Mlađi ljubitelji fudbala vjerovatno nisu čuli za Prijedorčanina Idriza Hošića, nekadašnje "desetke" crno-bijelih…
Hošić je ponikao u prijedorskom Željezničaru, a potom igrao za drugoligaša SFR Jugoslavije Hrasnicu. Iz nje je otišao u beogradski Partizan, čije boje je branio četiri sezone (1966-1970). Za to vrijeme, u crno-bijelom dresu postigao je 35 golova.
Igrao je na sredini terena, sa ofanzivnim zadacima, bio je izraziti ljevak sa snažnim udarcem. Znao je da iznenadi protivničke golmane neodbranjivim šutevima iz daljine, što mu je donosilo simpatije kod publike.
Nastupio je u finalu Evropskog prvenstva 1968. godine, kada je Jugoslavija u prvom meču sa Italijom remizirala 0:0, da bi u ponovljenom finalu bila poražena od domaćina (0:2).
Fudbalski put Hošića je iz Beograda odveo u njemački Kajzerslautern, gdje je igrao tri godine, a potom i jednu sezonu u Duisburgu.
Otvorio je dušu sarajevskom "Dnevnom avazu" i prepričao svoje fudbalske momente, ali i one neprijatne iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
"Pamtim svaki gol Crvenoj zvezdi dok sam igrao za Partizan. Osim njih, među najdražim uspomenama mi je pobjeda nad Bajernom (3:1) u dresu Kajzerslauterna. Dva puta sam savladao tada najboljeg golmana Sepa Majera. Za minhenski tim igrao je tada i Pol Brajtner".
Najviše žali za propuštenim šansama "plavih", koje je s klupe predvodio Rajko Mitić, u finalu u Italiji…
"Prvi meč završen je 0:0, pa smo prema tadašnjim pravilima igrali novu utakmicu, koju su azuri dobili sa 2:0. Tada sam predvodio naš napad. Italija je bila domaćin i naravno da su joj sudije bile naklonjene. Imali smo strašnu ekipu sa Draganom Džajićem, koji je bio prva violina".
Po okončanju igračke karijere, vratio se u rodni Prijedor, gdje je otvorio kafić "crno-bijela 10".
"U nekoliko navrata sam trenirao Rudar, a onda je došao prokleti rat. Proveo sam u logoru Omarska 66 dana. Po puštanju sam ostao još neko vrijeme u Prijedoru, a onda su ljudi iz Kajzerslauterna napravili vize za moju porodicu i odveli nas u Njemačku. Na putu sam saznao da mi je poginuo dvadesettrogodišnji sin Adnan na Igmanu".
Prema njegovim riječima, emocije prema Prijedoru su danas splasnule.
"Sve sam rasprodao. Odem jednom godišnje da posjetim prijatelje, rodbinu i to je to", zaključio je Hošić.
(MONDO, foto: crno-bela-nostalgija.blogspot.com)