Danas je Vidovdan, jedan od najvažnijih dana zbog događaja u srpskoj istoriji, ali se za ovaj datum vezuju i mnoga vjerovanja. Da li znate šta sve danas treba da se radi da bi vam se "otvorile oči"?
Vidovdan spada u nepokretne praznike, a po starojulijanskom kalendaru koga se pridržava Srpska pravoslavna crkva pada na 15. jun. Formalno, slave se sveti mučenici: Vito, Modest i Kriskentiji, sveti prorok Amos, prepodobni mučenik Dula, sveti Jefrem - patrijarh srpski i blaženi Avgustin - episkopa Iponski.
U pravoslavnom kalendaru ne postoji dan sveca s imenom Sveti Vid (iako postoji taj ranohrišćanski svetac koga pravoslani priznaju a Rimokatolička crkva slavi 15 juna, ali po Gregorijanskom kalendaru). Prije više od jednog vijeka, tačnije tek 1892. godine, Srpska pravoslavna crkva je Vidovdan prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala.
Zbog toga što se jedan od najvažnijih događaj u srpskoj istoriji - Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.
PAGANSKI KORIJENI
Koren Vidovdana, kao i svetog Vida i ostalih svetaca je, naravno, paganski. Vid je u prehrišćansko doba smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima.
Vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se kasnije nastali Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči".
Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovjek tada vidio, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha
U selima pod Fruškom gorom, na primjer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: "Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio."
Sličan običaj zabilježen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: "Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi".
U nekim su krajevima iznosili na vidjelo svoje tapije i obligacije, u drugim su vadili novac iz kase i brojali ga.
Bilo je mnogo postupaka te vrste.
Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika.
U Bosanskoj krajini djevojke su uoči Vidovdana brale crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. Ubrano cvijeće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: "O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak." Vjerovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san.
U okolini Vlasenice djevojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto.
Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hljeba i soli, djetelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, djevojka bi prije spavanja rekla: "Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu djetelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe."
VIDOVDAN I KOSOVSKI BOJ
Zbog toga što se jedan od najvažnijih događaj u srpskoj istoriji - Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja.
Po interpretaciji koja se vezuje za tradiciju i mit Kosovskog boja, sudar vojski srpskih i bosanskih velikaša protiv vojske turskog cara na Kosovu polju je trebao da se desi na dan kada treba da se vidi ko je vjera, a ko nevjera. Po tom mitu se od tada taj dan naziva Vidovdanom.
Kneza Lazara Srbi ne pamte samo po hrabrosti u bici na Kosovu, veći i po zadužbinarstvu jer je za života izgradio mnoge manastire i crkve.
Knez Lazar Hrebeljanović, rodom iz Prilepca kod Novog Brda, bio je jedan od plemića cara Dušana. Poslije smrti Dušanovog sina, cara Stefana Uroša, patrijarh Jefrem krunisao ga je za srpskog cara.
Vladao je od 1371. do 1389. godine i proglasio se za "gospodara svih Srba", iako je bio samo jedan od ravnopravnih i sukobljenih velikaša.
Poslije Kosovskog boja tijelo cara Lazara sahranjeno je u Prištini a potom prijeneto u njegovu zadužbinu - manastir Ravanicu kod Ćuprije.
Kada je počela seoba Srba, narod je sa sobom nosio i njegove svete mošti i sklonio ih u manastir Ravanicu na Fruškoj gori. Za vrijeme Drugog svetskog rata 1942. godine tijelo mu je prenijeto u Beograd, odakle je 1988. godine premješteno ponovo na Kosovo u manastir Gračanicu. Odatle je 1989. godine prenijeto u Lazarevu zadužbinu manastir Ravanicu kod Ćuprije, gdje i danas počiva.
U srpskom narodu Vidovdan je i dan žalosti, pa je zadržan običaj da se na ovaj dan ne prave slavlja, ne igra i ne pjeva.