• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Učiteljica Vesna Zekanović iz Prijedora: Od istjerivanja zmije do kreiranja nastavnog plana i programa

Autor Dragana Božić

Vesna Zekanović iz Prijedora, jedna od 42 dobitnika Svetosavske nagrade za školsku 2020/2021. godinu u Republici Srpskoj, u gotovo tri decenije učiteljskog staža prešla je put od istjerivanja zmije iz učionice do kreiranja važećeg nastavnog plana i programa Republike Srp

 Srn2022-1-24_91597_3.jpg Izvor: Srna/Katarina Panić

"Evo, sad sam pametna, poslije 50 godina. Vidjela sam šta valja, šta ne valja, šta hoću, a šta neću, ali bih opet sve isto ispočetka. Ne bih ništa mijenjala. Ta iskustva s djecom, nema tih para, ni te Njemačke, ni Amerike, koliko je to lijepo. Za moje prvo radno mjesto, tata mi rekao: `Sine, ja ovdje ne bi` radio da me svaki dan na stolu čeka 100 KM`. A, ja bi` i džabe. I bilo je nekad i džabe, ali, eto, sve se poravnalo, sve na dobro izašlo, biće i penzija, dočekaće se", smije se Zekanovićeva.

Poslije završene gimnazije otac joj je rekao: "To ti je, što ti je". On je bio radnik na pilani u Kozarcu, majka domaćica, a mlađa sestra u srednjoj školi. Baka odlazi kod kćerke u Crvenku i poslije 15 dana stiže pismo od te tetke koja Vesninom ocu, svome bratu, poručuje da šalje dijete na studije, da će to biti njena briga i da, kad je i njeno završilo fakultet, može i njegovo.

"Već sam se bila pomirila s tim da ne mogu studirati, bila sam svjesna prilika u kojima je živjela moja porodica. Kad je tata pristao, ajme moje sreće! Na Pedagoškoj akademiji u Somboru na prijemnom ispitu bilo je oko 150 kandidata. Izašli rezultati, tražim sebe odozdo, jadniče sa sela, među tom djecom iz gradova, kad ja trinaesta! I samo je dvoje diplomiralo prije mene u toj klasi", sjeća se Vesna.

Pokojni Slobodan Rokvić, dugogodišnji direktor Osnovne škole "Petar Kočić", iste 1993. godine, ponudi joj posao.

"`Hoćeš ti da radiš, mala?` - `Hoću.` - `Sutra u Malo Palančište.` Došla kući, niko ne zna gdje je ta škola. Pa, pitamo komšinicu, a ona je iz Velikog Palančišta, kaže: `To je `vako preko brda`. Mi smo dva i po sata išli pješke, iz Jaruga, preko brda, livada i mazgala. Došli mi, došla djeca, njih 20, od prvog do četvrtog. U jednoj učionici sve municija. Rat bio, vojska je to držala zaključano. Mi imamo malu učionicu, svi zajedno. U podu rupe, ne možeš stati da ne zabatrljaš.

Uđe nam zmija na čas. Vrata šuplja. Ja mlada, luda, pa se ne bojim. Istjerujem je metlom, a ona nikako van. Uđe u drugu rupu u zidu. Onda zovem komšiluk u pomoć, dođu krpe paliti. Ma, svašta bilo. Putovala pješke i biciklom. Nije tada bilo autobusa. Tata mi napravio bicikl, sklopio od nekakvih dijelova, jedan dio crven, jedan zelen, jedan siv. I samo rekao da ne idem nizastranu. A, ja i to", smije se Zekanovićeva.

Poslije četiri godine prelazi u drugo područno odjeljenje iste škole, u Orlovce. Tu je već desetak minuta biciklom od svoje kuće. Dva su odjeljenja, više nije sama, nego ima i radnu koleginicu, pa joj je, kaže, to bilo kao nagrada. Tu radi dvije godine i 1999. prelazi u centralnu školu i dobija nulti razred, odnosno pripremno odjeljenje u godini kada se u Republici Srpskoj uvodi devetogodišnja osnovna škola. I tako pet godina zaredom.

"Bila tada generacija starijih učiteljica, kažu: `Ma, kakve mi, ne možemo se mi plazati po tepihu`. A, ja dolazila u trenerci i patikama, djeca podijeljena u one centre, grupisani po aktivnostima. I moraš se tako obući da ti bude zgodno raditi... Bože, hoću li ikad dočekati da se maknem iz prvog razreda, da pređem u drugi? Raditi u prvom razredu, to je nešto najteže. Neko misli, oni maleni, šta oni znaju, nešto malo radiš, nema ni ocjena. A to je rudarski posao. I ja ih izgrađene predam drugima, a ja opet u prvi", sjeća se Vesna.

Prelomni trenutak bila je završna priredba na kraju školske godine, kada su učenici upitali direktora Rokvića: "Ajoj, direktore, hoće li nam ostati ova učiteljica?" I te godine u septembru ona ulazi u drugi razred i danas vodi svoju četvrtu potpunu generaciju đaka.

"Prosvjetni radnici su naučeni na svakakve promjene, snalaze se u hodu kako znaju i umiju jer, jednostavno, proces mora teći. Nikad ne možemo čekati da sve bude gotovo i da dobijemo sve na dlanu, pa tek onda da kažemo: `E, sad radimo`. Mi moramo biti ukorak s vremenom i sami sebi krčiti put, jer grehota je djecu zaustavljati, govoreći da se nešto ne može zato što se nešto nema. I kad nemamo ništa, naše su mogućnosti bezgranične", smatra Zekanovićeva.

Ona priznaje da prosvjetni radnici na gotovo svaku promjenu u početku reaguju odbijanjem, najčešće zato što nemaju dovoljno informacija, podsjećajući da je to bilo i za interaktivnu, i za inkluzivnu, i za onlajn nastavu, a sada i za novi nastavni plan i program u čijem je kreiranju, kako kaže, imala čast da učestvuje.

"Ne možemo očekivati da svi možemo dobiti sve, ali smo skloni da napadamo, da se bunimo. Ko hoće, ko voli svoj posao i kome je stalo, nema te sile koja će ga zaustaviti", zaključuje Vesna.

 Srn2022-1-24_91597_1.jpg Izvor: Srna/Katarina Panić

RAZMAŽENIH RODITELJA RAZMAŽENA I DJECA

Poredeći iskustvo sa roditeljima nekad i sad, kaže da su, generalno, roditelji danas nezadovoljni, u školu dolaze ljuti, ne doživljavaju školu prijateljski, drčni su, bune se na prvu bez ikakvog pitanja ili idu odmah kod direktora.

"Zaobilaze učitelja i time preskaču korake. Znaju gdje će to nešto da se riješi odmah, po kratkom postupku. Ali neće. Ako se ne riješi u učionici, neće ni `odozgo`, samo nekima treba vremena da to shvate. Ako imam problem s djetetom, a roditelji ne sarađuju, ja ću se tog problema riješiti najdalje za pet godina, a ono svojim roditeljima ostaje. I propustili su priliku da problem pokušamo riješiti zajedno", govori Vesna.

Prema njenim riječima, razmaženih roditelja razmažena su i djeca, a i jedni i drugi od prvog kontakta sa školom ispituju granice.

"Roditelji šalju u školu dijete, to je njihovo najveće blago i oni očekuju da se prema njima mi ponašamo kao oni kod kuće, a ja ne mogu da imam u učionici 25 sunaca da se oko svakog svi okreću. Ali, i to se uči, a najviše se vidi po roditeljima koji su imali stariju djecu kod mene prvi put, a sada imaju mlađu - potpuno je drugačije ponašanje jer je stečeno povjerenje", svjedoči Zekanovićeva.

TOKOM ONLAJN NASTAVE NAJVIŠE SE VIDJELO KO RADI, A KO SE ZAVALIO U FOTELJU

Govoreći o odnosu prema poslu, kaže da ima onih koji rade "od zvona do zvona", a da razliku čini upravo rad koji prethodi ulasku u učionicu i koji slijedi poslije zvona.

"Ko nije spreman da žrtvuje i svoje vrijeme slobodno, taj je zalutao. Na primjer, posljednji čas je fizičko i radi se ispred škole. Učiteljica oblači jaknu, stavlja sunčane naočare, torbicu pod mišku, zadaje između dvije vatre, jer je to najlakše, i čeka kraj časa. Čim zazvoni, kaže: `Dobro, doviđenja.` I odlazi, da ne bi slučajno izgubila vrijeme vraćajući se poslije časa u školu. U dvorištu su u to vrijeme roditelji, bake, dede, koji čekaju djecu. Nije je ni njih sramota. Ta riječ sramota se nekako izgubila, a ja pokušavam da je vratim. I djeca me pitaju što Vi, učiteljice, stalno govorite `sramota`", priča Zekanovićeva.

Ona objašnjava da rad u prosvjeti nije operacija na otvorenom srcu i da zato prolaze i radnici i neradnici, ali da je prvima ogromna satisfakcija to što im se na đacima vidi razlika, jer djeca četiri-pet sati provode sa svojom učiteljicom pet godina, nekada je to više nego što aktivno provode sa roditeljima i poprime osobine svoje učiteljice.

"Nema veze što ga ja nisam naučila kolut naprijed, učiće ga Srđo /nastavnik fizičkog/ u šestom. Ili ne zna dijete tablicu množenja. Ah, što nije sjeo kod kuće, pa naučio. Eto, to su ti što su zalutali. Na platama se to ne vidi. Dobiju jednako i jedni i drugi. Ali uvijek se zna razlika ko je čije dijete. Najviše se to vidi kada pređu u predmetnu nastavu i ta razlika se ne može ni mjeriti platom", pojašnjava Vesna.

Učiteljica dodaje da se tokom onlajn nastave najviše vidjelo ko radi, a ko se zavalio u fotelju i gledao nastavu na televizoru - ili čak ni toliko.

"Kao i mi, i roditelji su takođe bili više angažovani tada nego u redovnoj nastavi. Taj rad i trud roditelja treba poštovati jer su oni bili u službi našeg posla", podsjeća Vesna.

Ona je u vrijeme prelaska na nastavu na daljinu vodila peti razred i Republički pedagoški zavod imenovao ju je za koordinatora tima za nastavu za taj razred koji je u početku brojao šest, a vremenom narastao na 25 ljudi koji su pravili prezentacije i slali njoj.

"Dobijem svašta. Neko samo skinuo s interneta, neko izmiješao ćirilicu i latinicu, svega je bilo. Ja sve moram urediti prije nego što je pošaljem da se odobri. Onda pravim plan, tad se radi ta lekcija iz tog predmeta, tad se snima, tad se emituje. Nemam u svom rječniku `ne mogu` kad je posao u pitanju, ali tad kad sam preživjela... Bilo je predviđeno da članovi tima koji su iz Banjaluke snimaju program na RTRS-u. Kad, zovu jednom, nema ko, svi u izolaciji. Ja nemam ni prevoza, to je vrijeme maski, rukavica, straha, kako ću do Banjaluke? Nađe moja direktorica jednu ženu koja svaki dan putuje u Banjaluku. Kaže: `Ti samo izađi na kružni tok i ona će te voziti`. A, jesam toj ženi zahvalna!", ističe učiteljica Vesna.

Ona kaže da joj je to vrijeme bilo kao da je rat i da ju je zajednička nevolja zbližila još više sa djecom i roditeljima. Kad se vrati sa snimanja, čekaju je njeno odjeljenje, zadaća, usmeni odgovori. Sa svima razgovara, s djecom i sa roditeljima. Svake večeri u 19.00 časova svi iz grupe nazvane "Konferencija" su na vezi, mimo svega što je već dogovoreno u vezi sa nastavom i gradivom. Tu se i vicevi pričaju.

"Ako me slučajno nema na vrijeme, već u 19.05 zovu, pitaju hoće li biti konferencija večeras. Poslije smo imali neka ograničenja na prvobitnoj aplikaciji, ne znam ni koja je bila. Maja /kćerka/ mi traži drugu aplikaciju, šaljem je djeci, šaljem roditeljima, dabogda da šta od tog bude. Sedam uveče, gledam onaj `zum` /Zoom/, kad ono jedno po jedno - priključio se, priključio se, priključio se. A, rod`la vas uč`telj`ca!", priča sa ponosom Vesna.

(Srna)

Pročitajte i ovo



Još iz INFO

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE