Proslavljeni srpski fudbaler, a kasnije i trener, nastupao je protiv Banjalučana noseći dres dva člana elitne jugoslovenske lige.
Siniša Mihajlović, legendarni srpski fudbaler i trener, preminuo je u petak u 54. godini nakon trogodišnje borbe sa leukemijom.
Od legendarnog Mihajlovića oprostili su se brojni saigrači, treneri i prijatelji, a jednu od oproštajnih poruka uputio je i banjalučki Borac, za kojeg je, kako je govorio Mihajlović, navijao njegov otac.
Početkom igračke karijere, prije nego što će se obresti u Italiji gdje je nastupao za četiri kluba (Roma, Sampdorija, Lacio i Inter), Siniša Mihajlović je imao priliku da odmjeri snage sa igračima Borca.
I to četiri puta – dva puta kao član Vojvodine u koju je stigao u ljeto 1988. godine, te isto toliko puta kao prvotimac Crvene zvezde čiji je igrač postao početkom 1991. godine!
Borac je, naime, četvrti (i posljednji) put u elitno jugoslovensko društvo ušao 18. juna 1989. godine kultnom pobjedom nad zrenjaninskim Proleterom, a protiv Vojvodine, sa kojom je Mihajlović sezonu ranije osvojio titulu, ukrstio je koplja 5. novembra u Novom Sadu.
I odnio cijeli plijen – Borac je slavio minimalnu pobjedu (0:1), a "krivac" za to bio je Marin Galić, koji je mrežu "lala" za koje je Mihajlović odigrao cijeli meč, zatresao u 40. minutu.
Mihajlović se Borcu "osvetio" 25. aprila 1990. godine, kada je takođe kao član novosadskog kluba trijumfovao nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.
Prema "pravilu Miljana Miljanića", ukoliko je prvenstveni meč bio završen neriješenim rezultatom, pristupalo se izvođenju penala, a smirenija i koncentrisanija ekipa dobijala bi dodatni bod.
Bili su to Novosađani, u dobroj mjeri zahvaljujući upravo Mihajlović, koji je ponovo od prve do posljednje sekunde bio na terenu.
Nakon isteka 90. minuta, rezultat je glasio 2:2, pa je odluka o pobjedniku morala da padne sa "kreča".
Odlučujući trenuci desili su se u četvrtoj penal-seriji. Pri rezultatu 1:2 za Vojvodinu, Siniša Mihajlović je matirao Antona Jakovljevića, nakon čega je Čedomir Maras odbranio udarac Marija Mataje i odveo Vojvodinu do trijumfa pred 8.000 Banjalučana.
Na megdan Borcu Mihajlović je ponovo izašao 23. novembra 1991. godine – ali sada kao već ustaljeni prvotimac Crvene zvezde.
Beograđani su tada stigli u Banjaluku kao vladari Starog kontinenta – ali Borac nije previše mario za činjenicu da naspram sebe ima aktuelnog prvaka Evrope!
Tim koji su činili Milan Simeunović, Mario Mataja, Milorad Bilbija, Stojan Malbašić… savladao je crveno-bijele rezultatom 2:0, a sve je riješila za samo tri minuta, golovima Vitomira Štavljanina iz 20. i 23. minuta.
Mihajlović je na terenu proveo 70 minuta, ali je bio nemoćan protiv raspoloženih crveno-plavih, kojima ni samima nije bilo jasno kako su bez većih problema uspjeli da na pleća obore šampiona Evrope!
"Meč je završen, a da mi još nije jasno da smo mogli ovako lako i uvjerljivo savladati goste. Radili smo šta smo htjeli. Sve nam je išlo 'za nogom', a našim protivnicima ništa", govorio je junak Borčeve pobjede nakon utakmice.
Beograđani su se revanširali Banjalučanima 10. maja 1992. godine, kada je Mihajlović posljednji put tokom igračke karijere odmjerio snage protiv Borčevih fudbalera.
Odigrao je cijeli meč, a zajedno sa saigračima proslavio je pobjedu (2:0) – i titulu.
Upravo je pobjedom nad Borcem Crvena zvezda ovjerila osvajanje trofeja dva kola prije kraja.
Golovima Vladimira Jugovića iz 33. i 46. minuta, crveno-bijeli su stekli nedostižnu razliku u odnosu na vječitog rivala Partizan i po 19. put postali šampion bivše države.
Inače, posljednji put kao igrač Mihajlović je u Banjaluku došao 3. oktobra 2001. godine.
Tadašnja selekcija Borca je povodom proslave 75. godišnjice osnivanja kluba odmjerila snage sa najjačom reprezentacijom Jugoslavije (1:5), ali Mihajlović zbog povrede nije nastupio na tom meču.
Pogledajte reportažu sa te utakmice: