Žene koje su se svojim radom isprofilisale na političkoj sceni u Republici Srpskoj za Mondo su pričale o diskriminaciji sa kojom se susreću u poslu i okruženju.
Osmi mart širom svijeta se proslavlja kao Međunarodni dan žena, odnosno dan kada su prije mnogo godina, žene zaposlene u fabrikama protestovale boreći se za bolje uslove života i rada. Pitali smo žene koje se bave politikom u Republici Srpskoj šta njima znači ovaj dan.
Ženama kroz istoriju nije bilo lako. Prolazile su kroz teške periode, bilo im je uskraćeno biračko pravo, pravo na rad i zaradu. Međutim, borbom i protestima izgradile su status u kojem se nalazi današnja moderna žena. Iako kao društvo mislimo da smo se odmakli od diskriminacije na osnovu pola, svakodnevnica nas često demantuje.
Jelena Trivić, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci, potpredsjedica PDP-a sa ambicijama da na narednim izborima postane predsjednica Srpske, kaže za Mondo da je položaj žena težak, ali da to ne smije da ih obeshrabri.
"Susretala sam se sa diskriminacijom, ali na to ne obraćam pretjeranu pažnju niti pridajem značaj. Kada tome pridajete značaj onda su oni pobijedili u toj diskriminaciji. Ja sam doživjela da u Narodnoj skupštini javno na mikrofon budem vrijeđana na polnoj osnovi samo zato što sam žena. Ja sam to jednostavno ignorisala. Mislim da je to najbolji način. Da se suprotstavite nekulturi - kulturom, bezobrazluku - pristojnošću".
Trivićeva pojašnjava da ljude ne dijeli prema polu, već po kvalitetu.
"Ne osjećam se inferiorno zato što sam žena, ni u kom pogledu, niti ja druge ljude gledam po tome da li su muško ili žensko. Jednostavno, prema sadržaju onoga što govore (ili rade), ocjenjujem da li kvalitetni ili ne, nevezano kojeg su pola. Tako se postavljam u životu. Ako nešto što ja kažem ili uradim ne valja, to nije zato što sam ja žena, nego zato što sam ja kao osoba pogriješila u procjeni. Ja se ponašam kao da sam u potpunosti ravnopravna iako sam svjesna da ženama jeste teže i u politici, ali i svakako. Ja ne dam da to mene koči", kaže Trivićeva.
Napominje da, kada je u pitanju prisutnost žena u politici u Srpskoj, odnos na kandidatskim listama i u mandatima nije isti.
"Generalno, uvijek je problem da li kvotama treba odrediti da li ženama treba dati mjesto u politici. Kvote postoje na listama, kada je u pitanju učešće žena na listama, ali kvote ne postoje kada govorimo o mandatima. Zakon definiše da 40 posto žena mora biti na listi, ali nigdje ne piše da neki procenat žena mora proći u parlament. Tu je sad debata. Ja mislim da su razlozi brojni sociološki, ekonomski i drugi faktori. Žene su često najbolji studenti i učenici, ali nisu na rukovodećim položajima. Prosto živimo u jednom društvu - ja to ne smatram negativnim - gdje žena ima puno više obaveza, u smislu porodice. Žene više vremena posvećuju napredovanju svojih muževa nego sebi. U pogledu inteligencije, uspješnosti, šansi i svega drugoga, ne treba da bude podjele. Žene mogu biti uspješne kao i muškarci. To što je malo teže zbog svih tih društveno-ekonomskih okolnosti je stvar cijelog društva. Nije to samo u politici, takav problem se nalazi i u upravljačkim strukturama preduzeća, ili financijskim institucijama", kaže ona.
Političarke iz Republikе Srpske povodom Dana žena: Diskriminacija postoji čime god da se bavite
Trivićeva sebe ne smatra feministkinjom i kaže da nije sigurna šta taj pojam podrazumijeva.
"Ne smatram se feministkinjom. Ne znam da li je to pozitivno ili negativno. Ja se borim uopšteno za ljudska prava i borim se protiv diskriminacije svake vrste, ne samo diskriminacije na polnoj osnovi. Mene boli nepravda svake vrste nepravde i diskriminacije po bilo kojem osnovu. Cijelo moje političko djelovanje je usklađeno sa tim. Ne smatram se feministkinjom, jer se ne bavim isključivo tim temama. Na primjer, bavim se ekonomskim standardom koji se tiče i muškaraca i žena, djece, starih i mladih. Zatim, pravima boraca, penzionera i zdravstvenih radnika. Znači, svim oblastima gdje ima diskriminacije, ali ne isključivo onima koje se tiču žena i zato se ne smatram feministkinjom. Nikada nisam pomislila da to jesam. Možda ne razumijem šta taj pojam podrazumijeva, ali nisam ni u kakvim udruženjima žena u tom smislu", pojašnjava Jelena Trivić.
Ministarka prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, Natalija Trivić, kaže da nikad nije bila žrtva polne diskriminacije, ali da diskriminacije jeste itekako prisutna u našem društvu.
"Ono što sam nekada uočavala jesu bili možda indirektni stavovi muških kolega, koji se nisu direktno odnosili na mene, ali sam po njihovom gardu, ‘zategnutosti’ i izboru muških sagovornika o važnim političkim pitanjima shvatala da oni žene političarke ne doživljavaju ozbiljno", kaže Trivićeva za Mondo.
Nepovoljno političko okruženje u Srpskoj
Napominje da političko okruženje u Srpskoj još uvijek nije povoljno i da još ima dosta da se radi kako bi se poboljšalo.
"Još uvijek živimo u ambijentu muške dominacije u političkom životu. Da je to činjenica govori i podatak o broju žena koje budu izabrane kao predstavnici naroda na lokalnom i republičkom nivou. Građani ih biraju slobodnom voljom. Ali ono što je svakako važno jeste da se status žene u politici i percepcija javnosti da one mogu jednako da donose važne političke odluke, kao i muškarci, mijenjaju. Tome u prilog govori i podatak da se sve češće mogu vidjeti žene koji su nosioci važnih funkcija u svakoj lokalnoj zajednici, ali i na republičkom nivou. Naravno, to još uvijek nije dovoljno".
Dodaje da ne vjeruje u podjelu poslova na muške i ženske poslove, već samo u sposobnost obavljanja posla.
"Generalno, ne smatram da se bilo koji posao dijeli na muške i ženske. Ili znaš da radiš određeni posao ili ne znaš. Tu sam isključiva. Naravno da postoje oni fizički poslovi koji su zbog muške snage više usmjereni njima nego ženama. Ali, u današnje vrijeme sreće se sve više žena u inženjerskim poslovima, onima koji su uslovljeni razvojem novih tehnologija, informacionog društva i drugim zanimanjima koja su, ne tako davno, slovila za muške poslove. Više nije iznenađujuće kada se žene nalaze na značajnim rukovodećim pozicijima u javnom i realnom sektoru, ostvarujući zapažene rezultate", kaže Natalija Trivić.
Diskriminacija kao dio mentaliteta
Dušica Šolaja, poslanik SNSD u Narodnoj skupštini RS kaže da je diskriminacija žena dio balkanskog mentaliteta.
"Ne može se govoriti o klasičnoj diskriminaciji, ali može o našoj tradiciji i podneblju. Postoji percepcija da je mnogo profesionalnih poziva, ali i samo učestvovanje u politici ‘muški posao’ i da žene nemaju šta da traže u tim zanimanjima. Političko okruženje pod uticajem gore navedenog zna u određenoj situaciji biti grublje prema ženama, jer postoji nesvjesna percepcija da nije problem takvo ponašanje prema ženama pošto se smatra da one ne mogu adekvatno uzvratiti, za razliku od muškaraca. Rekla bih samo percepcija, jer to nije tačno", kaže ona.
Šolaja smatra da je u zadnjih 10 godina napravljen pomak što se tiče položaja žena na pozicijama koje su se smatrale „tipičnim za muškarce“.
"Te godine iznjedrile su veliki broj žena na čelu uspješnih kompanija, privrednih subjekata, ali i na pozicijama gdje se donose važne odluke za cijelo društvo. U Republici Srpskoj smo u protekloj deceniji imali ženu na mjestu predsjednika Vlade, potom predsjednika Republike, predsjedavajuće Vijeća Naroda, ministarskim mjestima", zaključuje ona.
Korijen i rješenje problema je u obrazovanju
Profesorica na Pravnom fakultetu i poslanik Srpske demokratske stranke (SDS) u NSRS, Ivanka Marković kaže da diskriminacija žena nije uvijek očita.
"Za vrijeme koje se bavim politikom primjetila sam da postoji skrivena diskriminacija. To je jedan vid diskriminacije koji se ogleda u negiranju kvaliteta žena i u uskraćivanju šanse ženama da pokažu svoj kvalitet, jer se polazi od pogrešnih pretpostavki, predubjeđenja da su one manje uspješni političari i da one s manje uspjeha obavljaju poslove koji su bitni u politici u odnosu na muškarce. To su predrasude o mogućnosti žena u politici i njihovom mjestu".
Markovićeva smatra da je ključ za postizanje suštinske ravnopravnosti između muškaraca i žena kvalitetan pristup od početka obrazovanja.
" Nedavno sam na jednoj konferenciji čula da postoje priče za laku noć za djevojčice i priče za laku noć za dječake. Dakle, to je prvi oblik diskriminacije. Oblik ukazivanja na neravnopravnost. Šta je u osnovi takvog pristupa? Odatle potiče suštinska nejednakost. Mi tako od malena učimo djevojčice i dječake da nisu jednaki. Da bi se postigla suštinska ravnopravnost moramo mijenjati stavove o jednakosti žena i muškaraca. Djeca se od prvih dana njihovog vaspitanja moraju učiti o jednakosti između djevojčica i dječaka. To podrazumijeva da se ne uče dječaci da ne treba da nose crvenu ili roze boju, jer su one ženske i obrnuto, a djevojčice ne treba da nose teget, crno, plavo, ili smeđe jer su to muške boje. Dakle ne treba praviti razliku između djevojčica i dječaka u procesu njihovog vaspitanja. Treba ih učiti suštinskoj jendakosti kroz iste programe vaspitanja i obuke, te stvarati iste mogućnosti kroz proces ovrazovanja za njihovo kasnije zapošljavanje. Nije dovoljno samo formalno govoriti o jednakosti, ona mora biti suštinski sprovedena kroz sve sfere javnog i privatnog života", poručila je Markovićeva.