U maju i junu 1992. godne u banjalučkom porodlištu rođeno je 14 beba. Nažalost, nedostatak kiseonika za njih 12 bio je koban.
Veliki zločin, koji je rezultirao smrću 12 beba u Banjaluci, u vremenu od 22. maja do 19. juna 1992. godine, još čeka pravdu.
U banjalučkom Kliničkom centru tada je rođeno 14 beba kojima je bio neophodan kiseonik, ali im, nažalost, nije mogao biti dopremljen iz Beograda jer je Savjet bezbjednosti UN zabranio let nad teritorijom BiH. Dvije bebe su preživjele, ali sa teškim posljedicama. Jedna od njih, Slađana Kobas preminula je 13 godina kasnije, 2005. godine, nikada se ne oporavivši od manjka kiseonika.
Kiseonik nije dostavljen uprkos brojnim apelima javnosti i činjenici da su svi zvaničnici Unicefa i međunarodnih humanitarnih organizacija bili upoznati o teškoj situaciji u kojoj se nalazila banjalučka Klinika za dječije bolesti.
„Danas je umrla i dvanaesta beba na Ginekološko-akušerskom odjelu banjalučkog medicinskog centra. I pored svih apela da se u Banjaluku dopremi neophodni kiseonik, svijet je ostao nijem“ - ova vijest, stara dvadeset godina, i danas budi veliku tugu među Banjalučanima, a porodice preminulih beba podsjeća na žive rane, prenosi Slobodna Evropa.
Majke preminulih beba formirale su udruženje i zahtijevaju od vlasti Republike Srpske da pokrenu tužbu protiv Savjeta bezbjednosti UN.
"Pravda još nije zadovoljena“, upozorava sekretar udruženja Željka Tubić i dodaje da je za majke ponižavajuće da se svi sjete beba samo na godišnjicu smrti.
"Osjećamo se kao marionete. Kad je nekom u interesu da se nešto pokaže - zovu nas dođemo. Mi svojoj djeci svakako idemo na groblje“, rekla je Tubićeva.
Ona je zahvalila gradu Banjaluka, koji se, kako navodi, potrudio da 12 beba ne bude zaboravljeno.
"Ono što bi voljele majke jeste da se pozove neko na odgovornost i da mi majke konačno dobijemo status koji nam pripada, ali do toga još nije došlo ni nakon 21 godine“, rekla je Tubićeva.
Predsjednik Organizacije porodica poginulih i zarobljenih vojnika i nestalih civila Republike Srpske Nedeljko Mitrović smatra da je to bio specifičan, planski zločin, jer se znalo da će djeca kojoj je neophodan kiseonik umrijeti.
„Ovo je gore nego snajper – jer snajper ne mora ubiti, može raniti. Ovdje se znalo šta će se desiti. Ovo je najizvjesnija smrt koja se mogla predvidjeti u ono vrijeme, pogotovo poslije stradanja prve bebe. To je nepobitno. Nema tu nikakvih špekulacija, manipulacija, kao što se pokušavalo podmetati. Bebe su zaista stradale, umrle - teško mi je reći ovdje pored majki - u stravičnim mukama. Ali zar nije dovoljno reći da nije ni pokrenut postupak odgovornosti za ovo što se desilo prije 20 godina. Zar nije dovoljno dati pravu kvalifikaciju - pravnu, humanitarnu, civilizacijsku, političku, za ovo dešavanje?“, pita Mitrović.
Slučaj smrti 12 banjalučkih beba bio je neposredan povod za veliku vojnu operaciju Koridor u ljeto 1992. godine, tokom koje su srpske snage zauzele Posavinu i uspostavile kopnenu vezu između zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske.
Bebe koje su živjele toliko da nisu dobile ni imena, sahranjene su jedna do druge na banjalučkom novom groblju.
U znak sjećanja na 12 banjalučkih zvjezdica danas će biti obilježena 21 godina od tragedije koja je ratnih godina potresla Banjaluku. Skulptura “Život”, izgrađena je u centru Banjaluke u znak sećanja na 12 beba, ali i kao podsjetnik i pomen svoj djeci koja su stradala u proteklom ratu. Skulptura je svojevrsni zapis o ovoj tragediji, koju i dan-danas preživljavaju majke stradalih beba: Dušanka Đukić, Živka Knežević, Fatima Dedić, Željka Tubić, Zilha Murica - Delić, Safeta Medić, Nađa Puška, Dragoslava Marić, Milena Sandić, Dragica Komljenović, Maida Đuran i Grozda Rauš.
(MONDO/agencije)