U Zagrebu smo pričali i sa istoričarem Čedomirom Višnjićem o značaju sporta za Srbe u Hrvatskoj, o tome šta je preko Drine značio Dragan Džajić i zašto se navijalo za Zvezdu i Partizan, a ne Dinamo i Hajduk.
"Ja sam tih godina kao ogulinski gimnazijalac potpuno mirno i bez ikakvog uzbuđenja prolazio kraj pravoslavne crkve u Ogulinu. Sa razvaljenom ogradom, razbijenim prozorima u kojoj je bio sveštenik, ali jednostavno nisam obraćao pažnju. A za Zvezdu bih poginuo. Nije normalno, nije dobro, ali je tako bilo", rekao je u jednom momentu razgovora za MONDO istoričar Čedomir Višnjić.
Stručnjak koji se decenijama bavi sudbinom Srba iz Hrvatske, nakon "Kordunaškog procesa" i "Partizanskih ljetovanja" napisao je knjigu pod naslovom "Vrijeme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951.-1971." U njoj se bavio sudbinom Srba u socijalističkoj Hrvatskoj, ali umnogome i uticajem popularne kulture i sporta na nacionalni identitet našeg naroda na prostoru Hrvatske. Odakle se odjednom tu pojavilo "Vrijeme sporta i razonode"?
"To nije više od vještine određivanja naslova. Vrijeme sporta i razonode jer naprosto posezanje duboko u dušu autora jer je ta knjiga između ostalog i dug generaciji očeva koje sam htio na neki način da obilježim. Radi se o knjizi koja govori o pedesetim i šezdesetim godinama sa kulminacijom '71 godine. To je uspon i pad socijalističke Jugoslavije na terenu Socijalističke republike Hrvatske sa primerima uzetim odatle. Ja sam pripadnik generacije iz jednog krajiškog sela. Klinac koji je slušao Radio Beograd na srednjem talasu, kome je ta nedjeljna emisija "Vrijeme sporta i razonode" bila nosilac i ideja, sadržaja, strasti i svega ostalog. Dok kasnije nisam kao odrasliji krenuo i sam na utakmice. Odatle seže i uloga sporta i sportskih klubova."
Za koga se navijalo? Zar moram da kažem?
Sport je bio jako bitan za formiranje nacionalnog ponosa i kohezije u srpskim sredinama u Hrvatskoj, a baš zbog toga su se Srbi opredjeljivali da svoju odanost poklone klubovima iz Beograda, a ne iz Splita, Zagreba, Rijeke... "Slušali smo Radio Beograd, ne moram onda ni reći za koga se u tim krajiškim selima navijalo. Navijalo se, dosta je bilo navijača Partizana, u mom selu je čak bio jedan navijač OFK Beograda. Većina je ipak, naročito nas klinaca, navijala za Zvezdu. To je i medijski bilo posredovano, a osim toga budimo realni Zvezda je u tim godinama bila najuspešnjiji klub. A uspjesi su u sportu katalizator", dodao je Višnjić.
Srbi su nakon Drugog svjetskog rata na područijima Nezavisne Države Hrvatske bili desetkovani. Ne samo u ljudstvu, nego i gledajući njihove elite, a u ponovnom konstituisanju svega toga veliku ulogu imali su popularna kultura i sport. "Taj zločin je bio slojevit, sadržajan. On je značio atak na egzistenciju, na simbole, na vođstvo, pa i na koncu na sam narod ove zajednice. Uz gubitke ljudi, napadnuta je crkva koja je bila gotovo potpuno satrvena i uništena fizički, sveštenstvo je pobijeno i protjerano. Gotovo kompletna društvena elita - prosvjetni radnici, sveštenici, trgovci, malobrojni industrijaci, sve je to ili pobijeno ili je završilo u Srbiji. Zbog toga je zajednica morala da se rekonstituiše na nekim drugim osnovama i drugim vrednosnim polazištima. To pedesetih godina još se ne dešava. Tek polovinom šezdesetih, kada se polako otkravljuje Srbija dolazi do toga. Kada se pojavljuje Lepa Lukić, Radio Beograd, kada jača Crvena zvezda, kada jača kulturni život Beograda i kada se emisijom tih sadržaja preko Radio Beograda i televizije počinje zapravo jačanje nacionalnog osjećaja među Srbima prečanima. Oni sami vjerovatno nisu bili sposobni da obnove vlastite nacionalne ideje, nacionalni korpus. Oni su bili taoci Jugoslavije i zajedništva, nisu iz toga lako izlazili."
"Za Zvezdu bih poginuo! Nije normalno, ali je tako": U Hrvatskoj nam objasnili zašto je Knin postao crveno-bijeli
Kao vrlo bitan momenat u jačanju Crvene zvezde i njenom usponu u popularnosti širom cijele države naglasio je dolazak Nikole Bugarčića, istaknutog socijalističkog rukovodioca i učesnika Narodnooslobodilačke borbe. "Crkva se vrlo teško i vrlo sporo obnavljala, kao jedini zalog distance etničke i nacionalnog identiteta. Tek polovinom šezdesetih godina to kreće iznova i uloga medija beogradskih, uloga u mojoj mladosti. Taj razvoj je započinjao sa Politikinim zabavnikom, nastavljao se sa NIN-om i tekao do Književne riječi, Književnih novina kao slobodarskih i nacionalnih nosilaca unutar tog sistema. Za mase su narodna muzika i sportski klubovi bili ključni. Kada Bugarčić postane predsjednik Crvene zvezde, ona postaje ono što će biti idućih dvadesetak godina. A to znači da ćemo mi klinci iz sela po Hrvatskoj imati organizovane ture na Zvezdine utakmice i da će Kninjani postati jezgro Sjevera. A i mi ostali, samo što mi ostali nismo imali transparente i nismo bili tako popularni. Jednostavno smo dolazili tamo i navijali", ističe Čedomir Višnjić za MONDO, a na pitanje da li je to odlaženje na utakmice bilo organizovano ističe:
"Moguće je da su neki prodorniji, vještiji, imaju neki dosluh sa klubom. Što se mene lično tiče ja kada bih išao ja bih platio kartu na železnici. Učka se zvao voz koji je išao iz Rijeke za Beograd. Uveče jednu noć nespavanja, idem na utakmicu. Na željezničkoj stanici pojedem burek, idem na stadion i drugu noć nespavanja kada se vraćam sa utakmice. To je bilo sve. Niko mi nije pomagao. Nas je većina bilo takvih, sasvim sigurno. Sve je to bilo vrlo iskreno i nama je to trebalo, upravo u toj rekonstituciji i vaspostavljanju te naše zajednice i nacionalnog jedinstva."
To vi u Srbiji ne razumijete, niti vas zanima
Sada možemo da čujemo australijske Srbe koji ističu da je mnogo lakše i popularnije biti Srbin otkako u australijskoj javnosti postoji Novak Đoković. A šta su tada značili Partizan, Crvena zvezda i srpski sportisti za Srbe u Hrvatskoj? "Prije svega je to naravno značilo identifikaciju. Da se razumijemo, zastor se mijenjao. Recimo kada sam ja bio klinac, a Zvezda igra u Rijeci, ja se dobro sjećam kako da smo pjevali "Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Užica". Mi kao navijači Zvezde to pjevamo. Razumiješ? Prije svega, šta to znači? Prvo, spominje se Užice. Drugo, mi smo Srbi iz Hrvatske. Kada se identifikujemo sa Jugoslavijom, sa revolucijom , sa partizanima mi smo u distanci i kontri sa okruženjem koje uvijek tiho prema tome ima distancu. To je nešto što vi tamo ne znate, niti vas zanima, ali mi znamo. Za nas je "Druže Tito bela lica" naša pjesma. Tu se spominje Srbija, Užice, na pravoj smo strani, jer smo na strani partizana. Uloga sporta je neobično bila važna i za mladu generaciju ključna rekao bih. Ja sam tih godina kao ogulinski gimnazijalac potpuno mirno i bez ikakvog uzbuđenja prolazio kraj pravoslavne crkve u Ogulinu. Sa razvaljenom ogradom, razbijenim prozorima u kojoj je bio sveštenik, ali jednostavno nisam obraćao pažnju.A za Zvezdu bih poginuo. Nije normalno, nije dobro, ali je tako bilo", iskreno govori Višnjić.
Hajduk? Nikakve slabosti nismo imali
U Vojvodini se masovno navijalo za Hajduk tih godina, čak i među Srbima. Često je Hajduk bio drugi omiljeni klub navijačima Zvezda i Partizana u Srbiji. U Hrvatskoj već ne. "To je specifičnost vaša tamo. Ja kao "zatrovani" Zvezdaš nikada nisam imao slabost prema Hajduku jer je mržnja tog grada prema nama i incidenti koji su dolazili bili gori nego u Zagrebu. Ja to nisam nikako mogao da propustim. Ali zbog istorijata kluba i iluzije o jugoslovenskom i partizanskom karakteru kluba i regije cijele Dalmacije Hajduk je imao nešto navijača i među Srbima ovdje. Dinamo vrlo malo, to je moglo biti izuzetno. Kao što je recimo Hrvat navijač Zvezde bio baš izuzetak koji se rijetko dešavao. U mom kraju je bilo dvije trećine Zvezdaša, jedan OFK-ovac, nešto strastvenih Partizanovaca. Danas kada pričam sa Zvezdašima, vidim koliko su zatrovani anti Partizanovci. Ja to ovde nisam bio, to je za nas primarno imalo drugi politički cilj, suprotstavljanje ovdašnjoj drugoj strani. Partizan nije bio toliko bitan, ja sam Zvezdaš koji je kadar navijati za košarkaše Partizana bez obzira na mišljenje Zvezdaša iz Beograda."
Što se samog sistema tiče vrlo je bilo bitno državi da mase pričaju i o nečemu što nije striktno političko. Iako se i na fudbalskim utakmicama znalo desiti nešto nepredviđeno,pa se na jednoj skandiralo: "Zagreb-Sarajevo-Zemun", što su zapravo granice NDH.
"Bilo je ideološki mnogo važno i sistem je shvatio da je važno da izvede neki opijum za mase. A sport je doslovno bio opijum za mase od prvog trenutka sa svojim takmičarskim i patriotskim karakterom. Dakle u početku, sa vremenom kada malo popusti stega biće moguće ovo o Zagrebu-Sarajevu i Zemunu. Ja mislim da je to 1951. godina, ali zašto sam to spomenuo? Možda je toga bilo i pre, ali nije dospjelo u arhive. Ovo je tretirano kao politički incident i u arhivima je tretirano", ističe naš sagovornik.
Nama je Dragan Džajić bio potreban
Kada je Crvena zvezda predvođena Draganom Džajićem počela da dominira u popularizaciji svoju ulogu su imali i mediji. Jednostavno Rajko Mitić ili Dragoslav Šekularac nisu mogli da budu medijski ispraćeni kao neke kasnije generacije.
"Negde od polovine šezdesetih godina kreću drugi procesi. Velika Zvezda na svoj način, ali u medijski prigušenije vrijeme i politički prigušenije vrijeme bio je Rajko Mitić, ali nije igrao veću ulogu. Sa Draganom Džajićem se pojavljuju brojne revije, pojavljuje se kolor fotografije, medijska scena jača. Osim toga tada se pričalo o Draganu Džajiću i nekoj dubrovačkoj ljepotici Ivoni Puhijero koja je bila mis Jugoslavije. To je bila velika priča za sve nas."
Ipak iako se Crvena zvezda uspostavila kao jako bitan klub za Srbe, ona je u suštini bila - jugoslovenski proizvod. "U istoriji Zvezde će morati da stoji rečenica da Zvezda jeste predstavnik Srba na sportskom terenu, ali u okviru Jugoslavije. Tu je ona koristila prednosti naše pozicije kao naroda i kao države. Jer je Zvezda to postala tek kad su kroz nju prošli Šabanadžović, Prosinečki, Bračun, Ivković, svi koji su dolazili i dali svoj doprinos. Nije Zvezda bila čisto srpski klub. Ona je bila klub Srba u Jugoslaviji. Naravno sa raspadom te Jugoslavije sve dalje su samo pokušaji da se takva priča obnovi. Po mom mišljenju osuđeni na neuspjeh, jer to više nije potrebno. Što se tiče nas, za nas su i Džajić i Zvezda bili naša potreba. Mi smo ih uz pomoć medija smo ih proizveli i ustoličili. Nismo ih nikada ni makli odatle, samo je sa vremenom cela priča izgubila na značaju", istakao je Višnjić.
Za koga navijaju Srbi iz Hrvatske?
A kakva je situacija danas? Pričali smo sa Sportskim rekreativnim društvom Srba u Hrvatskoj i saznali kakve sve probleme ima ova organizacija i njeni članovi. Da li su Srbi i u sportskom smislu pritisnuti na neki način i da li se na njih vrši pritisak?
"Naravno da da. Kada sam kasnih devedesetih davao intervjue obično su me davili pitanjem: 'Za koga navijaju Srbi iz Hrvatske?' Za koju reprezentaciju? Ja sam se tada obično izvlačio, ali činjenica da većina Srba ne navija za Hrvatsku. Za Hrvatsku naši ljudi ne navijaju jer je pritisak na naš identitet takav, tako složen, tako totalan da tu nema prostora. Teško je jednostavno navijati za reprezentaciju. Kao što si vidio, to je egzaltirani nacionalizam. Ok kada imaju ovakvu ekipu sve bi nacije navijale za svoje rukometaše. Zaista su borbeni i ostvarili su veliki uspjeh, ništa neobično. Rukometaši i vaterpolisti koje vodi Tucak su možda najbezazleniji primjer na hrvatskoj sceni. Što se tiče fudbala to je i dalje ona stara priča koju je direktno nastavio Franjo Tuđman. Koji je vodio to na stari način i od Dinama pravio službenog nacionalnog predstavnika. Tu nema prostora za drugačije razmišljanje i drugačiji odnos", završio je svoju priču za MONDO istoričar Čedomir Višnjić.
(MONDO, Nikola Lalović)