Legendarni jugoslovenski i hrvatski as Ivan Gudelj u razgovoru sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem otkrio detalje čuvene afere koja je urušila jednu od najtalentovanijih reprezentacija SFRJ. I još mnogo toga.
Sa svega 26 godina imao je cijeli svijet na dlanu. Epitet juniorskog prvaka Evrope, ulogu protagoniste u klubu i reprezentaciji, učešće na Svjetskom i Evropskom prvenstvu, mjesto u idealnom timu Mundijala, polufinale Kupa UEFA i status jednog od najboljih veznih igrača na kontinentu. A na stolu ponude Bordoa i Reala iz Madrida, što mu je širilo horizonte ka neslućenim dometima fudbalske karijere. A onda se sve srušilo u jednom danu. Igrala se prvenstvena utakmica između Hajduka i Crvene zvezde, on se u 75. minutu požalio na umor, izašao iz igre i nikada se više nije vratio na teren. Dalmatinski rečeno, krčag prepun ambicija i snova, razbio se o hrid i nestao u pjeni.
"Dogodilo se čudo. Vjerujte mi, čudo. Poslije 37 godina borbe sa Hepatitisom B, dobio sam negativan nalaz, sada sam i zvanično zdrav čovjek. Pojavila su se antitijela, to je rijetkost, ali i poruka da uvijek postoji nada. Uz božiju pomoć i podršku porodice, potrebni su inspiracija, snaga vjere i pozitivnog duha. Lako je odustati, pomiriti se sa sudbinom. Ja sam u svemu nalazio inspiraciju. Nalazim je i dalje. Meni je i ova vaša emisija velika inspiracija, jer vraća sjećanja na prelijepu prošlost i vrijeme kada je fudbal bio izvor romantike, a ne biznisa i novca", kaže Ivan Gudelj u kultnoj rubrici kolumniste MONDA Nebojše Petrovića 'Mojih TOP 11'.
Ponikao je u Mračaju iz Runovića, 'malog mista' koje je iznjedrilo tri vedete jugoslovenskog fudbala.
"Kod nas kažu 'tri kapetana', Iku Buljana, Zvoneta Bobana i mene. Mračaj je u to vrijeme bio jedini klub u imotskom kraju, danas ih ima osam. O juniorima je brinuo Zvonetov tata, Marinko Boban. Pružio mi je šansu na prijateljskoj utakmici protiv Veleža, tu me je zapazio Andrija Anković i odveo u Hajduk."
Velika promjena za momka koji je do svoje osme godine samo dva puta išao do Splita. "Jednom na ekskurziju i jednom na utakmicu. A moji Zmijavci su na 90 kilometara od Splita. Priključio sam se generaciji Hajdukovih omladinaca koja je gazila sve svoje protivnike širom Jugoslavije. Nije bilo trofeja koji nismo osvojili. Dođe Zvezda u finalu kupa, 10.000 gledalaca na Starom placu, dobijemo ih 4:0. To je famozna 1978. godina kada sam i sa reprezentacijom osvojio titulu juniorskog prvaka Evrope u Poljskoj."
Nije se ni ispilio, a već je bio na spisku kandidata za A reprezentaciju Jugoslavije. "Zahvaljujući fudbalskom vizionaru Miljanu Miljaniću. Nije se plašio da me gurne u vatru u trenutku kada ni u Hajduku nisam bio standardni prvotimac. Uprkos žestokoj reakciji javnosti, procijenio je da bih u perspektivi mogao da budem oslonac državnog tima. Slično je kasnije postupio sa Stojkovićem i Savićevićem. On je bio svjetsko čudo, u svim segmentima. Kao čovjek, kao strateg, kao pedagog."
"Moćni političar nas upozorio: Momci, pogriješili ste" Intervju - Ta afera nam slomila reprezentaciju pred Svjetsko!
U klubu je takođe upijao znanje od stručnjaka koji su ispisali istoriju jugoslovenskog fudbala. "Žungul mi je na početku karijere rekao 'dobar si igrač, ali ćeš imati problema sa Ivićem'. Sugestija koja mi je svakako pomogla da izbjegnem neke konflikte sa jednim od najuspješnijih trenera u istoriji Hajduka. Kada me ne stavi u ekipu, ja izginem na treningu i dokažem mu da nije u pravu. Recimo u Osijeku, uoči čuvene utakmice protiv Hamburgera. Prišao mi je na aerodromu i rekao 'Ivanko, natjerao si me da promijenim odluku'. To je nauk za sve mlade igrače. Ne postoji trener na svijetu koji će da zažmuri na vaš trud i zalaganje."
Druga vremena, drugi ljudi, drugačiji sistemi vrijednosti. "Uđe Ivić u svlačionicu i kaže 'momci, imamo dva zakona. Prvi, trener je uvijek u pravu. I drugi, kada ste vi u pravu, primjenjuje se zakon broj jedan'. Obožavao sam njegove metafore. Ili kod Bićeta Mladinića, pripremamo se na Radovom stadionu za utakmicu protiv Crvene zvezde, on nam iznese vino da nazdravimo prije polaska na Marakanu. Mišo Krstičević jedini uzme koka-kolu, a Biće mu kaže 'kakav si ti to Dalmatinac, zato i nemaš potrebnu agresivnost'"
Zvezda mu je uvijek bila lakši rival od Partizana. "Umirali su u ljepoti, mi ih sačekamo na kontru i kaznimo svaku njihovu grešku. A Partizan je igrao slično nama, sa puno trke i agresije. Jednom je Zvezda imala pet-šest bodova prednosti, a ja sam u izjavi za Radio Beograd rekao da će nam to biti najlakša utakmica u prvenstvu. Biće me je strijeljao pogledom, malo je falilo da me izbaci iz tima. Dao sam dva gola, gospodarili smo terenom i lagano pobijedili sa 3:1. Muslin mi je u jednom duelu rekao 'Ivane, uspori malo, ja sam ipak čovjek u godinama'."
Utakmica protiv Valensije je personifikacija Gudeljeve genijalnosti. "Doktor mi je na poluvremenu dao blokadu jer sam istegao mišić, a Mladinić me kritikovao što suviše šutiram i ne dodajem loptu. Jedan mudri čovjek koga smo zvali Barba, pućkao je dim iz svoje cigarete i naslonjen na vrata svlačionice dobacio mi tihim glasom 'ne slušaj ga, samo ti šutiraj'. Dao sam tri gola, pobijedili smo 4:1, ali je Valensija otišla u naredno kolo zbog pobjede i Španiji od 5:1. Sutradan je u novinama naslov bio 'Hajduk ispao, Gudelj ide dalje'."
Barba ne gijreši. "Bio je to naš maser Soldo, omiljeni lik među igračima, ikona Hajduka. Slabo je govorio, ali kad kaže, njegove dvije riječi su vrijedile više od milion udžbenika. Kada se završila utakmica sa Valensijom, rekao mi je 'znaš li zašto si dao golove, zato što si šutirao'. Jednom smo letjeli za Titograd, a ja sam se plašio aviona. Krenu turbulencije, gledam njega, sjedi, uživa kao da je na plaži. Pitam ga 'Barba, zar se vi ne plašite aviona', a on kaže 'samo se tele ne plaši'. Poslije mi je bilo lakše."
Jedna godina u karijeri Ivana Gudelja ima specifičan značaj. "Draga mi je i 1979. godina jer sam odigrao jednu utakmicu i vodim se kao član generacije koja je osvojila titulu šampiona Jugoslavije. Ali je 1982. po mnogo čemu stavila pečat na moju karijeru. Poslije samo tri utakmice na Svjetskom prvnestvu u Španiji, francuski Lekip me je uvrstio u idealan tim šampionata. Dalje, proglašen sam u svim anketama za najboljeg fudbalera Jugoslavije, a protiv Bugarske u Sofiji postao sam najmlađi kapiten u istoriji našeg državnog tima."
Gdje bu mi bio kraj da smo na Mundijalu dogurali bar u drugu fazu takmičenja. "Tokom priprema na Ohridu, posjetio nas je Stane Dolanc, u to vrijeme jedan od najmoćnijih političara u zemlji. Rekao nam je 'pogijrešili ste, ne smijete narod da pripremite na veliki uspjeh, sada će sve osim prvog mjesta da bude ravno katastrofi'. Tek smo kasnije shvatili koliko je bio u pravu. Mislim da je i Miljan napravio lošu procjenu jer između posljednje utakmice u kvalifikacijama protiv Grčke i premijere protiv Hondurasa u Valensiji, nismo imali nijedan kontrolni meč. Sve se svelo na treninge i porodična druženja u Miločeru."
Atmosferu je dodatno poremetila afera sa proizvođačem sportske opreme. "Meni je kao mladom igraču bilo važno samo da zaigram na Svjetskom prvenstvu. Nisam mogao da vjerujem da jedan banalan detalj može da sruši sve naše snove. FSJ je potpisao ugovor sa Adidasom, a igračima je zaprijećeno dekretom da će biti skinuti sa spiska putnika za Španiju ukoliko ne ispoštuju dogovor. Umjesto da se fokusiramo na rivale u grupi, sastančili smo po hodnicima i bavili se markom kopački. Čak su i Anti Dujmiću zabranili ulazak u novosadski hotel Park gdje smo bili u karantinu, mada mi se čini da je on tu najviše profitirao, jer Puma nije mogla da dobije bolju reklamu. I dan danas se priča o toj aferi koja je slomila jednu od najjačih generacija u istoriji jugoslovenskog fudbala."
Reprezentacija Jugoslavije na Mundijalu 1982. u Španiji odigrala je neriješeno protiv Sjeverne Irske (0:0), pa izgubila je od Španije 1:2, nakon preokreta baš poslije gola Ivana Gudelja u 10. minutu. U posljednjem kolu je pobijedila Honduras golom Vladimira Petrovića Pižona iz penala, ali to nije bilo dovoljno za prolaz. Sjeverna Irska je senzacionalno prošla grupu kao prvoplasirana, pobjedom protiv Španije 1:0 i remijem protiv Hondurasa, uz bod protiv SFRJ. U drugoj fazi, Ostrvljani su eliminisani poslije remija protiv Austrije (2:2) i poraza protiv Francuske (1:4).
Dušu bi dao Gudelj za neko magično dugme koje vraća u prošlost, samo zbog jedne utakmice i jednog neostvarenog sna. "Šetao sam nedavno sa mojim prijateljem Dragišom Binićem kroz muzej Crvene zvezde i divio se peharu Kupa šampiona. Tada sam mu rekao 'šta bih dao da i Hajduk ima neki evropski trofej'. Taj Totenhem nikada neću prežaliti. Sa Perom Nadovezom sam prvo bio na 'Vi', kasnije na 'ti', nikada mi neće biti jasno zašto me je u Splitu stavio na beka. Gdje ću ja da čuvam Arčibalda? Na poluvremenu sam htio da ostavim fudbal, nije mi bilo ni do čega. Rekao sam Miljušu 'bježi na svoju poziciju, ja odoh gore'. Dao sam gol, namjestio gol i imao još dvije šanse. Moralo je da bude bar tri razlike za Hajduk. Ta generacija je zaslužila da osvoji Kup UEFA. Nažalost..."
TOP 11: Simović - Buljan, Jarni, Peruzović, Zajec - Jerković, Sušić, Stojković, Slišković, Šurjak - Zl. Vujović. Trener: Miljan Miljanić.
"Moćni političar nas upozorio: Momci, pogriješili ste" Intervju - Ta afera nam slomila reprezentaciju pred Svjetsko!
Zoran SIMOVIĆ (Hajduk): "Pudar je definitivno bio najtalentovaniji golman u mojoj generaciji, ali nije napravio ni približno karijeru kao Zoran Simović. Ljudi moji, kakav je šut Čoče imao, na treninzima je ispaljivao plotune iz slobodnih udaraca. To nisam vidio ni kod Bake, ni kod Pižona. Da su mu davali da izvodi prekide, nadavao bi se golova. Po mom mišljenju, jedan od najboljih golmana Evrope u prvoj polovini osamdesetih godina."
Iko BULjAN (reprezentacija SFRJ): "Utakmicu odluke u kvalifikacijama za SP 1982, igrali smo protiv Danske u Kopenhagenu. Buljan je bio van stroja zbog povrede i novinari su pitali Miljana ko mu je alternativa na mjestu zadnjeg veznog. Čiča je izbjegao direktan odgovor, ali je dodao 'ako mali Gudelj počne utakmicu, narednih 15 godina niko ga neće izbaciti iz reprezentacije'. Dobili smo 2:1 i naredna utakmica je protiv Italije u Beogradu. Iko se vraća, naslovi u novinama su 'Muke Miljana zbog dva Ivana'. Buljan na zalasku karijere, igra sa Peleom u Kosmosu, ne ide da sjedi na klupi. I tu je Miljan napravio revolucionaran potez. Do tada se igralo sa liberom i tri štopera. On je vratio Šurjaka na lijevog beka, Buljana pomjerio na desnog, a mene ostavio na poziciji zadnjeg veznog. Zlatko je dao gol, uzeli smo bod i kao prvi u grupi otišli na Svjetsko prvenstvo."
Luka PERUZOVIĆ (Hajduk): "Jedan od članova te starije generacije uz koju sam stasavao i učio prve fudbalske korake. Ja sam do osme godine života samo dva puta bio Splitu, jednom na ekskurziji i jednom zbog utakmice. A moji Zmijavci na 90 kilometara od Splita. Slušao sam radio-prenose i sve te igrače doživljavao kao vlastite junake. Za mene su oni bili nešto nedostižno i nedodirljivo".
Robert JARNI (Hajduk): "Pripadnik mlađeg talasa, on je počinjao kada sam ja polako završavao sa fudbalom. Sergije Krešić mu je brzo dao šansu i vidjelo se odmah da posjeduje vanserijski potencijal. Jednostavno, ne vidim bolje rješenje na poziciji lijevog beka. Klubovi za koje je igrao tokom karijere, najbolje govore o Jarnijevom kvalitetu."
Velimir ZAJEC (reprezentacija SFRJ): "Što bi pokojni Ivo Tomić rekao 'Zajec Zeko, Dinamovo med i mlijeko'. Počeo je kao ofanzivni vezni igrač, a onda su neki treneri procijenili da bi mnogo više mogao da pruži na poziciji libera. I nisu pogriješili. Zajec je od uloge komandanta odbrane napravio umjetničko djelo. Sjajno je čitao igru, iznosio loptu iz zadnje linije, ubacivao se iz drugog plana. Dirigovao je terenom na neki poseban, rekao bih 'zajecovski' način. Nevjerovatan igrač. Žao mi je što nemam mjesta za Mlinarića, još jednog virtuoza koji apsolutno zaslužuje da bude član ovog odabranog društva. Opet ću citirati radio-reportera 'velika varka maloga Marka'. I Mlinka je bio strašan igrač."
Jurica JERKOVIĆ (Hajduk): "Svi smo mi imali dječačke idole, moj je bio Jure Jerković. Upijao sam svaki njegov korak na Starom placu i maštao o danu kada ćemo zaigrati zajedno u prvom timu Hajduka. I onda dolazi ta utakmica protiv Budućnosti na startu proljećnog dijela prvenstva 1978. godine. Kada mi je Vlatko Marković rekao da ću biti u sastavu, dva dana od treme nisam ni jeo, ni spavao. Ulazim u igru, rezultat je 4:2 i sudija svira penal za Hajduk u 90. minutu. Šurjak uzima loptu i postavlja je na bijelu tačku, a Jurica kao kapiten pokazuje prstom na mene i kaže 'mali će da puca'. Savladao sam Vujačića i to je za mene bio kraj svijeta. Da mi je neko tada rekao ovo ti je prva i posljednja utakmica u dresu Hajduka, ne bi mi bilo žao. Moj idol mi je omogućio da postignem gol i ispunim dječački san. Nema dalje."
Blaž SLIŠKOVIĆ (Hajduk): "Ništa bez mog dragog genijalca. Baku možemo i lijevo i desno, potpuno je svejedno. Igrao je atomski fudbal i postizao vanvremenske golove. Za mene je onaj slobodnjak protiv Torina najljepši gol koji sam u životu vidio. Ne pretjerujem. Hajde da izdvojimo deset najboljih slobodnih udaraca u istoriji fudbala i da ih analiziramo. Prvo, distanca. Bilo je preko 30 metara od gola Torina. Zatim, tehnika šuta, let lopte, način na koji se ona zarila u mrežu. Sve je bilo čista perfekcija. Dao je i protiv Sparte čudesan gol, ali je ovaj nešto posebno i ostaće zapisan u analima kao jedan od najspektakularnijih poteza ikada viđenih na stadionu u Poljudu. Čarolija fudbalskog mađioničara."
Ivica ŠURJAK (Hajduk): "Šuro iza Zlatka, sjajna kombinacija. Mada je mogao da pokriva i druge pozicije u timu. Sjećam se svog debija za A reprezentaciju, pobijedili smo 5:0 u Luksemburgu, obojica smo ušli u igru u 85. minutu, ja umjesto Zorana Vujovića, Šurjak umjesto Šestića. On je u to vrijeme imao neku frku sa vojskom, rekao mi je da ne smije nazad za Jugoslaviju i pravo iz Luksemburga je odletio za Pariz. Meni je bilo čudno, nisam znao kakve su posljedice svega toga. Šuro ima nevjerovatnu životnu priču, ubjeđujem ga već duže vrijeme da sve to prenese na filmsko platno, bio bi istinski hit. Bio je i na VMA na psihijatriji, nekako se izvukao. Nakon Pari Sen Žermena, ostavio je veliki trag u Udinezeu i Saragosi. Sjajan lik i uz Juricu Jerkovića, čovjek koji je obilježio moje djetinjstvo."
Safet SUŠIĆ (reprezentacija SFRJ): "Ne zanima me raspored i formacija, za Papeta i Piksija mora da bude mjesta u TOP 11. Po cijenu da Jureta i Baku pomjerimo na neke druge pozicije na terenu. Sušić je strašan igrač, njega možemo i u špic, neće mu smetati. Uostalom, postigao je više od 20 golova u reprezentativnoj karijeri. Nikada neću da zaboravim ona tri komada u Bukureštu protiv Rumunije i bravure na Džajinom oproštaju protiv Argentine."
Dragan STOJKOVIĆ (reprezentacija SFRJ): "Top klasa. Igrač plemenitog kova, ali i igrač koji je znao podvaliti, prodati štos. Agresivan, energičan, fenomenalnog pregleda igre, nepredvidiv u 'jedan na jedan'. Briljantan prekid, dribling, osjećaj za gol. Jedna kompletna ličnost koja je u sebi imala i tu pozitivnu, dječačku drskost. Dokaz je majstorija protiv Španije. Pustimo slobodan udarac, dešava se. Ali onaj prvi gol, to je esencija fudbala. Uzmite u obzir sve okolnosti: važnost utakmice, delikatan trenutak, kvalitet protivnika, klasu igrača koji mu je išao u blok. Sve su to faktori koji su njegov potez učinili toliko veličanstvenim. Poezija u djeliću sekunde."
Zlatko VUJOVIĆ (Hajduk): "Čudo od igrača. Brz, eksplozivan. Nepravedno potcijenjen od strane nekih stručnjaka. Zlatko jeste 'falirao' mnogo šansi, ali je bio izuzetno koristan za ekipu. Nikada se nije puno eksponirao, uvijek mu je kolektiv bio važniji od individualnog učinka. Mislite li da je slučajno zabilježio 70 nastupa za državni tim? Nisu ti selektori ludi što su ga zvali u reprezentaciju. Uostalom, namjestio je dva najčuvenija gola u istoriji našeg fudbala. Ljubi Radanoviću protiv Bugarske u Splitu i Piksiju Stojkoviću protiv Španije u Veroni. Ništa nije slučajno."
Trener: Miljan MILjANIĆ (reprezentacija SFRJ): "Poslije bolesti i prekida karijere, uključio me je u stručni štab olimpijske reprezentacije sa Pižonom, Karasijem i Vlatkom Vujoševićem. Lansirali smo u toj generaciji igrače poput Ilije Ivića, Mikija Stevića, Vučevića, Bokšića, Jugovića, Englara, Džonija Novaka, Saveljića... Nikada neću da zaboravim jednu Čičinu rečenicu koja mi je kasnije puno pomogla i u trenerskoj karijeri. Pazite, on koji je vodio jednog Brajtnera, Necera, Amansija, Kamača, Santiljanu... rekao je 'nikada igrača nemojte zvati po prezimenu'. I to je velika istina. Osjetio sam na svojoj koži šta znači kada mi se Ivić obrati sa 'Ivane ili Ivanko', a kako se osjećam kada me neko oslovi sa 'Gudelju'. Miljan nikada nije pravio razliku između najvećih vedeta u timu i momaka koji nisu bili ni blizu prve ekipe. Jednom rječju, vizionar. Čovjek koji je išao mnogo ispred svog vremena i čije ideje je u to vrijeme malo ko mogao da razumije."
ŠELE KAO PRASAC NA PIJACI
Niko slikovitije od legendarnog Bićeta Mladinića nije umio da objasni vrline i mane pojedinih igrača. "Igramo protiv Partizana i Biće cijeli sastanak priča kako da zaustavimo Mocu Vukotića. Dupla markacija na prvoj stativi, pravovremeni blok, koncentracija. Krene utakmica, 40. minut, Vukotić sa prve stative daje gol. Ulazimo u svlačionicu, a Biće kaže 'djeco moja, sve ja vama mogu trenirati, ali glavu nikada'. Ili za Šestića koji je često bio enigma iz za sebe i za protivika. Ne znaš kud će, 'di će... I pred jednu utakmicu sa Zvezdom, Biće kaže 'to vam je kao kad čovjek dovede prasca na pazar... i pusti prasca, a ovaj juri ko muva bez glave... prasac stane, svi stanu'. Tad smo shvatili, Šeleta ne smiješ napadati, nego staneš i čekaš. On ti sam doda loptu."
U ŠPANIJI KAO NA POGREBU
Vodeći gol i odlična igra Ivana Gudelja na utakmici protiv Španije nisu bili dovoljni za prolazak naše reprezentacije u drugi krug Mundijala ’82. "Nije nas toliko sasjekao nepostojeći penal za domaćina, koliko odluka sudije Sorensena da ponovi izvođenje najstrože kazne. U poluvremenu smo osjetili neki dim u svlačionici, Miljan je držao sastanak na stepenicama. Pratilo nas je niz čudnih okolnosti, počev od prve utakmice sa Sjevernom Irskom koju smo morali kako znamo i umijemo da riješimo u svoju korist. Poslije meča sa Hondurasom, otputovali smo u Madrid gdje je trebalo da boravimo tokom druge faze šampionata. Ni u najgorim snovima nismo očekivali da će Sjeverna Irska da tuče Španiju usred Valensije. Atmosfera je bila mučna, kao da nam je pomrlo pola familije. Čak i neki pogrebi djeluju vedrije i veselije."