Uprkos tome što je Orić, nakon žalbe na prvobitnu presudu od dvije godine zatvora, oslobođen pred Haškim tribunalom, tragovi zločina ostaju.
Naser Orić bio je "osioni gazda Srebrenice" - tako su ga nazivali odani poslušnici i njegovi sunarodnici, uglavnom zbog straha od njegove moći - piše u svojoj knjizi "Krici i opomena" Ljiljana Bulatović.
Ona navodi da je, uz ime Alije Izetbegovića, Naserovo ime vezano za hiljade zločina i izazivanje paklene mržnje među narodima, te da je sve to dokazano poimenice, po svim pravilima istorijske dokumentacije.
Uprkos tome što je Orić, nakon žalbe na prvobitnu presudu od dvije godine zatvora, oslobođen pred Haškim tribunalom, tragovi zločina ostaju.
Autor knjige citira mnogobrojna svjedočanstva koja pokazuju kako je Orić sa svojim ljudima činio zločine nad Srbima i u kakvim su okolnostima oni ubijani.
Haški sud, uprkos svim dokazima, nije htio da prizna postojanje hiljada ubijenih Srba, desetine spaljenih srpskih sela u srebreničkom kraju, kao ni stotine svjedoka - da je upravo Orić bio na čelu tih operacija i čak lični izvršilac.
Ibran Mustafić, čija neposredna i dokumentovana svjedočenja nisu prodrla u Haški tribunal, kaže da je "optužnica protiv Nasera bila smiješna", te da je "optuživan za ono za šta nije bio kriv, a nije za ono za šta je bio kriv".
Mustafić je čekao pred sudnicom Tribunala dva sata, a onda mu je saopšteno da je Sudsko vijeće donijelo odluku da se ne pojavljuje na svjedočenju i da može da ide iz Haga!
On navodi da mu je poslijeratni direktor bošnjačke tajne službe AID Kemal Ademović poslao sljedeće upozorenje: "Ibrane, otvaraš najteže pitanje na zemaljskoj kugli koje se zove Srebrenica. Ne čini to. Ubiće te"".
A evo kako Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos u Srebrenici" govori o svom ratnom susretu sa Orićem:
"Kada sam se pojavio u sobi u kojoj je razbarušeno sjedio Gazda, uspio sam sačuvati prisebnost i ponos. Sjeo sam sa bratom na jednu stranu, a sa druge strane raspojasao se Naser, koji je svojim načinom ophođenja pokušavao da nam stavi do znanja da je on, ipak, Gazda - neprikosnoven, suveren, prema kome se treba odnositi kao prema božanstvu".
Orić je bio zadovoljan onim što novine pišu o njemu, pušio je nabolje cigarete i rekao da u "Tuzli važi za legendu". Onda je Orić ispričao priču, od koje je Mustafiću povremeno zastajao dah - kako je svojeručno mučio i ubio uglednog srebreničkog sudiju Slobodana Ilića.
"Kada smo ekipu onih zarobljenih na Zalazju i iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat......Gledao je u mene i nije progovarao ni riječi. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a onda provrtio nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da vjerujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga poslije toga preklao" - opisao je Orić svoj zločin.
Kada mu je Mustafić rekao da je Savjet bezbjednosti UN donio odluku o formiranju Haškog suda i kada ga je upitao da li zna da postoji Konvencija o ratnim zarobljenicima, Orić je je odgovorio: "Boli me.... JA sam odlučio: dok god mogu da se nauživam, a poslije toga šta god bude, apsolutno me ne zanima......."
Ljiljana Bulatović navodi da je, analizirajući raspoloživu dokumentaciju Haškog tribunala, došla do uvjerenja da je slučaj Nasera Orića jedan od najtragičnijiih primjera diskriminacije Srba, omalovažavanja patnji ovog naroda i povređivanja ljudskog dostojanstva.
Optužnica čak nije obuhvatila mnoge logore i tamnice, mnoge slučajeve stradanja o kojima se zna, a o kojima su govorili svjedoci na suđenju u Hagu, pominjući Nasera Orića.
Orić je "za ratne zasluge" 1994. godine unaprijeđen u čin brigadira Armije BiH, dobio je dva odlikovanja od načelnika štaba Vrhovne komande Armije BiH Sefera Halilovića, a dodijeljena mu je značka "Zlatni ljiljan", najviše odlikovanje Armije BiH.
Čak i u manjkavoj optužnici u Hagu navode se mnogobrojni zločini koje su učinile snage kojima je komandovao Orić.
Pominju se slučajevi zlostavljanja Srba, nad kojima su se iživljavali pripadnici vojne policije, zatim maltretiranja zatočenih u policijskoj stanici između 24. septembra i 16. okrobra 1992. sa navođenjem imena lica koja su maltretirana.
Pominje se Dragutin Kukuić koji je 25. septembra (ili približno tog dana) nasmrt pretučen u stanici policije u Srebrenici, te da su između 6. februara i 20. marta 1993. godine u zgradi koja se nalazila iza zgrade Skupštine opštine ubijeni Jakov Đokić, Dragan Ilić, Milisav Milovanović, Kostadin Popović i Branko Sekulić.
(Srna)