Postoji nešto što će jednako pogoditi sve ljude dobre volje u Bosni i Hercegovini: ove godine ćemo vjerovatno dočekati da kilogram jagnjetine bude 50 konvertibilnih maraka.
U gustoj masi informacija koje se objave u domaćim medijima gdje ima malo pravih vijesti, ne tako često pojavi se vijest koja je apsolutno vijest za sve. Vijest sa velikim V.
Tema je tako važna i opšta da izaziva nepodijeljeno interesovanje u oba entiteta i svim kantonima.
Krajem januara objavljeno je da je poskupila jagnjetina u Jablanici. Kilogram je bio 30 KM, a sada je 40.
Svi znaju gdje je Jablanica. Svi su bar ponekad tuda prolazili ili su čuli da se u jedan od brojnih restorana pored magistralne ceste koja vijuga prema Hercegovini, svraća na jagnjetinu.
Vijest o poskupljenju bila je još tada marker poskupljenja i dokaz inflacije. Od januara su sve cijene otišle daleko u nebo, u međuvremenu je počeo rat u Ukrajini i možemo samo, bar sada, u vrijeme postova, zamišljati koliko će koštati jagnjetina tokom ljeta ili kasnije.
A cijene sa Jablanice - Vol strita za jagnjetinu - raširile su se i u druge krajeve. U poznatim restoranima u Banjaluci jagnjetina je takođe 40 KM po kilogramu, po cijeni višoj nego druga konkurentska jela od mesa. Niko se protiv ovog poskupuljenja nije mnogo bunio, a postoji više razloga za to.
Jedan je taj što jagnjetina sa ražnja suštinski nema konkurenciju jer njenu vrijednost određuju pojedini aspekti koji nisu ekonomski.
Oko jagnjetine nema mnogo spora, osim što postoji određeni procenat ljudi koji ne voli, ili ne može da jede to meso, najčešće zbog mirisa ili nekih drugih razloga, uključujući i zdravstvene. Svi ostali bi na referendumu sa pitanjem "ima li išta bolje i ukusnije od jagnjetine s ražnja" velikom većinom odgovorili sa ''ne".
To je kao univerzalna istina koja se nikad ne dovodi u pitanje i cijena joj samo daje taj oreol izuzetnosti, pa će odlazak na jagnjetinu sada biti samo još važniji i još svečaniji.
''Ispeći jagnje'' u našim krajevima je najbolja najava i dokaz predstojeće svečanosti ili slavlja. Matematički, za razliku od svinje, jagnje se često odmah istog dana i pojede i rijetko dočeka da se spakuje u foliju i stoji u frižideru ili zamrzivaču danima nakon praznika.
Restorani u kojima se služi jagnjetina su prave demokratske ustanove i u njima vlada socijalna jednakost za razliku od nekih ''elitnih'' ugostiteljskih objekata. Oni nisu "ekskluzivni" već inkluzivni, ali nude nenadmašan "ekskluzivitet" i elitni proizvod - jagnjetinu.
Tu, za stolom do stola sjede biznismeni, radnici, direktori, službenici, novinari, političari, sportisti, sveštenici, turisti i svi su jednake mušterije. Mnogi koji dođu iz dalekog svijeta gdje se za novac može pojesti šta god vam padne na pamet u preskupim restoranima sa prilagođenim svjetlom, muzikom i velikim tanjirima, sješće baš tu jer to nigdje nema, taj ukus, plus šopska salata npr, ledena rakija i točeno pivo. Stalni gosti, zna se, dobiće uvijek više ''od plećke'' i više rebara, jer to se traži, pa će konobar više puta morati odgovoriti šalom da jagnje "nije radijator" i da rebara nema dovoljno.
Kod jagnjetine je od izuzetne važnosti i geografski aspekt odnosno zamišljeno kontrolisano porijeklo, kao kod vina. Jagnjetina se jede isključivo u jednom nepravilnom krugu koji presijeca granice država i poklapa se sa prostiranjem Dinarskih planina u pravcu od sjeverozapada ka jugoistoku kroz prostore bivše Jugoslavije i Balkana.
Za razliku opet od svinjetine, za koju se sumnja da brodovima dolazi zaleđena iz Holandije ili Brazila, mnogo više vjere se polaže u to da ovce potiču baš odavde.
Ali čak i ako su iz inostranstva neko je valjda morao negdje, na nekom brdu, da ih napasa.
Zna se, ovce su sportske životinje u stalnom pokretu. Ovce se hrane zdravo - pasu travu i niko nikad nije vidio da ovce jedu nešto drugo. Još se zna i to da je na brdu čistiji vazduh, manje je boleština i pije se voda iz potoka. Poznato je da recimo na Pagu jagnjad pasu travu koja je zasoljena morskim vjetrovima.
Sve ove neprovjerene informacije dio su mita o kvalitetu jagnjećeg pečenja i sve one se vagaju na vagama zajedno sa mesom i ulaze u cijenu koja će, ako se ovo sve nastavi, uskoro biti kao cijena suvog zlata.
Za kraj, još malo ekonomije koja pokazuje da resurse i dalje imamo.
Prema podacima Agencije za statisiku BiH u toku 2021. godine je broj zaklanih ovaca povećan za 43,91% u odnosu na period 2020. godine. To je dokaz pojačane potražnje za jagnjetinom u odnosu na prvu godinu pandemije koronavirusa.
Od 86.529 zaklanih ovaca,po podacima agencije, više od 84 hiljade su jaganjci.