Kako se ručno pravi obuća i koliko vremena je za to potrebno, kao i da li su takve cipele zaista neuništive, MONDO je saznao od nesuđenog matematičara.
"Spadam u mali broj ljudi koji rade ono što vole", kaže "propali student matematike Nenad Pavlović", kako se sam predstavlja obućar i predavač na jedinom beogradskom kursu za ručnu izradu obuće.
Nenad se u obućarskoj radnji zaposlioda bi pomagao gazdi u vođenju posla, međutim zainteresovao se i za samo pravljenje cipela. Iako se tajne zanata kriju, stari majstori su ipak bili raspoloženi da s njim podjele svoje znanje. Tako je Nenad Pavlović postao dizajner i modelar obuće (vađenje mustri modela po ideji) i naučio cio proces izrade obuće od crteža do gotovog proizvoda po mjeri kupca, ili na osnovu postojećih pravila i normi.
Radio je 15 godina u proizvodnji obuće u industrijskim fabrikama "Parović" i "Ivo Kurjački", kao i deset godina u ručnoj proizvodnji (vađenje modela, krojenje, šivenje i montaža na kalupu), a potom i osnovao privatnu firmu "Sahara".
Crtanje modela, krojenje papira i vađenje mustri, krojenje kože, obrada kože, šivenje obuće po herikterskim mustrama, pravljenje kalupa, štikle, kožnog đona, finisiranje obuće... Nenadu Pavloviću ništa od toga nije nepoznanica, zato je prije nešto više od godinu dana odlučio da svoje znanje podjeli sa drugima.
"Moram da priznam da je zbog loše ekonomske situacije znatno opala potražnja. Onda sam došao na ideju da probam sa kursom brzog učenja, što se ispostavilo kao dobar potez. Do sada je kroz radionicu prošlo više od 40 ljudi. Mnogi od njih žele da upotpune svoje znanje o dizajniranju obuće, jer pri fakultetu nemaju priliku da vide i ovaj segment, a ja sam trenutno okupiran pravljenjem obuće kako se to radilo prije 70, 80 godina", priča nam Pavlović i dodaje da par ručno šivenih cipela u inostranstvu košta i više od dvije hiljade evra, a da za iste takve sa odživotnom garancijom u Srbiji treba izdvojiti svega 200 evra.
Pavlovićeva radionica u Fondu "Dom dizajna" polaznike vodi kroz tri nivoa učenja. Početni traje četiri nedjelje i tu se uči čemu služi obuća, podjela obućarstva, crtanje modela, upoznavanje sa osnovama zanata, obućarskim alatom, osnovnim dijelovima obuće, vrstama materijala, obućarskim kalupima. U prvom dijelu kursa se, takođe, uči modelarstvo, krojenje modela, upoznavanje s osnovama herikterija, stavljanje cipele na kalup i osnove finiša obuće. Uz Nenadovu pomoć svaki polaznik napravi svoj par obuće.
"Sve modele koje polaznici naprave ponesu sa sobom. Ja sam zadržao samo jedan i njih dajem kao primjer kako ne treba da se radi. Inače, uvijek se najprije radi probna cipela koja treba da sadrži sve elemente kao i originalna - treba da odgovaraju kalup, dužina, širina, visina pete. Koliko god neko nešto želio možda njegova noga to ne podnosi. Kada proba prođe kako valja onda se radi cio par cipela", dodaje Nenad dok u ruci drži crne ženske cipele s kockastom petom.
Pavlović objašnjava da je inače za par cipela potrebno pet, šest, pa i mjesec dana, te da je za ženski model najniža cijena oko 120, 150 evra.
"Treba pažnju pokloniti mnogim stvarima i vrlo je važno dobro pripremiti sam materijal za obrađivanje. Proces proizvodnje komplikuje i to što se kod nas više ne proizvode određeni dijelovi, jer fabrike nemaju više interesa da proizvode ukrase ili specifične štikle, na primjer. Za neke modele moramo da se snalazimo iz Italije ili Turske koja je vrlo napredovala u ovoj industriji".
(MONDO)