Predrag Mijatović otvorio je dušu i otkrio šta se sve dešavalo prije tri decenije kada je zbog situacije u zemlji odbio Hajduk i prešao u Partizan, a potom je nastavio da se druži sa Hrvatima usred rata u Jugoslaviji. To su mu mnogi zamjerili.
Legendarni jugoslovenski fudbaler Predrag Mijatović ostavio je dubok trag u Partizanu, ali nikada nije krio da je u mladosti bio navijač Hajduka iz Splita. Takođe, nikada nije krio ni da je bio na korak od prelaska na "Poljud", pa se i tri decenije nakon njegovog zaokreta iz Titograda (Podgorice) ka Beogradu - raspredaju "teorije zavjere". Jedna od njih glasi da su navijači Hajduka (Torcida) čak slali mandarine Mijatoviću, odnosno da ga je Partizan "oteo" na podgoričkom aerodromu...
U opširnom intervjuu za hrvatski "Indeks", Mijatović je demantovao ovakve navode i stavio tačku na priče o Partizanovoj "krađi", objasnivši potom razloge zbog kojih je odlučio da 1990. pređe u Partizan umjesto u Hajduk.
"Znam da je oko tih događaja postojalo mnogo različitih priča, ali reći ću vam što se tačno dogodilo. Kao klinac bio sam hajdukovac, a tih osamdesetih Hajduk je imao sjajnu generaciju. Premda mi je otac bio navijač Partizana, s 13-14 godina, kad sam počeo ozbiljnije da treniram, bio sam zaljubljen u Hajduk i nikad to nisam ni krio, čak i danas u svakom intervjuu ću reći da sam navijao za Hajduk. Naravno, samim time želja mi je bila da jednog dana zaigram u Hajduku. Poljud, koji je tada bio najljepši stadion u Evropi, pa navijači, sve mi je to bilo jako interesantno. Kad se pojavila mogućnost, naravno da smo otišli u Split i praktično smo sve dogovorili. Da, čak sam uzeo i tu famoznu kaparu, taj avans od 50 hiljada maraka, koje smo kasnije uredno vratili Jurici Jerkoviću. Uvjeren sam da on nije ni mislio da ćemo mu vratiti taj novac, ali otac i ja smo smatrali da ne bi bilo fer da novac koji smo dobili ne vratimo. E sad, šta se dogodilo i zbog čega je propao već dogovoreni transfer: Nakon što smo se otac i ja vratili iz Splita, na kućnim vratima pojavio se jedan čovjek, neću ga imenovati, ali neko ko je tada bio na jako važnim funkcijama, i dao nam je informacije što će se dogoditi u Jugoslaviji", poručio je Mijatović i dodao:
"Naravno, mislim na politički kontekst tog vremena i rat koji je ubrzo uslijedio. Dobro smo se zamislili i na kraju smo ipak promijenili odluku. Moram priznati, teška srca jer veselio sam se odlasku u Hajduk. Ipak, odlučili smo se za Partizan".
Mijatović ističe da mu je žao što nikada nije zaigrao u Hajduku jer ga je njihova moćna generacija "načinila hajdukovcem", pa dodaje da žali što nikada nije osjetio atmosferu na "Poljudu" iz ugla njihovog igrača. Dodaje ipak da je otišao u Partizan i tamo se za tri godine formirao "kako igrački, tako kao i čovjek".
Na konstataciju da su ga određeni sportisti zvali da "ne nasjedaju na srpsku propagandu" jer je njima bilo lijepo u Splitu, Mijatović poručuje da to "nije bila srpska propaganda" i dodaje da su svi zajedno živjeli u Jugoslaviji, sretno i bez brige: "Informacije o tome što će se sve dogoditi u Jugoslaviji, koje je tog dana dobila moja porodica, u tom je trenutku imao jako mali broj ljudi i one su bile ključni razlog zbog kojeg smo promijenili odluku. Partizan mi je pružio fantastičnu priliku da se dokažem i hvala mu na tome, ali da, premda je prošlo puno godina, ipak mi je žao što nikad nisam mogao iskusiti tu bliskost navijača Hajduka sa svojim klubom".
Mijatović se izjašnjavao kao Jugosloven, pa Srbin i na kraju Crnogorac, a poručuje da kada je postao "evropski građanin" polako je i "pretjerani identitet s nacijom kao takvom".
Zbog Hrvata sam bio izdajnik u Jugoslaviji! Mijatović odbio Hajduk, otišao u Partizan: "Pojavio se čovjek na vratima..."
"Ja sam Crnogorac, u redu, ali što s tim? Što, sad bih ja trebao biti veći Crnogorac od bilo kojeg Crnogorca koji živi u Crnoj Gori? Ili neki Srbin treba da bude veći Srbin od Srbina koji živi u Srbiji ili Hrvatskoj? Totalne gluposti. Tim se stvarima i nacionalizmima opterećuju neki ljudi koji nisu nikad imali priliku da vide malo više svijeta. Ako je neko moj prijatelj ili moj saigrač, nikad me nije bilo briga odakle dolazi i koje je nacionalnosti. Jedino mi je važno ono što osjećam prema toj osobi", kazao je Mijatović i prisjetio se interesantne situacije od prije tridesetak godina, za vrijeme rata.
"Sjećam se 1994. godine kad je Hrvatska igrala protiv Španije u Valensiji. U to sam vrijeme bio igrač Valensije, a situacija u bivšoj nam državi je bila izuzetno komplikovana. Rat je i dalje trajao i odnosi su bili katastrofalni. To se mene nije ni najmanje ticalo. Godinama sam bio saigrač i prijatelj s Bobanom, Jarnijem, Šukerom, Štimcem, Prosinečkim i naravno da sam ih želio vidjeti i pozdraviti se s njima. Ti su momci bili moji prijatelji. Saznao sam u kojem se hotelu nalaze i otišao sam do njih. Nakon toga su me u Jugoslaviji žestoko kritikovali i doslovce su me proglasili izdajnikom. Zbog toga što sam želio da vidim ljude s kojima sam godinama igrao u mladoj i A reprezentaciji. To, naravno, nema nikakve veze sa zdravim razumom. Isto bih napravio i danas. To su moji prijatelji. S njima se čujem i vidim redovno i uvijek kad se nađemo, osjećaj je fenomenalan".
Mijatović dodaje da su u to vrijeme sportisti daleko više pratili političku situaciju u zemlji i da zna da "većina njih ne bi napravila ono što je on", ali je za njega posjeta Hrvatima bila najnormalnija stvar. Poručuje i da ga briga što su ga u to vrijeme osuđivali pošto je želio da vidi svoje prijatelje.
"Apsolutno sam siguran da se danas mnogi kaju zbog nekih stvari, što su u to vrijeme radili ili govorili. Bez obzira na to šta se događa, čovjek mora biti svoj i mora imati svoj stav. Moja životna filozofija je da će mi neki ljudi koje smatram prijateljima uvijek biti prijatelji, bez obzira na to što neko na to ima neku kritiku. Za te ljude i njihove kritike me ni najmanje nije briga. Imamo samo jedan život i treba ga živjeti onako kako vi mislite da treba, a ne onako kako vam neko drugi nameće".
(MONDO)