U razgovoru sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem, bivši reprezentativac Srbije evocirao je uspomene na veliki uspon reprezentacije pod vođstvom Radomira Antića, na Mundijal u Africi i pohvalio Piksijeve "orlove".
/Piše: Nebojša Petrović, kolumnista MONDA/
Gojko Kačar (35), bivši reprezentativac Srbije i učesnik Svjetskog prvenstva 2010. godine u Južnoj Africi već izvjesno vrijeme uživa u fudbalskoj penziji i sumira utiske o svojoj bogatoj igračkoj karijeri. Da je mogao više, mogao je. Da je bilo objektivnih razloga zbog kojih to nije uradio, bilo je. Ipak, jedno je sigurno: sjajnim igrama u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine i učešćem na najvećoj smotri svjetskog fudbala u Južnoj Africi, ostvario je snove i doživio nešto o čemu mašta svako dijete na ovoj planeti koje prohoda s loptom u nogama:
"Nikada neću da zaboravim momenat protiv Njemačke kada sam se spremao da uđem u igru u 70. minutu umjesto Miloša Ninkovića. Pogledao sam u Radomira Antića i upitao šta treba da radim. Selektor mi je odgovorio 'radi šta god hoćeš, samo da ostane 1:0'. Ma koliko zvučalo banalno, komanda je bila potpuno jasna. To su odlike velikih trenera, da vam prostim riječima objasne šta je vaš zadatak na terenu. Ušao sam i zauzeo poziciju iza Žigića, uspjeli smo mirno da privedemo utakmicu kraju i da pobijedimo velikog protivnika."
Nažalost, tri boda protiv Njemačke nisu bila dovoljna za plasman u drugi krug Mundijala.
"Poraz od Gane na startu šampionata bio je koban po pitanju naših ambicija u Južnoj Africi. Rajevac mi je bio trener u Vojvodini i kada smo igrali u Kupu UEFA protiv Atletiko Madrida, rekao mi je ’Gojko, sanjao sam tebe i mene u nekoj bistroj vodi kako držimo ribu u rukama, to mora da je neki dobar znak’. Tri godine kasnije, sreli smo se u Pretoriji na Svjetskom prvenstvu, prišao mi je i euforično povikao ’je l' se sjećaš Gojko... je l' se sjećaš moga sna uoči Madrida... vidiš da je bio dobar znak, evo nas obojice na Svjetskom prvenstvu’. Kuzmanović je dao autogol i toliko je bio razočaran poslije utakmice da me je duša boljela kada sam ga vidio onako tužnog. Protiv Australije smo bili u šoku, nismo ni znali u finišu susreta da nas eventualni drugi gol i izjednačenje rezultata vodi u osminu finala. Velika šteta, jer smo zaista imali fenomenalnu atmosferu i bili smo zreli za visok domet na Svjetskom prvenstvu. Umjesto nas, Rajevac je otišao dalje i dogurao nadomak polufinala. Očigledno je ona riba u bistroj vodi bila dobar znak, ali samo za njega", šali se momak koji je veoma uspješno branio boje tri njemačka kluba: Herte, Hamburgera i Augzburga.
Padel je zarazio cijeli svijet. Manćini već godinama ne ispušta reket iz ruke, Robi Prosinečki je osnovao svoj klub u Zagrebu, dok je Frančesko Toti zaražen novim sportskim virusom da se Vijeri i Kasano često šale na njegov račun i kažu da mu nije potreban protivnik jer poslije servisa trči na drugu stranu mreže i odigrava ritern.
Igra koja je nastala slučajno sredinom sedamdesetih u Meksiku (jedan poznati bogataš poželio je da u svojoj vili napravi teren za tenis, ali mu je smetao zid visine tri metra koji se nalazio odmah uz aut-liniju) postaje sve popularniji među aktivnim i bivšim fudbalerima, a imun nije ostao ni Gojko Kačar. Nekadašnjeg ljubimca navijača Vojvodine pronašli smo na Adi Ciganliji gdje je upravo privodio kraju partiju padela sa drugarima iz Novog Sada.
"Veliki sam ljubitelj tenisa i bilo je logično da se navučem i na padel. Pravila su slična, samo što u padelu možete da računate na pomoć martinele. Veoma je zanimiljivo, ne čudi me što je cijeli svijet prosto poludio za novom disciplinom."
"Sa ove vremenske distance, možda sam napravio grešku što iz Herte nisam otišao u Dortmund, u trenutku kada je Jirgen Klop bio veoma zainteresovan za moje usluge. Opredijelio sam se za Hamburger koji mi je u tom trenutku bio daleko veći izazov. Lom noge u 25. godini života, drastično je uticao na dalji razvoj moje karijere. Ne žalim se, bilo mi je divno u Bundesligi. U Hamburgu sam igrao sa momcima iz našeg regiona, bila je to prava jugo-kolonija sa Spahićem, Rajkovićem, Badeljom, Olićem, Petrićem, Drmićem, Kostićem... Spaha je došao iz Leverkuzena sa reputacijom ’bad boya’, napravio je neki problem sa obezbjeđenjem i uvijek je djelovao strogo. Međutim, prema nama ’jugovićima’ je bio fenomenalan", priča Kačar i otkriva lijepu anegdotu u vezi sa nekadašnjim reprezentativcem Bosne i Hercegovine:
"Družili smo se, izlazili zajedno. Još mi je u sjećanju utakmica sa Kelnom kada je Oliću i meni rekao ’preskočite ručak, vodim vas kod mog prijatelja u restoran blizu hotela’. Otišli smo onako gladni i navalili na pite i ćevape. Odvalili smo se od klope. Uveče utakmica. Navikao sam bio da me Spaha usmjerava tokom igre, ’idi lijevo, pokrij desno, izađi, zatvori, izdrži’... Ali u Kelnu ništa. Živ se ne čuje. Prišao sam mu i rekao ’brate pričaj, šta si se ućutao’. Samo me je pogledao i odgovorio ’ništa me ni pitaj, ćevapi su mi došli do nosa’. Kad nisam umro od smijeha nasred terena."
Ne ustručava se Gojko Kačar da apostrofira imena svojih favorita i u srpskom nacionalnom timu:
"Za mene je Dušan Tadić bez dileme najbolji srpski fudbaler u posljednjih 20 godina. Mnogo mi je drago zbog njega što je uspio da napravi veliku karijeru. A uspio je prije svega zahvaljujući svom radu, volji i mentalitetu. Toliko je fin i vaspitan dečko, da je apsolutno zaslužio sve što mu se dešava u posljednje vrijeme. Žao mi je samo što ranije nije dostigao ovaj nivo, jer bi sigurno igrao u najvećim evropskim klubovima. Mnogo očekujem od njega na Svjetskom prvenstvu, kao i od cijele ekipe koja se prosto preporodila pod komandom Dragana Stojkovića. Igraju napadački, lijepo za oko, dominiraju i diktiraju ritam bez obzira na ime i kvalitet protivnika. Ako ih pogleda i sreća koja je neophodna na turnirskim takmičenjima, uopšte ne sumnjam da će nadmašiti naš učinak iz Južne Afrike."
Teško je danas naći igrača u evropskom fudbalu za koga se može reći da stilom igre i karakteristikama podsjeća na Gojka Kačara. Odnosno, vrhunskog zadnjeg veznog koji je sposoban da odgovori zadatku i na poziciji štopera i na mestu napadača.
"NE ZNAM KOLIKO JE TO BILO DOBRO"
"Nisam siguran koliko je to dobro. Kada igrate samo desnog beka, znate šta se od vas očekuje i nema tu mnogo filozofije. Mene su stalno šetali sa pozicije na poziciju. Mijenjali su se zahtjevi igre. Ako si zadnji vezni, mnogo se trošiš, puno trčiš, fizički je veoma naporno. Ako si štoper, važno je da čitaš igru, da se pomjeraš, postavljaš. Taman se ustalim na jednom mjestu, neko se povrijedi i hajde Gojko da popuniš prazinu. Ili Hamburger kupi novog igrača, hajde Gojko vrati se nazad. Nije to lako. U aktuelnoj postavi reprezentacije Srbije, možda je Gudelj igrač sličnih karakteristika, jer može da odgovori zadatku na više pozicija. Meni se dopada što je Stojković nametnuo ofanzivnu igru i od nje ne odstupa. A još je važnije što je takvim stilom i stavom ubijedio sve nas da mu vjerujemo. Žao mi je samo što pompa oko reprezentacije nije onakva kao 2010. godine. Ovi momci svojim igrama, ponašanjem i rezultatima zaslužuju da imaju podršku koju je moja generacija imala na putu ka Južnoj Africi. Da se naježe na svakoj utakmici, kao što sam se ja naježio na prepunoj Marakani pred utakmicu sa Francuskom", zaključio je Kačar u razgovoru sa kolumnistom Monda Nebojšom Petrovićem.