Konačno je fudbalska javnost u Bosni i Hercegovini dobila ono što je godinama tražila, Sergeja Barbareza na mjestu selektora. Karijera ovog kultnog napadača sada dobija novu stranicu, a po njegovom životu bi mogao da se snimi film.
Konačno! Nakon godina spekulacija o tome i velike želje navijača da se to desi – Sergej Barbarez je postao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nekadašnji napadač koji je za nacionalni tim prihvatao da igra čak i štopera sada preuzima ekipu koju je do skora vodio Savo Milošević. Koji mu se svojevoljno "sklonio".
"Situacija je komplikovana i smatrao sam da u narednom periodu ne bi bilo mira za reprezentaciju. Ovo je najbolja odluka, jer nisam želio da ostanem u ambijentu u kojoj nemam apsolutnu podršku. Htio sam da pomognem, a koliko jesam, neka drugi sude. Neću da budem negdje što nema smisla i nekog napretka. Suštinski, odluka je moja! Ovih šest mjeseci sam imao podršku svih iz Saveza i zato smo bili blizu cilja. Međutim, osjetio sam da ne bi bilo mira jer su u FS BiH stvari mnogo komplikovanije nego u drugim savezima. Ekipa je dostigla trenutni vrhunac. Postigli smo dobar nivo za baraž protiv Ukrajine, ovo je sjajna grupa igrača i mislim da u naredne dvije godine ne treba insistirati na rezultatu, jer za taj period dosta mladih igrača ne može da napravi dobar i jak tim. Ovdje je svaki negativan rezultat pakao i s njim dolazi politička konotacija",rekao je Savo Milošević na odlasku.
A umjesto njega je došao legendarni reprezentativac koji je nedavno javno rekao: "Hvala ti, moj Beograde!" Nekadašnji najbolji strelac Bundeslige kome nisu vjerovali da je iz Bosne, a koji na grudima ima istetoviranog sebe sa "Marakane". Čovjek koji je bježeći od rata završio u Bundesligi i na kraju ušao u legendu kao stranac sa najviše nastupa u najvišem rangu njemačkog fudbala – ukupno 324.
NISMO MAŠTALI O ZAPADU, IMALI SMO CRVENU ZVEZDU!
"Zamalo su mi ubili majku, za koga da ratujem?" Nestvarna priča selektora BiH: Ranu iz Beograda urezao na srce!
Sergej Barbarez, pošto nije na "ić" teško je uspijevao da početku da uvjeri bilo koga da je iz Mostara. Rođen je u podijeljenom gradu u mješovitom braku – od oca Ljuba koji je bio fudbaler i majke Zlate koja je u svom Ljubuškom ali i u Mostaru bila i ostala rukometna legenda. Pošto, kako kažu, iver ne pada daleko od klade i Sergej se dao sportu. Ali tek sa 13 godina fudbalu!
"Volio sam atletiku, moja specijalnost je bila trka na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako pronaći obuću za ove sportove. Drugačije je s fudbalom. Trener je izbacio kutiju nekih starih kopački i rekao “pronađi par”. To je izgledalo jednostavno", ispričao je Barbarez, koji je brzo pokazao da se kao i na tartanu dobro snalazi i na fudbalskom terenu.
U dresu Veleža je dominirao u mlađim kategorijama, a onda kada je potpisao profesionalni ugovor stigao je vojni poziv. Morao je na odsluženje u Zagreb, a kada se vratio uspio je da odigra tek nekoliko utakmica za "rođene". A samo je to želio u životu!
"Nismo mi tad maštali o Zapadu jer smo imali prvaka Evrope. Crvena zvezda je postala prvak Evrope 1991. godine. Reprezentacija je takođe igrala sjajan fudbal. Moj san u to vrijeme je bio profesionalni ugovor s Veležom. Sve se srušilo dvije godine kasnije Na zimu 1991. moj otac je predložio da posjetim ujaka u Hanoveru. Rat je već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj tata je smatrao da ne bismo bili sigurni u Mostaru, a u isto vrijeme bio je uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se vratiti kući već za dvije sedmice. Nekoliko sedmica brzo su postali mejseci i na kraju 22 godine. Danas se može reći da je moj otac ispravno postupio. Da nisam otišao u Njemačku, otišao bih u rat. Osim činjenice da su ratovi uvijek besmisleni, postavlja se pitanje za koga ili protiv čega? Moja majka je iz braka Hrvata i Bošnjaka, otac mi je bio Srbin. Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u mojoj porodici", rekao je Sergej Barbarez, čija je majka nedavno posjetila Beograd i vakcinisala se kada je bjesnila pandemija virusa korona. A tada novi selektor BIH nije propustio priliku da se oglasi: "Hvala ti moj Beograde od srca, jer si dao šansu mojoj majci i sestri da se vakcinišu, samim tim i šansu za boljim životom. A tebi "BiH politiko", da vas pojedinačno ne nabrajam, jer niste ni to zaslužili, diči se i dalje svojim idiotizmom i neznanjem", napisao je tada on.
MAJKU MU ZAMALO UBILI!
Bjesnio je rat i u Bosni uskoro, a majka Zlata je ostala u Mostaru da čuva stan. Sergej je dobijao informacije da neki ljudi hoće da je otmu i ubiju. "Dvaput je skoro nestala. Pokušali su da je kidnapuju, a zatim ubiju", rekao je on, a onda otkrio da je prijetnje smrću dobijala i kada je njen sin odlučio da pored poziva Njemačke i Hrvatske izabere Bosnu i Hercegovinu. "Imali smo kontakte s nekim ljudima koji bi to mogli da spriječe. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna. Jednog dana politika je intervenisala i garantovala sigurnost mojoj porodici. Naravno, iako to nije značilo 100 posto, to obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Kordobi od Argentine 5:0", rekao je Barbarez.
Nakon kratkog perioda prilagođavanja u Njemačkoj otošao je na trening amatera Hanovera na koji je stigao ne znajući šta mu se sprema. "Moj prvi trening se dogodio na prilično čudan način. Nakon nekoliko dana u Hanoveru, ujak me je pitao da li želim da prošetam. Rekao je: "Obuci sportsku obuću." Na kraju ove šetnje stali smo ispred velikog terena sa vještačkom travom nedaleko od jezera Maš. Nikada neću zaboraviti taj dan. Bilo je to 4. januar 1992. godine, hladno, a moj ujak je odjednom prijateljski razgovarao sa jednim čovjekom u trenerci - Frankom Pagelsdorfom. Nakon nekoliko minuta pozvao me: “Dečko, možeš da treniraš sa mnom!”
Godinu dana kasnije će ga Frank Pagelsdorf odvesti u Union Berlin gdje će na 88 mečeva dati 46 golova, pa u Hanzu! U Hanzi je prvi put zaigrao Bundesligu pa tu zaradio i transfer u Borusij Dortmund. Ipak nakon dvije godine je zbog sukoba sa navijačima otišao u Hanover u kome će postati prava legenda i najbolji strelac Bundeslige 2001. godine, zajedno sa Ebeom Sandom. A dok je igrao za Hanover, stigao je i u Beograd. Na "Marakani" je doživio poraz koji je ostavio trag na njegovoj koži... Bukvalno!
SLIKA SA MARAKANE NA GRUDIMA!
Srbija i Crna Gora se polako rastakala kao državna zajednica, ali je ipak otišla na Svjetsko prvenstvo 2006. godine kada već kao država nije postojala. A ključna utakmica za prolaz na Mundijal u Njemačkoj bila je pobjeda od 1:0 nad Bosnom i Hercegovinom na Marakani. Tada su "zmajevi" došli svježe ofarbani u plavo, ali ni to im nije pomoglo, pa je kamera na kraju meča snimila Sergeja Barbareza kako sa rukama na kukovima tuguje. Nakon karijere je tu sliku sebe istetovirao na grudima, a karijeru je završio bez odlaska na veliko takmičenje. A mogao je, od toga ga je dijelio jedan poziv.
"Tada se vodila ova rasprava, a da sam tada nazvao Bertija Vogtsa, možda bih danas bio višestruki učesnik Svjetskog prvenstva i Evropskog prvenstva. Nisam igrao nijedan veliki međunarodni turnir... Ipak, za mene se to pitanje tada nije postavljalo, jer sam oduvijek želeo da igram za zemlju u kojoj sam rođen. Bez obzira na to koliko je reprezentacija mala ili neuspješna. Nisam imao dilemu kad je domovina u pitanju, ali sam na debi čekao dok se nisam uvjerio da je majka sigurna. Dobio sam garancije i time i unutrašnji mir", govorio je Barbarez o pozivima kako Njemačke, tako i Hrvatske da igra za njih.
“Od reprezentacije ništa ne očekuješ, ne tražiš. Za reprezentaciju igraš i to je to, tako je barem bilo u moje vrijeme – i sada se naježim kada o tome pričam”, rekao je novi selektor BiH. A Nijemcima je na ponudu da igra za "pancere" rekao i čuveno: "Ljudi, ja nisam Nijemac, ja sam Mostarac.“ Srbija se ovih dana nada da će jedan fudbaler osjetiti da nije Nijemac. VIdjećemo da li će to biti slučaj.
(MONDO, Nikola Lalović)