Po motivima knjige sportskog novinara Vladimira Stankovića snimljen je film "Montevideo, Bog te video", ali se neke stvari znatno razlikuju u odnosu na činjenice.
Ostalo je mjesec dana do Svjetskog prvenstva u Kataru, a svi se nadaju da će Piksijeva generacija uspjeti da obraduje naciju, dok nije mali broj onih koji sanjaju da bi "orlovi" mogli da ponove čak i uspjeh selekcije koja je igrala na prvom Mundijalu, kada su se 1930. godine iz Montevidea vratili sa izborenim polufinalom (nije se igrao meč za treće mjesto). O čuvenom pohodu naše reprezentacije javnost je godinama kasnije podsetio uvaženi sportski novinar Vladimir Stanković. U knjizi "Montevideo, Bog te video!" opisao je njihovu borbu i pohod na Svjetskom prvenstvu, da bi potom sve bilo i ekranizovano kroz dva filma i televizijsku seriju koju su obožavali milioni, ali postoje velike razlike u ova dva dijela.
Kako je Stanković ispričao u podkastu "Alesto" kod Aleksandra Stojanovića, on se kao novinar prije svega oslonio na činjenice, dok je autor filma Dragan Bjelogrlić prigrlio umjetničku slobodu i mnogo toga prilagodio filmu. Svako djelo je na svoj način vrijedno, posebno jer je tako značajan događaj srpskog sporta otrgnut od zaborava.
"Najviše me je iznenadilo nepoznavanje tog događaja iz naše velike sportske istorije. Kolege i prijatelji kažu da nisu imali pojma o tome, kako sam se toga sjetio? To je rupa u sportskom obrazovanju ako hoćeš da se baviš bilo čime što ima veze sa fudbalom. Neke stvari treba i da se znaju, mora se pročita ili čuje od nekoga. Treba da imaš unutrašnji poriv da te nagoni da čačkaš i saznaš nešto. Ja sam Montevideo otkrio zahvaljujući Politici i novinaru Bori Jovanoviću koji je u sportskoj rubrici Politike pratio sve prije Montevidea, tokom puta kad se javljao pismima koja su kasnila po sedam dana... Iz Montevidea se javljao sa dvije-tri rečenice i onda se to sređivalo preko čitave stranice u Politici. To je oblikovalo istoriju srpskog fudbala", ispričao je Stanković i osvrnuo se upravo na Jovanovića.
U filmu (tumači ga Srđan Todorović, prim. aut.) je prikazan kao novinar koji voli da popije, dok oni koju su ga poznavali, ili poznaju one koji su ga znali, ističu da nikada nije okusio ni kap alkohola i da na filmu nije prikazan onako kako jeste.
"To je stvar ljudi koji su radili film i koji su imali svoje potrebe. Ja nisam mnogo konsultovan oko filma, ali sam pričao sa Draganom Bjelogrlićem prije snimanja filma. Nisam prisustvovao snimanju i kad god bih prigovorio, rekli bi da ne razumijem dramaturške potrebe. Ali, ja poštujem samo činjenice i u mojoj knjizi nema ničeg izmišljenog, bilo je onako kako sam saznao iz Borinih tekstova, Andrejevićevih knjiga... Ta svjedočanstva su autentična", kazao je Stanković koji je zbog filma, u kome nije učestvovao, imao i neprijatne situacije.
"Mene je zvala Borina bratanica iz Niša i bila je bijesna kako je Bora prikazan sa pljoskom u džepu, a nije popio kap alkohola. Ako nađete u knjizi da je popio, onda meni prigovarajte, ja nisam odgovoran. Kroz Boru Jovanovića je Bjela htio da simbolizuje sve novinare koji su se boemski ponašali, to je umjetnička sloboda".
Stanković je ispričao da je najviše kroz tekstove Bore Jovanovića u Politici uspio da otkrije šta se to dešavalo sve proke, tokom i nakon puta u Montevideo, dok ističe i da je za njega najzanimljiviji doo - onaj koji i nije do kraja prikazan na filmu. To se proke svega odnosi na odluku Hrvata da ne budu doo reprezentacije Jugoslavije koja je u Urugvaju ispisala istoriju, odnosno smatra da je tome trebalo posvetiti i veću pažnju.
"Novine su pisale da su igrače izvlačili kroz prozore i nosili ih na ramenima, vodili ih na Terazije. Žao mi je što u filmu nije više insistirano, ako je i spomenuta činjenica, zašto je to bila srpska reprezentacija, a ne jugoslovenska. Nisu Srbi bili prepotentni da neće da bojkotuju Hrvate ili ostale, nego su bili bojkotovani. Veći fudbalski centar bio je Zagreb odakle su bili više prvaci poput HAŠK-a. Zlatno doba beogradskog fudbala ipak počinje poslije Montevidea dominacijom BSK-a. Zašto je to bio srpski tim? Zato što je na skupštini u maju 1929. godine odlučeno da se sjedište iz Zagreba, osnovano deset godina prije toga, preseli u Beograd. To je bio razlog da se hrvatski funkcioneri naljute na Beograđane i da narede igračima da bojkotuju reprezentaciju. Tada su Andrejević, Simonović i ostali odlučili da idu samo sa srpskim igračima u Montevideo. Jednu utakmicu je odigrala reprezentacija i sa Hrvatima, bio je to Kup Kralja, ali to je zavaralo Boška Simonovića da će Hrvati ići u Montevideo. Na spisku koji je poslat u FIFA bilo je najviše igrača iz Hrvatske, ali su redom svi otkazivali. Posljednji je otkazao Hitrec, najbolji hrvatski fudbaler, koji je žarko želio da igra jer je znao da se rađa nešto veliko", rekao je Stanković i zaključio:
"Andrejević je bio ključan i u Beogradu je postignuta načelna saglasnost da idemo u Montentevideu, i mi smo tako postali dio istorije. Isto je bilo i na Evropskom prvenstvu, a neke velike sile nisu igrale. U ključnim momentima naši fudbalski funkcioneri su donosili prave odluke".