajnutih. Biran u prvoj rundi od strane Čikago Bulsa, Armstrong je viđen kao dio slagalice koji nakon dobrog slaganja treba da donese NBA titulu. Sa Bulsima je tri puta uzastopno osvojio šampionski prsten, s tim da je njegovo u učešće u prvom finalu protiv Lejkersa bilo gotovo marginalno. Dokazivanje Filu Džeksonu je trajalo sve do treće titule, kada je Bi Džej bio nezamjenljivi dio mašinerije Bulsa. Svojim defanzivnim doprinosom pomogao je da se uštopuje Kevin Džonson i sruši sjajni tim Finiksa.

Armstrong nije dočekao povratak Džordana u Bulse 1995. Kao jedan od igrača ostavljenih na raspolaganju za čuveni "Expansion" draft, kada su se ligi priključili kanadski timovi, Vankuver i Toronto, Armstrong je izabran kao prvi pik od strane Toronta, ali je odbio da se priključi Reptorsima. Revoltiran što napušta Bulse, završio je u Golden Stejtu.

Provodio je vrijeme po timovima bez nekog jasnog cilja. Sezonu i po u Voriorsima i Hornetsima, pa još pola u Orlandu. Na kraju se vratio u svoj Čikago, dvije sezone po odlasku Džordana, kada je u Čikagu već iščezao šampionski duh. To je bilo više simbolično, nego što je njegov povratak mogao nešto posebno da pomogne Bulsima, koji su ušli u "rebilding" fazu. Sa samo 32 godine stavio je tačku na karijeru koja je potonula poslije pomenutog ekspanzionog drafta.

Od nekadašnjeg prvog pomoćnika Majkla Džordana, bačen je sa strane, da bi kasnije postao agent nekim od najistaknutijih NBA igrača, kao što su Drejmond Grin i Derik Rouz. Rouz ističe da Bi Džej nije samo agent, već da mu je bio velika pomoć kroz sve teške periode koje je prošao kako bi stigao do mjesta na kom je danas. Ponovnog rođenja poslije serije povreda.

Ako gledate čiste brojke Armstronga nećete biti posebno impresionirani. Ali ako pogledate malo dublje, u kojim momentima je on postizao poene, sa kojom preciznošću, vidjećete da je u njemu bilo mnogo više od onoga što brojevi pokazuju. Pipen i Džordan ističu njegov veliki značaj u seriji sa Finiksom, koji je bio riješen da skine Bulse sa trona i bio na dobrom putu da to i uradi. Ali onda je na scenu stupio Bi Džej, koji je “isjekao” Džonsona i tako skinuo najveću napast sa leđa Bulsa. U tom finalu Bi Džej je šutirao 52 odsto za tri poena, 51 odsto za dva i 100 odsto sa linije bacanja. Predstava Armstronga, pored vanserijske Džordanove, bila je jako važan faktor pobjede u ovom finalu.

Armstrong je i danas zadržao skromnost, ističući da je imao nevjerovatnu sreću da bude u timu sa Džordanom, Pipenom i Horasom Grentom. Pri tom, nijednom nije istakao svoju ulogu u osvajanju titule, već da je njegova uloga bila da pomogne ovom trojcu, što je on nesebično radio. Postoji samo jedan igrač koji se značajno isticao pored Džordanove dominacije, a to je bio Skoti Pipen. Svi ostali su morali da donekle budu u sjenci. Armstrong je svojevoljno ostao u sjenci u koju su ga stavili i američki mediji, ali je ovaj nasmijani momak zaslužio bar jedan snop svjetla koji bi ga označio kao jednog od glavnih šrafova šampionske mašinerije Čikago Bulsa.

8. DARON BLEJLOK

Najbolja sezona 17.8 poena, 5.9 asistencija, 2.7 ukradene lopte i 5.3 skoka

Kad kažete ukradene lopte, na koga pomislite? Ja uvijek pomislim na Mukija, koga gotovo niko ne poznaje po krštenom imenu Daron. Da sam gledao Alvina Robertsona tokom njegovog "prajma", sigurno da bih prvo pomislio na njega, jer je on definitivno najveći kradljivac ikada, ali uzimajući u obzir da pratim NBA ligu od 1989/90 godine, onda je ta ličnost Muki.

Pošto je uzaludno gledati ukupan broj bilo čega - asistencija, poena, blokada, gledaćemo prosjek tokom karijere, što je svakako relevantnije. Muki Blejlok je četvrti kradljivac lopti u istoriji lige, iza Robertsona, Rej Ričardsona i Džordana, s tim da je razlika između njega i Majka samo 0,02. Muki je u prosjeku krao 2,33 lopte tokom karijere, do skoro tri u prosjeku u njegovim najboljim sezonama.

Karijeru je počeo u Netsima, za koje je nastupao tri sezone. U ligu je ušao kao vrhunski defanzivac, u šta su se brzo uvjerili elitni napadači na spoljnim pozicijama. U posljednjoj sezoni u Netsima tokom plej-ofa je bilježio čak četiri krađe u proseku, pored osam asistencija i 10 poena po meču.

Trener Leni Vilkens je insistirao na dovođenju Blejloka i ispostavilo se da je to bio pravi potez. Od dolaska u Hokse do transfera u Golden Stejt, Muki je Atlantu svake godine predvodio do plej-ofa, izborivši samo jedno učešće na Ol star meču. Zašto "samo"? Zato što je čak šest puta biran u najbolje defanzivne petorke i dvije godine bio najbolji kradljivac lopti. Nagrada za sve to bilo je samo jedno Ol star učešće. Loše odluke trenera, nesrećan izbor, konkurencija ili potcijenjenost? Rekao bih ovo posljednje. Svi su ga gledali pretežno kao defanzivca, iako je Muki bio i prilično dobar napadač.

Najviše vremena proveo je igrajući u tandemu sa Stivom Smitom, koji kaže da je postao igrač kakav jeste dobrim dijelom zbog Mukija. Svojim krađama otvarao je kontre koje je Smit često završavao, dok mu je svojim asistencijama pakovao otvorene šuteve za tri poena. Atlanta je sve svoje napore usmjerila ka razvijanju tandema Smit-Blejlok. Dodavani su Lejtner, pa Mutombo, ali Atlanta nije uspjela da dogura dalje od druge runde plej-ofa, uz neke nesrećne okolnosti koje su ih pratile.

Ovaj tandem je zajedno napustio Atlantu, otišavši na Zapadnu obalu. Smit je završio u Portlandu, Muki u Golden Stejtu. Muki je došao u Voriorse u vrijeme kada oni nisu znali ni kuda idu, ni kuda žele da stignu. Izgubljena franšiza u kojoj je do tada prvi plejmejker Houksa završio na klupi za rezerve. Ovo je Mukija ubilo psihički, a pokazaće se kasnije da je uticalo i na njegov životni put.

Postoji jedna zanimljiva priča vezana za Mukija. Naime, "Pearl Jam" je originalno želio da svom bendu da naziv "Mookie Blaylock". Ovo im nije dozvoljeno i bend su nazvali imenom koje nose i danas. Da bi donekle ublažili svoje razočaranje, debitantskom albumu su dali naziv "10" po broju dresa koji je nosio Muki kroz cijelu karijeru.

Muki je od 1995. bio hapšen nekoliko puta, tačnije sedam puta, u periodu do 2007. godine. Poslije nesrećnog završetka karijere odao se alkoholu i često bio zaustavljan sa višestruko pređenom granicom alkohola u krvi. Na kraju je sve rezultiralo stravičnim udesom, sa smrtnim ishodom za osobu u drugom vozilu i zatvorskom kaznom za Blejloka.

Muki je bio improvizator koji nije trebalo da objašnjava svoju igru. Bio je intenzivan, bio je prototip modernog pleja koji je branio svoj dio terena. Imao je jako dobar osjećaj kada da doda loptu, kada da spusti ritam igre u napada, kada da je sačuva. U svakom momentu je znao gdje su njegovi saigrači na terenu. Sve do selidbe u Oklend. Njegov "IQ" na terenu je bio jako visok, ali ne znam da li je takav i kod ljudi koji ga stavljaju u sjenku. Nezasluženo.

9. ČONSI BILAPS

Najbolja sezona 18.5 poena, 8.6 asistencija, 0.9 ukradene lopte i 3.1 skoka

Komandant. Vođa. Saigrač. Svačiji, a ničiji, najviše svoj. Bilaps je izgledao kao pitbul, isto tako se ponašao na terenu. Agresivan, borben, čovjek koji nikada nije želio da se preda. Kao takav bio je neophodan mnogima, a najviše prisvojen i usvojen u Detroitu. Ajzea Tomas je donio dvije titule Pistonsima, Čonsi jednu, ali možda sa težinom ove dvije prethodno osvojene.

Rik Pitino nije tačno znao šta da radi sa njim. Dugo su razmišljali da li je plejmejker ili bek, a u tom razmišljanju gušili su njegov neosporno veliki talenat. Sve do dolaska u Minesotu nije se znalo šta Bilaps tačno igra i kako bi najbolje mogao da doprinese rezultatima ekipe. U Denveru je igrao beka šutera, ali je bio više "plej" nego što je to bio Nik Van Eksel. Ali Denver je u tadašnje vrijeme neka posebna priča. Brod bez kapetana, ostavljen sam negdje na pučini, da ga ljuljaju udari ostalih timova.

Kada ga je pokojni Flip Sonders u drugoj sezoni prebacio u ulogu organizatora igre, probudio je magiju. Magija je donijela Minesoti opet plej-of, ali su rano završili svoj put, "metlom" od Dalasa i Novickog. Bilaps je u plej-ofu skočio na čak 22 poena u prosjeku sa jako dobrim procentima šuta iz igre. Ipak, nije dugo trajala ni misija u Minesoti. Bilaps je postao slobodan agent i Džo Dumars se nije dvoumio.

Ekipi Rika Karlajla je pridružio ključni element. Ako je nekome bio jasan značaj kvalitetnog plejmejkera za tim, onda je to Džo Dumars, član šampionske generacije sa kraja 80-ih. Pistonsi su počeli da ređaju plej-of za plej-ofom. Već prve sezone Bilapsa u Detroitu stigli su do finala Istoka, gdje je radila "metla" Netsa, na šta je Bilaps već navikao.

Ipak, Bilaps ne bi bio to što jeste da se poslije svake "metle" nije vraćao još jači i odlučniji da napravi korak napred. Dolaskom Rašida Valasa formiran je duo "braće" Valas kao nepremostivog bedema u reketu. Spolja su sve što treba radili Hamilton i Prins, a sve to je vodio i nagledao Bilaps. Leri Braun je sjeo na klupu umjesto Karlajla i Pistonsi su konačno otišli korak dalje.

Korak dalje bilo je finale NBA lige protiv Lejkersa. U Lejkersima već tada nije radila veza Kobi-Šek. Sve ono što je ranije stizalo od jednog do drugog, bilo je prekinuto. Ne može se reći da je to donijelo pobjedu Pistonsima, jer su Lejkersi imali u timu Melouna i Pejtona pored navedenog zvezdanog dvojca. Ali, niko nije mogao da stane na put ovakvim Pistonsima.

"Loši momci" Detroita su ponovo oživjeli. Ben Valas je "pojeo" Šeka defanzivno. Rašid je radio ono što Rašid radi. Dobijao tehničke, fizički uništavao rivala i ubacio po koju trojku kada je trebalo. Rip Hamilton je plesao, Prins probijao odbranu Lejkersa, a Bilaps sa preko 50 odsto uspješnosti iz igre bio nerješiva enigma čak i za Gerija Pejtona. Titula je otišla u Detroit, a Lejkersi su u tom finalu dobili samo jednu utakmicu, poslije produžetka. Pistonsi su dozvoli ofanzivnoj mašini iz Los Anđelesa da u prosjeku ubaci samo 82 poena u finalu. 82 poena!

Sljedeće sezone Pistonsi su u skoro istom sastavu, sa istom petorkom, ponovo stigli do finala. Ovog puta je Lejkerse zamijenio tim iz Teksasa. Tim koji je bio TIM kao Pistonsi. Bilo je pitanje da li fluidni protok lopte Sparsa može biti spriječen od strane Pistonsa? Da li Valas može izaći na kraj sa jednostavnošću Tima Dankana? Prekretnica je bila utakmica pet u Ouburn Hilsu, kada je Bilaps promašio dva otvorena šuta u posljednjim napadima Detroita, pri dva razlike za Pistonse.

Razlika je bila što su Sparsi imali "Big Shot Roba", Roberta Orija, čuvenog plej-of "klačera". Ori je baš volio neizvjesne završnice. Devet sekundi do kraja, pri preuzimanju, Ori je ostao sam, dobio je loptu od Manua i pogodio za tri. Rip Hamilton je promašio poslije očiglednog faula u napadu i Sparsi su napravili "brejk" koji im je kasnije donio titulu.

U sezoni poslije te, Lerija Brauna je zamijenio stari Bilapsov poznanik, Flip Sonders, koji je i postavio Bilapsa na mjesto na kome je najproduktvniji. Stigli su do finala Istoka, gdje ih je sačekao Šek, tada već centar Majamija, kako bi se osvetio za poraz 2004. Ali, ništa od osvete ne bi bilo da Vejd nije odigrao majstorski plej-of, koji bi trebalo da se prikazuje na igračkim edukacijama. Kako dominirati bez upotrebe trojki.

I četvrtu sezonu zaredom su stigli do finala Istoka. Tamo ih je ovog puta čekao momak sa brojem 23 na leđima, ali ne iz Čikaga, već iz Klivlenda. Bez Bena Valasa, sa Veberom, kome je Istok očigledno budio loša sjećanja i nije bio dostojna zamjena za Bena u smislu onoga što je on donosio Pistonsima. Sigurnost u reketu i sirovu snagu. I petu sezonu Bilaps je vodio Pistonse do finala Istoka, ali je nepremostiva prepreka bio Boston za svojim super triom asova, Garnet-Pirs-Alen.

Od kad je stigao među Pistonse, Bilaps je bio vođa tog tima. Svake godine ih je vodio bar do finala konferencije, što je s obzirom na prognoze nakon odlaska Valasa, ali i pre toga, prevazišlo gotovo sva očekivanja.

Uslijedila je selidba u Denver tj. povratak. Bilaps je u Denveru, u tandemu sa Karmelom Entonijem, nastavio plej-of niz, ali Zapad mu nije bio taličan kao Istok. Ili je samo bio više kvalitetan.

Nakon toga je u dvije sezone u Klipersima ulazio u plej-of da bi karijeru završio tamo gdje srcem pripada, u Detroit Pistonsima. Sa 37 godina se povukao, navodeći da bi i dalje igrao da mu je zdravlje to dozvoljavalo. Ostaće upamćeno njegovih 19 asistencija protiv Jute, devet trojki protiv defanzivno "paklenih" Sparsa, kao i sva ona druga nestvarna plej-of izdanja. Kao što to najbolji rade, u plej-ofu je bio najbolji, najkorisniji i pravi vođa. MVP finala, šampion, samo jednom u drugoj idealnoj petorci lige, nikad u prvoj. Sportsmen godine. Najbolji saigrač godine. Potcijenjen? Definitivno. Bar Pistonsi znaju da cijene prave vrednosti.

10. DERON VILIJAMS

Najbolja sezona 19.4 poena,10.7 asistencija, 1.5 ukradene lopte i 4.7 skoka

Biran na draftu prije Krisa Pola od strane Džezera. To što je izabran sa ove pozicije se možda iz ove perspektive čini kao loš potez Jute, ali je "D-Will" u slavnim danima dominirao svaki put kada bi naspram njega bio Kris Pol. Vještina kojom je baratao loptom nije bila viđena tako često i zato je pojava Vilijamsa bila svojevrsno osvježenje za ligu. Plejmejker koji je izuzetno snažan, sposoban da sebi kreira poziciju za šut u svakom momentu, bio je itekako poželjan izbor za svaku ekipu.

Od momenta kada je Džon Stokton objavio povlačenje, Juta nije imala dirigenta na terenu i bilo je jasno da im je neko hitno potreban. I dragocjeni pik otišao je na Vilijamsa. Rasturao je protivničke odbrane kroz "pik" sa Buzerom. Najbolje sezone Karlosa Buzera su se upravo desile u Juti, dok je igrao u tandemu sa Vilijamsom. Ako je plejmejker sposoban da izvuče iz saigrača maksimum, onda niste pogriješili ako ste ga izabrali za vođu tima.

Deron je u svojoj "sofmor" sezoni vodio Jutu do finala Zapada. Ako se pitate da li je tada Zapad bio lošiji, odgovor je - nije. Samo sezonu prije, kao "ruki", propustio je plej-of iako su Džezeri bili drugi u svojoj diviziji. Da je igrao bilo gde na Istoku, osvojio bi titulu konferencije.

Te godine su izbacili prvo Hjuston sa jednim od najboljih napadača ikada, MekGrejdijem i divom iz Kine, Jao Mingom. Poslije Buzera i Derona, najbolji u timu su bili Okur i Harpring. Ta ekipa Jute je na čelu sa Vilijamsom "debelo" prevazišla očekivanja već prolaskom Rokitsa. Džeri Sloun se zadovoljno smješkao, jer je vidio opet iskru starog dinamičnog dua, Meloun-Stokton. Samljeli su Golden Stejt, a svi igrači su "eksplodirali" igrajući po notama Vilijamsa. Onda, protiv Sparsa u finalu su svi stali - osim standardnog tandema. Vilijams je radio šta je htio Toniju Parkeru. Igrao je kao u transu, ali to nije bilo dovoljno protiv tima kakav su Sparsi, ako nemate pomoć ostalih saigrača, posebno klupe. "D-Will" to nije imao.

Lejkersi, na čelu sa Kobijem, su bili nepremostiva prepreka tri sezone zaredom. I onda je stigla problematična situacija koja će odrediti sudbinu Džezera u narednim sezonama, ostavivši ih bez plej-ofa narednih nekoliko godina. U Jutu je stigao Gordon Hejvord, projektovan kao buduća zvijezda Jute.

Na utakmici protiv Finiksa, u posljednjoj četvrtini, Vilijams je krenuo u napad objašnjavajući Hejvordu gdje da stane. Hejvord je tvrdoglavo ostao u ćošku, da bi Vilijams izgubio živce poslavši loptu ka njemu. Bacio ju je najsnažnije što je mogao, a da ne izgleda kao gađanje. Rasprava se nastavila na klupi. Džeri Sloun mu je zamjerio što mijenja akciju u toku igre, na šta je Vilijams uzvratio izvinjenjem. Kasnije se sve to razvilo u dalju raspravu koja ima drugačija viđenje u verzijama trenera Jute i Vilijamsa. Sve se završilo odlaskom u penziju Džerija Slouna, legende Jute.

Vilijams je bio u pretposljednjoj sezoni ugovora, sa opcijom da odmah postane slobodan agent i vlasnik Greg Miler je odlučio da ga "trejduje", vjerujući da neće moći da ga ponovo potpišu na više godina. Okrenuli su se ka tadašnjim Nju Džersi Netsima. Stigli su Devin Heris i Derik Fejvors sa dva pika prve runde. Isto kao u Juti, tako je u Netsima radio na unapređenju saigrača. Uz Vilijamsa, Bruk Lopez se polako brusio u jako kvalitetnog centra. Ali, nedostajala su učešća u plej-ofu. Do kraja karijere, u koju spadaju još dvije sezone u Dalasu, druga runda plej-ofa je dostignuta samo jednom. Izgubljen je momentum koji je Vilijams imao u Juti. Nije da nije bio lider u Netsima, ali dirigentska palica više nije bila samo u njegovim rukama. Bogati Rusi su redom dovodili nove lidere. Džoa Džonsona, pa onda i Pola Pirsa. Deron više nije vidio sebe u Netsima.

Uslijedila je selidba u Dalas, kvalitetnu franšizu u kojoj je kao starter pokušavao da napravi nešto sa Mevsima. Ispali su u prvoj rundi, a Vilijams je kao kapiten bio spreman da mnogo bolje uđe u sljedeću sezonu. Plan je brzo propao. Stigla je ozbiljnija povreda nakon koje se Dalas odrekao Vilijamsa. Ostala je jedna sezona u Kavsima i Vilijams kao da je nestao sa NBA mape.

Tim nestankom kao da je nestala i priča o Vilijamsu. Priča o plejmejkeru koji je dominirao ligom i koji je bio nezaustavljiv u svojim serijama. Igraču koji je probudio i ponovo pokrenuo slavu Jute Džez. Ako bi sada pitali ljude da vam rangiraju 10 najboljih plejmejkera u poslednjih 10 godina, nigdje neće biti Vilijamsa. Nigdje. Igrača koji je dominirao u duelima sa većinom plejmejkera koji bi se našli na toj listi.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

SVE KOLUMNE VLADIMIRA ĆUKA