Amnestija za kradljivce trešanja

O branju tuđeg voća kraj puta na putu do supermarketa.

O čemu se radi? Radi se o trešnji, ili višnji, pa čak i jednoj smokvi u strogom centru Banjaluke, u Ulici Branka Radičevića.

Tačnije, o tome da čim vidim granu, ja odmah krećem predatorski da berem dok neko ne naiđe. Osvrćem se u strahu da ne dovikne neko sa prozora starih grada u sjenama drveća, ili da me neko ne ubije dok kradem.

Ovog proljeća prvi put primijetio sam da je smokva u društvu dva ogromna drveta na kojima je neko sistematski isjekao zemlji bliže grane i sada su trešnje visoko u krošnji na junskom suncu, ili padaju dole lijepeći se za đonove i propadaju. Jedino možda ptice ne misle tako.

Nedaleko odavde, možda će mnogim građanima biti nepoznato, ali ispred Muzeja savremene umjetnosti postoji pravi mali voćnjak od trešanja i višanja, gusto zbijen, čije su niže grane već ''stradale'' od nekih koji razmišljaju isto kao ja.

Krađa voća je pomalo ekstreman sport jer uvijek podrazumijeva tuđe voće. Ko jednom uđe u kolo teško poslije izlazi, a potreba javlja se u čovjeku gdje god da se nalazi.

Prvi ili drugi put u životu razbio sam glavu na potiljku o beton, jer sam se kretao unazad pokušavajući da velikim štapom otresem jednu granu sa koje su visili grozdovi trešanja.

Drugi put i mnogo kasnije, silazeći kozjim stazama prema plaži na Egejskom moru, morao sam preko šikare doći do smokava koje iz okolnog kamena rastu kao korov, samo da uberem prezrele plodove. Nisu bile pošteđene ni narandže koje su virile preko niskog zida jedne kuće u Starom Gradu u Budvi.

Ali na stranu smokve i narandže, trešnje su najveći trofej kradljivaca voća i to zato što je njihova priča drugačija. Trešnje se pojave rano, u prvo ljeto, kada je lišće najzelenije i razbiju krošnje crvenom bojom. Kada prođu, gotovo je, to je to.

Na jednoj fejsbuk grupi za oglašavanje trgovac upravo tako piše: "Još danas i sutra na parkingu kod Kastela, trešnje po 3 KM kila...i gotovo za ovu godinu".

Zato se trešnje nutkaju na sve strane da se pojedu i da ne propadnu. Na sastanku ZEV-a slučajno se pojavljuje komšo sa punom kesom i odmah ide od jednog do drugog, tjerajući sve da zagrabe šaku:

''Sad sam ih nabrao u Slatini".

Kao u pjesmi, uzmi sve što ti život pruža. Jedi dok ima, jer uskoro nema više.

Ali nisu svi ljudi isti. Bili smo jednom kod druga u Udinama, koji živi u kući van grada oko koje raste šeri paradajz kao cvijeće, a smokve iz pukotina betona. U blizini je velika rodna trešnja potpuno neobrana, jer...

''To niko ne dira nikad. Italijani nikad ne beru voće, tako sa grane, kao mi..."

Ovom kradljivcu voća koji je prilično skeptičan prema kulturnim stremljenjima ekonomski razvijenih društava odmah je sinula tužna misao da su Italijani možda negdje zagubili onu prvu konekciju sa prirodom. Oni žele tu trešnju sa grane, to nije sporno... ali, ako je kupe upakovanu, sa biografijom, rodnim listom i kontrolisanim porijeklom. Prirodno, ali sigurno, ili kako je to primijetio Kolja Pejaković:

"Svi bi da pobijede, a da se ne ozlijede".

Prava istina je da su Udine na veoma razvijenom sjeveru, a ne na siromašnom jugu Italije. To što mi i dalje beremo i jedemo čak zeleno i kiselo da utrnu zubi, znači da i dalje živimo u izolovanom raju, bolje reći u haosu. Jednostavno nismo uspjeli tako brzo da prođemo sve faze razvoja potrošačkog društva i ''raskinemo'' sa prirodom, pa je vrijeme koje ubrzano teče sada sve spojilo u istoj mašini.

Zato sada berem voće kraj puta i na putu do supermarketa i kada god vidim zrelu voćku kako se rumeni bar pomislim da je uberem, uz sav mogući rizik, od trovanja ili gubitka života. Ne mora Eva da me nagovori.

Ekonomski kontekst ove priče je u tome što je voće ove godine rodilo, ali skuplje je nego ikad. Voćari iz Potkozarja i drugih krajeva istovremeno pustili su glas, ne prvi put, kako više nema ko da bere. Ljudi su za poslom, istim ili boljim, otišli na neko drugo mjesto.

To nije prvi put. Prije desetak godina brali smo (kupili) šljive u napuštenim voćnjacima oko sela Pecka i bilo ih je toliko da ih ne bi pobrali bataljoni vojnika, samo da je imao ko da ih pošalje.

Šteta je da propada voće, osjećaš kao da ne bi trebalo. Od jedne male višnje ne više od 2,5 metra sa malom krošnjom ove godine može da se napravi pita, pet litara soka na razmućivanje, a ostaće i da se najedeš i par neobranih višanja za stršljenove.

Postoje ljudi koji sujeverno za rodnu godinu vezuju loše stvari, ali možemo sve gledati i drugačije. Očigledno se zahuktava neviđena ekonomska kriza, sve je živo poskupilo, ali bar je voće rodilo na sve strane. Treba da se zabilježi momenat da nije mala stvar to što su se grane savile i ako neko krene da brsti preko ograde neće nanijeti mnogo štete, jer već rekoše ljudi, nema ko da bere sve i da platiš.

I tako, sjedimo nekidan pored Vrbasa koji blješti na suncu i čovjek (ozbiljan i zreo) pokazuje tek zaraslu štraftu na podlaktici i kaže: ''Gledajte što sam se izgrebao, ali vrijedilo je. Išao sa Krčmarica prema Česmi i znaš kakva je trešnja kraj puta bila preko jedne ograde. Stanem da se najedem i izgrebem se živ".

- Što nisi preskočio ko čovjek?

''Ma boj'o sam se ubiće me neko".

Pravda za sve kradljivce trešanja, koji daju svoj doprinos da voće ne propadne.